Vjerovatno da ništa u životu nije crno – bijelo, niti se bilo koji problem ili životna situacija može posmatrati na jednostran način. Zato i jeste jedan od najvažnijih principa savremene demokratije davanje ravnopravnih šansi svakoj zainteresovanoj strani u iznošenju različitih pogleda i stavova, posebno u pitanjima od velike političke i društvene važnosti. I to se ne može dovesti u pitanje u bilo kojoj stabilnoj demokratiji koja nije ugrožena ni iznutra, ni spolja.

Problem nastaje kada se neko društvo nađe u vanrednim okolnostima, kada je očigledno da mnogo snažniji, veći i veoma opasan faktor pokušava da destabilizuje zemlju, koristeći određene političke i društvene snage unutar zemlje za svoje ciljeve. Može se li u toj situaciji dati demokratski prostor onima koji sarađuju sa tim stranim faktorom, kao u sitaciji kada su uslovi u društvu potpuno regularni? I postoji li u istoriji ljudskog roda takav primjer? Kako to da nikome u Crnoj Gori nije zasmetala formulacija koju je upotrebio Sergej Železnjak, podpredśednik Dume i visoki funkcioner Jedinstvene Rusije, kad je govorio o pozivu optuženim prvacima Demokratskog fronta da dođu u Moskvu? Za Železnjaka su oni „patrioti“! Po logici stvari oni za njega mogu biti samo - ruski patrioti! Ne vjerujem da je mislio da su crnogorski patrioti, jer sumnjam da bi pozivao crnogorske patriote u Moskvu. Ili je u Crnoj Gori izdati Crnu Goru interesima Rusije i Srbije patriotska rabota?

Svako ima pravo na svoje zablude, ali Crna Gora je po prvi put u svojoj istoriji izabrala put ka civilizovanom, demokratskom svijetu, napravivši civilizacijski zaokret za 180%. Za zemlju koja je tradicionalno bila okrenuta ka pravoslavnom istoku, bombardovana mitovima i atavizmima, besmislicom o „bratskim narodima“, često zloupotrebljavana u ispunjavanju tuđih ciljeva i interesa, to nije moglo proći bez značajnih potresa i otpora, posebno dijela stanovništva sklonog glorifikaciji i mitologizaciji prošlosti. Iako je to, zbog stvorene situacije u Crnoj Gori, nepopularno reći, Crna Gora je, zahvaljujući političkoj umješnosti jednog čovjeka, koji je prvo svoju partiju, DPS, pa onda i veći dio društva, okrenuo ka nezavisnosti Crne Gore, pa, zatim, i ka evroatlanskim integracijama, na istorijskoj prekratnici da postane dio najrazvijenijeg, najedmokratičnijeg i najcivilizovanijeg dijela naše planete. Greške vlasti i iznevjerena očekivanja nekih ne mogu biti alibi za saradnju sa onima koji Crnu Goru vide kao istorijski kontinuitet u slijepoj odanosti Rusiji i Srbiji, a što je od Crne Gore pravilo civilizacijsku i kulturnu koloniju i provinciju. Drugim riječima, svaki subjekt crnogorskog društva, bilo da se radi o političkim partijama, nevladinim organizacijama, medijima, asocijacijama i pojedincima, koji iz bilo kojih razloga: političke suprostavljenosti, ličnih animoziteta, materijalnih interesa ili nečeg drugog, sarađuje sa onima koji politiku DPS vide kao izdajničku prema Srbiji i Rusiji, sebe su svrstali među protivnike evroatlanskog opredjeljenja Crne Gore i ruske kolaboracioniste u ratu protiv Crne Gore.

