PRIMJERI NESOJLUKA I BESČAŠĆA

    PIŠE: Slobodan Jovanović Crna Gora prednjači u ispoljavanju hipokrizije u svim oblastima života. Daleko od logike i ideje racionalnog u odnosu na njenu budućnost, potpuno svijesno se vrši inverzija ad ultra svega što se događa u Crnoj Gori.  Legalizovane su sve vrste laži, prevara, sve vrste nasilja, opstrukcija, destrukcija, podržanih čak i od onih koji po vokaciji treba da svojim otklonom od ideologija i političke pripadnosti ukazuju na potrebu uvažavanja legalnosti, institucija, pristojnosti, tolerancije, uljudne komunikacije, ... Pokušava se potpuno urušiti sistem kao način da dođe do promjene vlasti, sa ubjeđenjem da je na krhotinama i od krhotina  moguće izgraditi bolji sistem i državu. Promoviše se politička strategija siledžijstva i prljave propagande, a čitava djelatnost spušta na nivo slogana DF-a iz predizborne kampanje – MI ili ON(I). Pritom se primitivizmom, uvredama, fabrikovanjem, pa čak i golim nasiljem, stvara odioznost prema skoro polovini građana Crne Gore, koji su iz potpuno patriotskih razloga glasali za najveću partiju u Crnoj Gori, pokušavajući da tako odbrane državu od nasrtaja i iznutra i spolja. Ako je neko mislio da su bili u zabludi, danas je jasno da u Crnoj Gori postoje oni koji su spremni na sve, za koje ne postoji cijena koju Crna Gora treba da plati da bi oni svoju višegodišnju jalovost naplatili pustošenjem svega onoga što je stvoreno posljednjih deceniju i nešto. Iluzorno je da je isprane mozgove njihovih sljedbenika moguće ubijediti u pozadinu medijskih i političkih manipulacija, svakodnevnog etiketiranja i kriminalizovanja ljudi i političkih subjekata. Onim što danas čine po ulicama i institucijama države pokazuju da je njihov jedini princip „što gore to bolje“. Crna Gora već plaća cijenu urušavanja države, a konačan račun još uvijek nije ispostavljen. Što je najgore, ako se ovako nastavi, sve lošiji standard i prazniji budžet ispostavljaće se vladajućoj koaliciji. Kao da ne postoji svijest kod običnog čovjeka da nema te promjene koja će popraviti tu surovu istinu. Obmane, laži, prljava propaganda, neće im sjutra napuniti novčanike, niti će od tobože „pokradenih para“ moći da se isplati ni 100.000-ti dio onoga što im prevarno obećavaju. Koliko je licemerja u političkom životu Crne Gore govori besramni pokušaj da se relativizuje napad Rusije iz offa na Crnu Goru i pokušaj nasilnog prevrata preko „domaćih“ izvršioca 16.oktobra 2016.godine, iako je svakom sa koeficijentom inteligencije većim od broja cipela jasno ko daje logistiku destabilizaciji Crne Gore još od indijanskog naselja na bulevaru Sv. Petra Cetinjskog. Srpska bezbjednosna agencija je prikupila dovoljno dokaza kroz prisluškivane razgovore, pronađeni novac i opremu, ko je spajao Ruse sa obavještajnim podzemljem u Srbiji i srpskim nacionalistima, o tome da je Đukanović praćen najsofistiranijom opremom i putem satelita, ... Jednom rječju, previše toga postoji da bi častan čovjek zažmurio na sve to. Kad je u pitanju pozadina vrlo je znakovita upotreba satelita, posjeta Patruševa, posjete ruskoj ambasadi u Beogradu, ... To kakva je organizacija, ko je angažovan da sprovede u djelo namjere na dan izbora, više govori o profilu ljudi koji pripadaju tom soju, dokazanom po ratištima bivše Jugoslavije i u Ukrajini, što nipošto ne mijenja suštinu događanja i planiranog prevrata. Tako da je bijedno tražiti argumentaciju u profilu tih ljudi, kao da se nešto razlikuju od onih što evo godinu i po stvaraju haos po Crnoj Gori. Još je besmislenije govoriti o „pomoći Vučića Đukanoviću“, jer bi