Moj prijatelj koji živi na zapadu i koji je već ranije slao svoje komentare, ponovo mi je poslao komentar koji vrijedi pročitati. Pisac ovog komentara ne želi javno eksponiranje i zato poštujemo njegovu odluku:
U jednoj vijesti, posvećenoj odnosu Trampa prema Rusiji, novinar Dzon Sopel (
Jon Sopel ) primjećuje: “Čovjek koji u jednom momentu ispalio rafal uvreda na Twitteru na bilo koga ili bilo šta, tvrdoglavo odbija da kaže jednu lošu riječ za Vladimira Putina. Baš nikad. “
Ako predśednik Amerike dozvoli sebi ovakvo ponašanje, zašto bi predśednik jedne male stranke iz Crne Gore pravdao svoju nekonzistenciju, kontrast postupaka i deklarisane platforme, i zašto bi odgovorio na bar jedno od desetine pitanja na koje pola Crne Gore znatizeljno očekuje odgovor?
Živimo u doba politike poslije istine (post-truth politics), u kojoj postoje fakti ali i alternativni fakti, u kojoj je istina relativizirana, u kojoj se stvarnost miješa sa fikcijama, neistinama, poluistinama, lažima. Za samo dva dana javna ličnost, recimo, recimo …. političar, kontradiktira samom sebi i uvjerava nas da je oba puta u pravu. Mogu li opstati temelji demokratskog društva bez dokazive istine koja korespondira eksternoj stvarnosti (Toma Akvinski) ? Na primjer, možete li zamisliti sebe u situaciji da komandujete napadom na jednu ustanovu države i dajete legitimnim vlastima i organima reda ultimatum od 9 minuta da vam ispune želju, inače će na komandu uslijediti spontani juriš okupljenog naroda? Sve se vidjelo i čulo na TV snimku, vele očevici, mada više nijesu potpuno sigurni. Dosta vremena kasnije, na sudu se pojavi svjedok, vaš vjerni saradnik, koji izjavi da vi zapravo nikad niste pomenuli nasilje. I? I ništa, nema dokaza. Slobodni ste da isto učinite jednom oportunom prilikom u budućnosti uz uglednog svjedoka čija riječ vrijedi više nego audio i vizuelna percepcije hiljade gledalaca, osoba koje su se našle na licu mjesta , ili najavljenih namjera, poznatih motiva … Čovjek ne mora biti pravni ekspert, već samo posjedovati mrvu zdravog razuma i možda śećanje na neka stara vremena kad su istina ili kriminal bili daleko tangentnije kategorije, pa da ośeti nelagodu.
Vratimo se pomenutom predśedniku male stranke i nazovimo ga Stanko, ne toliko zbog stiha “Stanko, Stanko rđa te bila ….”, već zbog porijekla imena koje znači stati, ostati u životu, opstati, kao vrlo adekvatno. Priča se, da je dotični gospodin, u jednoj bizarnoj kafkijanskoj noći izgubio pamćenje o događajima u prethodnih 18 godina i probudio se kao oponent onima sa kojima je do tad prilično ugodno dijelio vlast, obično zavaljen u fotelji sa prstom na čelu. Dešava se, reći ćete. Da, ali to nije sve. Stanko je na opšte zaprepašćenje javnosti tvrdio da je njegova zemlja već članica jedne vojne alijanse, iako je do članstva ostala poprilična procedura ratifikacije. Željno anticipirajući članstvo u dvije zapadne asocijacije, a poznat i kao vatren zagovornik suverenosti svoje države, iznenada je postao blizak upravo onima koji su zadnjih 18 godina bili protiv toga, što je izazvalo ne malo podizanja obrva u čudjenju. Stanko, do tada žestok kritičar lokalnih nacionalista, politizirane crkve i uticaja jedne strane sile, više nikad nije pomenuo nikog od njih. Ma nikad. “Ali zašto?” upitaćete se. Stvarnost je kompleksna, multikoloritna. Ako je neko neprijatelj mog neprijatelja zašto bi bio i moj prijatelj? Zar ne bi prioritet trebala biti logika interesa, konzistencija stavova, standardna praksa, mišljenje iz svijeta, pomalo čak i moralne norme ispred puke osvetoljubivosti ili sujete ? Kažemo možda i naivno - osvetoljubivost ili sujeta. Balansiranost i konzistencija stavova podrazumjevaju zrelost, samorespekt, iskrenost stavova i moralnu strukturu. Obrnuto, ukoliko ste vodjeni sujetom, obično povezanom sa osvetoljubivošću, toliko karakterističnim za naše područje, ili novcem kojim je plaćena vaša usluga, žrtva će biti ono što je bar do nedavno smatrano za logiku, zdrav razum, mudrost.
Iz blagog ośećaja kajanja što smo bili možda i odviše strogi prema Stanku, običnom čovjeku sa manama i vrlinama našeg kraja, jednostavno ćemo pogledati vijesti iz Bijele kuće i shvatiti koliko je njegovo ponašanje u skladu sa današnjim vremenom, koliko je normalnost relativna, relativnija no ikad.