U situaciji kada je Crna Gora na istorijskoj prekretnici, koja je ugrožena od jedne od najvećih svjetskih sila, potpomognuta značajnim brojem građana Crne Gore i političkih subjekata, građana i pokreta iz Srbije, niko nema pravo na političke nijanse, niti na korišćenje takve situacije. Upotreba pokušaja oružanog prevrata i ubistva premijera, otvorenog finansiranja kolaboranata i političkog mentorisanja iz Moskve za obračun sa vladajućim režimom, nije ništa drugo do saučesništvo u destabilizaciji Crne Gore spolja. Nije Crna Gora DPS, kako mnogi vole da poentiraju, ali je, zbog ponašanja procrnogorskih opozicionih partija i kolaboracije sa proruskim organizacijama, DPS postao stub odbrane Crne Gore u njenom vanjskopolitičkom opredjeljenju. Za bilo koji istorijski cilj neophodana je podrška medija, nevladinih organizacija i svih onih subjekata koji mogu uticati na javno mnjenje, edukovati i približiti građanima benefite puta ka demokratskom, civilizovanom i uređenom društvu. Kao što politički subjekti nemaju pravo na kalkulacije i politički ili materijalni oportunizam u odnosu na strateške ciljeve Crne Gore, tako na to nemaju pravo ni odgovorni mediji i NVO. Takvu podršku i takav nacionalno odgovoran stav morao bi, prije svih, da ima javni servis Crne Gore. Ne postoji zemlja koja je nastala ili obnovila svoju državnost na razvalinama socijalizma da javni servisi nijesu prepoznali svoju veoma važnu ulogu u tome. Pokatkad je njihovo djelovanje prelazilo u sivu zonu, pokatkad je to bio sumrak etike i profesije, ali to ne mijenja suštinu.

Definisanje političke uloge javnog servisa Daleko od toga da se može reći da je javni servis Crne Gore do posljednjih promjena u vrhu i u uređivačkoj politici vršio funkciju koju treba da vrši javni servis u jednom društvu. Da li pod uticajem vladajućih partija ili ne, mnoge teme koje godinama zvone na uzbunu nijesu pokretane. Bilo da se radi o identitetskim, religijskim, jezičkim, medijskim, obrazovnim ili ekonomskim pitanjima, ona nijesu nikada bila predmet ozbiljnog bavljenja javnog servisa, ili, ako jesu, to je bilo sa izrazitim nedostatkom kompetencije, voluntaristički i , vrlo često, kontraproduktivno. Ne može javni servis odlučivati u tim pitanjima, ali može kompetentnim javnim raspravama razriješavati mnoge suprostavljenosti i sučeljavanjem argumenta doprijeneti razjašnjenu mnogih religijskih, istorijskih, kulturnih i drugih nedoumica. U Crnoj Gori u svemu postoje dvije „istine“ koje nikada nijesu motivisale javni servis da bar pokuša da ih javno ogoli. No, iako možda ponekad manje ili više spretno, i takav javni servis je prepoznao društveno i političko opredjeljenje države i makar pokušao da u domenu politike definiše svoju uređivačku politiku u odnosu na ta opredjeljenja. Takvo opredjeljenje javnog servisa je izazvalo žestoku reakciju onih koji su u njemu viđeli promociju vladajuće stranke kao nosioca politike integrisanosti Crne Gore u zapadno društvo i njegove bezbjednosne strukture, pa se kritika uređivačke politike prenijela na unutrašnji plan, svodeći čitav svoj politički angažman na kriminalizaciju vladajućih partija kao najbolje sredstvo manipulacije u uslovima velikih socijalnih razlika i priličnog i nerealnog nezadovoljstva životnim standardom. Nerealnog zbog neobjektivnog sagledavanja ekonomske moći Crne Gore i upoređivanja Crne Gore sa ekonomski razvijenim svijetom, đe Crna Gora nipojednom parametru ne pripada i nema mogućnosti u doglednoj budućnosti da pripada, izbjegavajući da sebe komparira sa okruženjem, što je jedino logično i ekonomski validno. Vjerujem da bi u Srbiji njeni građani bili konsternirani da čuju, sa mnogih mjesta izgovorene riječi, da neće „da se upoređuju sa najgorima, nego sa najboljima“. I to oni isti koji su pred referendum o nezavisnosti govorili kako će Crna Gora ekonomski propasti bez Srbije! Do promjene uređivačke politike javnog servisa i promjene u rukovodstvu dolazi nakon rascjepa u do tada vladajućoj SDP, prouzrokovanog ambicijama njenog lidera, Ranka Krivokapića, i najavom sklapanja koalicije SDP-a, zajedno sa Pozitivnom, sa srpskim nacional(ističkim)nim stranakma na izborima u Podgorici u maju 2014.godine, sa namjerom da bi se spriječio DPS da pobjedi na lokalnim izborima u glavnom gradu Crne Gore. Kako u Crnoj Gori političari ne žele da vide istinu već vole da je sami kreiraju, tako je i Ranko Krivokapić za rascjep u svopjoj partiji optužio Mila Đukanovića, tadašnjeg premijera i predśednika DPS-a. To u potpunosti dovodi do promjena u političkom rasporedu partija vlasti i opozicije, SDP napušta Vladu i ide u opoziciju, vlada na jedvite jade i uz pomoć Pozitivne dobija povjerenje u Parlamentu, a kao posljedicu smo imali pregovore, ucjene i na kraju formiranje Vlade izbornog povjerenja, koja je trebalo da pripremi regularne izbore u decembru 2016.godine. Predstavnici opozicije preuzimaju resore u kojima mogu kontrolisati izborni proces i trošenje sredstava. Ranko Krivokapić, nezadovoljan izvještavanjem javnog servisa o promjeni politike SDP-a i sopstvenoj, uslovljava sporazum ostavkom tadašnje direktorice RTCG, Radojke Rutović. Na Savjetu javnog servisa krajem marta 2016.godine, član savjeta izabran kao predstavnik NVO, Goran Đurović, kaže: „Od 2011. godine tražim smjenu direktorke Televizije Crne Gore.“ , konstatujući : „... da je evidentan uticaj vladajuće političke stranke na informativni program TVCG i tu situaciju Savjet RTCG mora da promijeni“. Javni servis i standardi EU Crna Gora je, kroz proces pregovora za pristupanje EU, donijela mnoge zakone koji su pravljeni po visokim demokratskim standardima i načelima nezavisnosti institucija, čak i u odnosu na mnoge zemlje EU. Uključujući i veliku ulogu nevladinog sektora u njihovom formiranju. Tako je došlo i do situacije da je Savjet RTCG, posebno nakon izlaska SDP iz vlasti, u potpunosti preuzeo vlast nad RTCG, ne vodeći računa o većinskom političkom raspoloženju građana Crne Gore i pretvarajući se u sredstvo obračuna sa aktuelnom vlašću, posebno sa najvećom partijom oko koje se formirala vlast. I to se događa u najvećoj mjeri preko pomenutog Gorana Đurovića, samoproglašenog medijskog eksperta koji nikada nije radio ni u jednom mediju, koji nema nikakvog iskustva iz ove oblasti, čije su reference ili kvalifikacije nepoznate, niti se zna što je to preporučilo nevladinim organizacijama laika i osobu koja je u svijet medija došla iz poljoprivrede, proglasivši ga vrhunskim stručnjakom za medije i kandidovavši ga za Savjet RTCG. Uglavnom, pomenuti Đurović već godinama „vedri i oblači“ medijskom scenom Crne Gore, što mu je omogućilo da drastično popravi svoje imovno stanje, a njegov uticaj služi uglavnom jednoj maloj interesno povezanoj grupi medijskih tajkuna i NVO profitera.