to značilo da je Vučić malouman kad pomaže jednom od najomraženijih ljudi u Srbiji, dovodeći svoju popularnost u pitanje i dajući adute svojim političkim protivnicima. Odgovorno tvrdim da ne postoji način da se spriječi curenje informacija iz bezbjednosnih službi, nenaklonjenih vlasti Crne Gore, da je fingirano ono što je Vučić u više navrata svjedočio putem medija. Ako postoji razlog za Vučićeve javne nastupe on se prije krije u mogućnosti da i sam postane objekat na način kako je to postao Đukanović. Zato ne čudi vijest da su Rusi obećali Tomislavu Nikoliću 20 miliona dolara za preizbornu trku za drugi mandat predsjednika Srbije. Rusi postaju finansijeri u Evropi svega što je, po mojim mjerilima, opskurantno i što razara vrijednosti na kojima je izgrađena EU. Događaji se ređaju već svakodnevno. Prije dva-tri dana nasilje u Skupštini, ovih dana „protest majki“. Ne postoji ništa „sveto“, ništa što se neće zloupotrijebiti u najprizemnijem, natrivijalnijem i najdestruktivnijem djelovanju DF-a, praćenom mučkim aplaudiranjem iz zavjetrine ostalih političkih partija, uključujući i one kojima su do juče usta bila puna velikosrpskog nacionalizma, mržnje i anticrnogorstva Amfilohija Radovića, političkog djelovanja SPC, Srbije i Rusije kao faktora destibilizacije Crne Gore, ... Sve je to naprasno nestalo u novom braku iz računa i savezništvu u rušenju vlasti DPS-a. Osamnaest godina u vlasti za suverenu Crnu Goru, da bi završili sa svojim protivnicima, onima koji su se borili protiv suverene Crne Gore? Sjeća li se neko pojednostavljivanja pristupa Crne Gore NATO i nadobudnost prema onima koji su upozoravali da je to sve samo ne gotova stvar? Ima li ičega državničkog u tom diletantstvu i umišljanju da je čitav svijet kao njegovo članstvo koje sve što kaže prihvata kao glas Boga? Simptomatično je da su svi koji su napravili otklon od DPS-a završili sa najgorim što nudi politička scena u Crnoj Gori, parazitirajući na istom biračkom tijelu sa velikosrpskim nacionalistima i poštovaocima ideologije Stevana Moljevića. Niko da zadrži politički kurs sa kojim je do tada djelovao kao crnogorska stranka i sa njim privuče veliki broj građana Crne Gore nezadovoljnih postojećom situacijom. Ne postoje u crnogorskoj politici principi, ono što pokreće partijske lidere je mržnja, osveta i radikalizam u svemu tome. Zakon koji je izglasala opozicija uz pomoć SDP o naknadama majkama sa troje đece je anticivilizacijski, diskriminacioni i samim tim i antiustavan. On afirmiše sve one principe koji su neprimjereni vremenu i prostoru u kojem živimo. Patetika sa kojom se brani taj zakon i podržavaju protesti je gola manipulacija. Potpuno je jasno da nijedna vlast u budućnosti neće moći da servisira taj nakaradni zakon. Tako da je besmislena upotreba „majki“ u rušenju vlasti, jer one time neće dobiti ništa. Čak će možda izgubiti sve, jer je jedino DPS u položaju da mora popuštati zbog defanzivne situacije u kojoj se našao. Penzije se ostvaruju dugogodišnjim izdvajanjem iz plata zaposlenih, na isti način kako danas zapošljeni izdvajaju za dane kad neće biti radno sposobni. Čiji novac se isplaćuje majkama sa troje đece? Pa upravo onih koji podržavaju te proteste i svih građana Crne Gore. Ostvarivanje penzije po osnovu rađanja je unikum u svijetu, tretira žene kao rasplodna bića i kućne pomoćnice, bez ambicija da se dokažu kao ličnosti. Zakon je diskriminatorski prema svim onima koji su godinama izdvajali za svoju penziju, a mogli su da je dobiju „samo“ rađanjem još jednog ili dva đeteta. Takođe je diskriminatorski prema muškom polu, jer je neprimjereno favorizovanje majki u odnosu na očeve u vremenu kada svijet insistira na punoj ravnopravnosti polova, koja je zagarantovana i Ustavom Crne Gore. Taj Zakon je donešen samo da bi se urušio finansijski sistem i dovela Vlada u nepriliku.  