Direktorica RTCG, Radojka Rutović, nakon sramnog maltretiranja nje i njene porodice, podnosi ostavku na mjesto direkorice RTCG, iako to čini protiv svoje volje. Autor ovog teksta je imao priliku da izravno čuje kakvim je pritiscima bila podvrgnuta g-đa Rutović i njena porodica, smatrajući da se radi o klasičnom fašističkom metodu koji „ide na dušu“ pokretačima te hajke. Nakon ostavke Radojke Rutović, Goran Đurović izvodi faktički puč u Savjetu i preuzima poptpunu vlast nad Javnim servisom. U ovom nezakonitom činu pomagali su mu lideri stranaka takozvane predizborne trojke, Krivokapić, Rakčević i Lekić, koristeći pozicije koje su uspostavili na RTCG čim su ušli u tzv. Vladu izbornog povjerenja, a poslije smjene direktorice Radojke Rutović. Ova trojica, zajedno sa menadžmentom i Savjetom RTCG, to su nazvali „oslobađanjem Javnog servisa“.

Sjednica Savjeta je inače bila vrlo burna. Član ovog tijela, Milan Radović napustio je sastanak nakon prve tačke dnevnog reda, izrevoltiran time što je izvještaj o radu Savjeta, o kojem je trebalo da se razgovara, već bio objavljen u drugom mediju (tabloid Vijesti), što je nazvao skandalom. Doc. dr Mimo Drašković nije se ni pojavio, ne želeći, kako je kazao, “ni profesionalno ni ljudski” da učestvuje u “farsi od sjednice Savjeta”, napominjućiu da sve što se u posljednje vrijeme dešava sa Javnim servisom jeste “školski obrazac političkog pritiska”.  Član Savjeta RTCG (misli na Đurovića, primj., S.J.) učestvovao je u kreiranju medijske agende zahtjeva, jednog dijela opozicione političke scene, kao uvertire političkog dijaloga u cilju pripremanja parlamentarnih izbora. Ovi elementi upućuju da bi se određeni članovi Savjeta trebali dobro zapitati šta to govore kada nekome drugom spočitavaju navodnu‘zavisnost’. Da ne bi bilo zabune, a u većinskoj javnosti je i nema, na djelu je klasičan pokušaj zloupotrebe članstva u radu Savjeta, kako bi se jednoj političkoj grupaciji preuzimanjem RTCG pokušao popraviti sveukupni rejting“ – riječi su g-dina Draškovića.

Prilagodjavanje opoziciji Ostaće zapisano kao nezapamćen pritisak dijela opozicije na jednu medijsku kuću, koja je odavno meta medijskog koncerna Vijesti i opozicije. To je najrječitije potvrdila konferencija o javnim servisima u februaru 2016.godine u Budvi, koju je organizovao odlazeći predśednik parlamenta, Ranko Krivokapić, na kojoj nije bilo predstavnika RTCG. Kolegama iz okruženja sliku o crnogorskoj medijskoj sceni dali su predstavnici Vijesti. Kuriozitet je i to što je jedna od glavnih primjedbi na profesionalnost uredničkog tima Javnog servisa tokom parlamentarnog dijaloga bila i to što se u Dnevniku TVCG Krivokapić pojavljuje tek u 14. minutu?! Dan poslije smjene direktorice Rutović, Miodrag Lekić (Demos), Žarko Rakčević(URA) i Ranko Krivokapić (SDP), pismeno i lično traže da se informativni program prilagodi njihovim zahtjevima, tražeći od Javnog servisa da prevashodno „posveti pažnju temama ... o stanju u javnim finansijama, stanju u zdravstvu, poljoprivredi, prosvjeti, socijalnom jazu, urbanističkoj politici, rasprodaji prirodnih resursa zemlje ...“. Drugim riječima, nacrtali su novom uređivačkom timu metu i oružje kojim će se gađati u metu. I nije samo problem to što se delegiraju teme kojima Javni servis mora da se bavi, već što su te teme poslužile za politički obračun protiv vladajuće partije, u kojem nije bilo činjenica i ekspertskih analiza, već samo kvalifikacije političkih subjekata i većeg dijela NVO, u principu tendenciozne, nestručne i politikantske. Očigledan rezultat pritiska i promjena u vrhu RTCG, pod uticajem vlasnika medijskog koncerna Vijesti, čiji je Đurović glavni lobista, u sinhronizaciji s opozicionim strankama i dijelom nevladinog sektora, najbolje je bio vidljiv uoči i neposredno poslije izbora. Voditelj, Zoran Leković i jedan predstvanik NVO i politički analitičar nijesu mogli sakriti razočarenje što opozicija nije dobila više mandata. Predstvanik NVO je priprijetio manjinskim strankama, tradicionalnim partnerima DPS-a, da dobro razmisle prije nego što odluče hoće li ući u koaliciju sa DPS-om.

Iako je čitavom svijetu, izuzev srpskih medija, ruskih medija i pojedinih proruskih medija u Crnoj Gori, bilo jasno da je na dan izbora, 16.10.2016.godine pokušan oružani prevrat i ubistvo premijera Mila Đukanovića, za Javni servis Crne Gore to postaje „navodni državni udar“! I to postaje obavezujuća sentenca, poput onih čuvenih „nepravednih sankcija“, „samoproglašene države Kosovo“ i slično. U emisiji Replika, rijetko neprofesionalnoj emisiji sa rijetko neprofesionalnom voditeljkom, u 'prajm tajmu', daje se prostor advokatima optuženih za oružani prevrat u danu izbora, da preko Javnog servisa pretvaraju optužbu za teška krivična djela u političku optužnicu. Da je samo ovaj nevjerovatan i antidržavni čin u pitanju, bilo bi dovoljno da svi u Javnom servisu podnesu ostavke. Inače, zbog skidanja emisije Replika, koja je egzemplar neprofesionalizna i uredničkog amaterizma, smijenjen je v.d. glavnog urednika televizije, Božidar Šundić od novopostavljene v.d. direktorice, Andrijane Kadije. Sramna emisija, koja nije ništa drugo do pomoć izvršiocima krivičnih djela u manipulaciji crnogorskom javnošću, bila je na programu nakon vraćanja emisije i urednice i voditeljke te emisije u programsku šemu RTCG..