I ništa drugo. Vlada u Srbiji je mnogo drastičnije zahvatila u plate i penzije, koje su kudikamo utemeljenije i kao ostvareno pravo u radnom odnosu i kao pravo ostvareno sopstvenim izdvajanjem novca iz tekućih prihoda. I nije ostvareno kao plod trenutnih međupartijskih podvala. Opet, to nije izazvalo reakciju građana Srbije ni nalik na ono što se događa u Crnoj Gori. Sa druge strane, iako se predviđa za 50 godina milion manje stanovnika u Srbiji, nikome nije pala na pamet takva glupost kakva je urađena u Crnoj Gori. Natalitet se stimuliše naknadama za treće dijete do punoljetstva ili slično, ne penzijama za rađanje đece. Još kao srednjoškolac sam vapio da zemlja u kojoj živim slijedi put uspješnih zemalja i primjenjuje zakone i principe koji važe u tim zemljama. Uvijek sam se ježio domaće kreativnosti i originalnosti! Čini se da politika čekanja da se strasti same od sebe smire ne daje rezultate. Naprotiv, osionost i nasilnost dostiže razmjere u kojima se stiče percepcija da Crna Gora tone u anarhiju. Očigledno je da je stepen netolerancije prema vlasti podignut na najveći mogući nivo. I u tome učestvuju i opozicione partije, i mediji i dobar dio NVO. Pojedine NVO su se pretvorile u ekspoziture opozicionih partija, javni servis je postao oruđe u rukama marginalnih političkih subjekata i NVO. Partija koja je osvojila ubjedljivo najveći broj glasova na izborima i oni koji su glasali za nju su potpuno marginalizovani u medijskom prostoru. A usta svima puna demokratije, poštovanja ljudskih prava etc, etc. Donošenje lisica u živi program i prijetnje „Spužem“ postaje  „profesionalizacija“ javnog servisa. Na drugoj strani se  traži ostavka  R. Rutović zbog uvrijeđenosti jednog lidera opozicione partije kritičkim tonom njegovog političkog zaokreta? Kad se majke raziđu kućama, ta vijest ide u udarnim vijestima u 19:56, kad premijer Marković ode na trenutno najjači skup državnika svijeta, u udarnim vijestima javnog servisa je to u 19:57, a kada predsjednica druge države kaže kako je Crnoj Gori prijetio/prijeti prevrat, to je u 19:59...Toliko hipokrizije bi urušilo državu sa mnogo više demokratskog potencijala od Crne Gore. Sve veći broj građana Crne Gore traži od vlasti energičnije sprovođenje zakona, uspostavljanja sigurnosti, sankcionisanje nasilja, odbranu Crne Gore od nasrtaja na nju,   ... Izražava se volja da se izađe na ulice i pokaže da je većinska Crna Gora spremna da odbrani svoju domovinu od onih koji je ugrožavaju. Sigurno da to nije način i da to vodi kao onome čime često prijete čelnici DF-a, zato država mora koristiti sve mehanizme koji joj stoje na raspolaganju. Napokon, smeta pasivnost države u informisanju međunarodne javnosti o miješanju u unutrašnje stvari Crne Gore od strane Rusije, bilo direktno, bilo preko sad već potpuno jasno definisane pete kolone. To forsiranje unutrašnjosti problema sa kojima se suočava Crna Gora i oslanjanje na „sopstvene snage“ teško je održivo jer je odavno izašlo iz tog okvira. Ukoliko se namjerava raščistiti sa urušavanjem države iznutra, za to će biti nužna apsolutna podrška međunarodne zajednice i ubrzanje pristupa NATO. Država je jedina koja ima pravo na sredstva prinude i sile i očito je da će morati pribjeći njihovoj upotrebi. A sve govori u prilog tome da ovaj interegnum u Crnoj Gori neće još dugo trajati. Ili oni ili mi!