Informativne emisije svako veče ustupaju poveći prostor optuženima za pomaganje u izvršenju krivičnih djela za koje su zaprijećene višegodišnje kazne. Primjera radi, član 357 Krivičnog zakona kaže: „Ko na protivustavan način pokuša da dovede Crnu Goru u položaj potčinjenosti ili zavisnosti prema nekoj drugoj državi, kazniće se zatvorom od tri do petnaest godina“; član 360: „Ko silom ili prijetnjom upotrebe sile pokuša da promijeni ustavno uređenje Crne Gore, kazniće se zatvorom od tri do petnaest godina“; član 361.: „Ko silom ili prijetnjom upotrebe sile pokuša da svrgne neki od najviših državnih organa Crne Gore ili predstavnika tih organa, kazniće se zatvorom od jedne do osam godina“; član 363:“Ko u namjeri ugrožavanja ustavnog uređenja ili bezbjednosti Crne Gore liši života Predśednika Crne Gore, predśednika Skupštine Crne Gore, predśednika Vlade Crne Gore, predśednika Ustavnog suda Crne Gore, predśednika Vrhovnog suda ili vrhovnog državnog tužioca, kazniće se zatvorom najmanje deset godina ili zatvorom od četrdeset godina.“ Ovo je samo dio kaznenih odredbi. Tačno je da se mora poštovati presumpcija nevinosti, ali je i tačno da se ona brani u sudskom postupku, a ne ustupa se optuženima za teška krivična djela svakodnevno prostor u informativnim emisijiama u kojima optužnicu za krivična djela pretvaraju u politički proces ili progon po nacionalnoj pripadnosti, želeći da stvore povišene tenzije u društvu i pokušavajući da izazivanjem uličnih protesta izbjegnu suđenje i stave optužnicu van snage. Svojom uređivačkom politikom, informativnim emisijama, prostorom koji se ustupa osuđenima za teška krivična djela i njihovim pomagačima, Javni servis Crne Gore se, ustvari, svrstao u odnosu na događaje na dan republičkih izbora. To potvrđuju i mnoge druge činjenice i ponašanje voditelja i novinara u većini političkih emisija. Nazivati profesionalizmom da voditelj ne reaguje na gnusne manipulacije urednika tabloida DAN, Nikole Markovića, nakon jasne potvrde iz Beograda da je pripreman atentat na premijera Đukanovića, da se radilo o mafijaškom obračunu sa Premijerom, više je nego licemjerno. Ili da u jednoj u više promenada predstavnika nevladinog sektora, koji su odjednom postali glavni glasnogovornici na svaku temu u emisijama RTCG, jedan egzibicionista i spuški abonent donosi u emisiju policijske lisice koje je namjenio Milu Đukanoviću. Voditelji u studiju postavljaju sugestivna pitanja koja sadrže kvalifikacije, poput novinara koji intervjuiše novog gradonačelnika Kotora iz redova Demokrata i koji svoje pitanje počinje riječima, „nakon što je vladajući DPS uništio sve privredne kapacitete i opljačkao sve resurse ...“. Da stvari budu još grotesktnije to se naziva profesionalizacijom Javnog servisa, po obrascu nametnutom sa privatne televizije Vijesti, kojoj je to manir u svim političkim emisijama. To i insistiranje na tome da sagovornik obavezno optuži DPS za sve moguće i nemoguće stvari.

Neprofesionalizam na djelu Malo je prostora da se navede sav neprofesionalizam na Javnom servisu, iako Goran Đurović i oni koji ga oportuno slijede, namještaju ankete o tobožnjem porastu povjerenja u Javni servis. Goran Đurović je inače poznat po svojevremenom favorizovanju televizije Vijesti kao jedne od najgledanijih televizija. Kada se prestalo sa lažiranjem rezultata sondiranja javnog mnjenja 2013.godine i kad su počele da se objavljuju istinite liste gledanosti, pa se shvatilo da su Vijesti tek na trećem ili često i na četvrtom mjestu gledanosti, Đurović je počeo lažno da saopštava da su Vijesti prve po povjerenju gledalaca. I sam Đurović je svjestan da to nije tako, otuda njegovo upiranje da se zabrani rad televizijama PINK i Prva, samo zato što mu smeta bilo koji disonantni glas u odnosu na željenu medijsku unisonost, po receptu medijskih tajkuna i njegovih mentora, sa političkim ambicijama i pokroviteljstvom nad nekim političkim strankama.

Nema ničeg demokratskog, ni transparentnog, ni profesionalnog u radu Savjeta ni novog rukovodstva RTCG. Od načina na koji je Andrijana Kadija izabrana na mjesto v.d. direktorice RTCG, nepoštovanja građana Crne Gore i njihove izborne volje, nepoštovanja profesionalnih kodeksa o ekvidistanci i nepristrasnosti u odnosu na sve političke subjekte, o neprofesionalizmu po kojem je pośeta Premijera najvećem gradilištu u Crnoj Gori za 23-eći minut nacionalnog televizijskog dnevnika, davanja velikog prostora u centralnoj informativnoj emisiji na tako veličanstvenom danu prijema Crne Gore u NATO jednom egzibicionisti i sitnom prestupniku koji pali zastave po Crnoj Gori, političkoj zloupotrebi do bljutavosti protesta majki sa troje i više đece i pokušaju da se oni iskoriste, stalnim prikazivanjem i patetikom, za pokretanje uličnih demonstracija protiv vlasti .... Ili, kako to stoji u saopštenju DPS povodom sramotnog učestvovanja RTCG u manipulacijama Demokrata u Mojkovcu i uvlačenju porodice premijera Markovića u političku kaljugu: „...skrećemo pažnju da niko, pa ni novinari, ne smije zaboraviti da su i njihova prava ograničena pravima drugih osoba u društvu, zakonskom regulativom i etičkim kodeksom.“

Svakoj malo bolje informisanoj osobi je poznato da u Srbiji postoje razne grupe odmetnutih i neodmetnutih pripadnika podzemnih obavještajnih struktura, koje medije koriste, uključujući i crnogorske, podmećući raznorazne informacije i dezinformacije, za obračune sa onima koje smatraju svojim protivnicima. Ono u čemu su na zajedničkom poslu jeste odnos prema Crnoj Gori, protiv koje se konstantno vodi prljavi propagandni rat još od zaokreta u crnogorskoj politici prije i nakon bombardovanja Jugoslavije. Za vrijeme prošlih vlasti, a u okviru regulanih institucija, postojale su organizovane grupe koje su se bavile Crnom Gorom. Korišćenje osoba iz takvog miljea, bilo da su novinari ili tzv. analitičari, koji su čitavo proteklo vrijeme odrađivali posao za pojedine podzemne strukture u kriminalizaciji Crne Gore kao načinu da dovedu na vlast one koje smatraju podobnim za srpske i ruske interese i onemoguće Crnu Goru u njenim evroatlanskim integracijama, može se samo nazvati saradništvom u tom poslu. Uvođenjem u program osoba iz Srbije, koje svi pamtimo po anticrnogorskom opusu u pisanim i elektronskim medijima, RTCG sebe dovodi u istu takvu situaciju. Posebno što dozvoljava da se u programu iznose najteže kvalifikacije, iako je profesionalna dužnost urednika i novinara da ne dozvole da se iznose tvrdnje za najteža krivična djela koje imaju očiglednu polititičku konontaciju. U emisiji Magazin RTCG od 21.09.2017. godine, u vezi kriminalnih ubistava, konsultuje se Stevan Dojčinović, jedan od agresivnih mlađih i populističkih tzv. istraživača, čije istraživanje se sastoji u 10% činjenica i 90% konstrukcija. Poznat je po svojoj knjizi o Darku Šariću u kojoj, bez ikakvih činjenica, iznosu tvrdnju da je Darko Šarić imao podršku vrha crnogorske vlasti. Pritom opisuje Darka Šarića kao čovjeka koji se snažno borio i koji je bio protiv crnogorske nezavisnosti i da je po opredjeljnju nacionalni Srbin. I ovo sve govori o ubjedljivosti Dojčinovića, koji ne propušta nijednu priliku, ma o kome i ma o čemu se radilo, da poveže crnogorsku vlast sa nagorim i najprljavijim akterima i događajima. U pomenutoj emisiji on nastavlja tu matricu o povezanosti vlasti sa mafijom i nespremnosti na obračun sa njom gledajući u kristalnu kuglu. Pritom zloupotrebljava ponižavajuće zahtjeve državnog tužioca Srbije, Miljka Radosavljevića, da Crna Gora, u slučaju Šarić, isporuči Srbiji svoje građane bez podnošenja ikakve dokumentacije od strane srpskog tužilaštva, što će reći „na časnu riječ“, a pod obrazloženjem „da nemaju povjerenje u sudske i policijske organe u Crnoj Gori“. Sa druge strane Srbija ne odgovara ninajedan zahtjev iz Crne Gore za isporučivanje optuženih građana Srbije, iako svaki zahtjev prati sva potrebna dokumentacija, a često se radi i o već osuđenim osobama (trebalo je da Javni servis priupita Dojčinovića – zašto Srbija ne isporučuje Crnoj Gori svoje građane optužene za oružani prevrat u Crnoj Gori, za koje traje sudski proces, a neisporučivanje crnogorskih građana prikazuje kao saradnju as kriminalom?). Stevan Dojčinović je samo još jedan iz plejade novokomponovanih novinarskih junoša kojima ništa nije strano u svojoj promociji, a kakvih je prepuno srpsko novinarstvo koje je ogromnom većinom srlja u tabloidnost. Zato čudi kojim kriterijumima se rukovodi Javni servis u odabiru sagovornika na određene teme i da li je osnovni motiv senzacionalizam ili politička zloupotreba.Dozvoliti da se tako teške optužbe izgovaraju u programu državne televezije od osobe iz druge zemlje, koja nema nikakakav kredibilitet, u najmanju ruku je neumjesno. To što je Dojčinović u žiži interesovanja u Srbiji zbog slučaja sa srpskim ministrom vojnim ne može i nije legitimacija kojom se može dozvoliti da Kruševljanin, koji se informiše o Crnoj Gori preko interneta, mjerodavno daje ocjene o bilo čemu u Crnoj Gori. Izgleda da je potrebno Javnom servisu pokloniti kodeks profesionalnog novinarstva, pa ćemo navesti samo jedan njegov dio: sa novinarstvom je nespojivo objavljivanje neosnovanih optužbi, kleveta, glasina, mediji su dužni da poštuju pravo pretpostavke nevinosti, novinar ne smije slijepo da vjeruje izvoru informacija, obaveza novinara i urednika je da prave jasnu razliku između činjenica koje izgovaraju ili prenose i komentara, pretpostavki i nagađanja ... A komentari, kvalifikacije, pretpostavke i nagađanja se sve češće i češće čuju iz studija Javnog servisa.

Posebno je uočljivo da se na Javnom servisu Crne Gore sve ređe čuje crnogorski jezik i da polako, sve više i više, prevladava ekavica. Nema niko ništa protiv ekavice, ali obaveza je javnih servisa da promovišu jezičku politiku zemlje u kojoj su javni servis. Nije bilo ni za očekivati da će se novo rukovodstvo Javnog servisa baviti onim što bi trebalo da mu bude, uz informisanje, glavna obaveza, a što je navedeno na početku teksta kao obaveza svakog normalnog Javnog servisa (identitetska, religijska, jezička, obrazovna i druga pitanja), obzirom da su to za njih pitanja koja mogu da kompromituju opoziciono jedinstvo, ili razgoliti mnoge političke partije i nevladine organizacije. Posebno nevladine organizacije koje se kamelonski drže zapadnih grantova, a u suštini predstavljaju logistiku proruskim i prosrpskim strankama. Samo pripadnici takvih nevladinih organizacija mogu partiju koja je u svom sastavu imala Predraga Bulatovića, Milana Kneževića , ... i ima Jonicu i slične (SNP), i koja je bila organizator nacionalističkih demonstracija prije dvije decenije u kojima se iz vatrenog oružja pucalo po snagama reda, proglasiti, zamislite, socijaldemokratskom partijom? U svim političkim emisijama samo se smjenjuju predstavnici nevladinih organizacija koje su logistika crnogorske opozicije. Svi njihovi stavovi su jednoobrazni i poklapaju se sa zahtjevima opozicije.

Pred nosom Javnog servisa  Protiv Crne Gore se vodi sinhronizovana kampanja u medijima kao što su SrbinINFO, Alo, Večernje Novosti, Nova srpska politička misao, Patriot.rs, Pravda.rs, Zavetnici.rs, NewsFront.rs sa Oksanom Sazonovom, Sputnik SRB, portal Novinenovosadske, Vidovdan.org, Ruska reč, Ruski radio sa Veniaminom Strigom, IN4S, Dan, ... iza kojih stoje određeni politički, tajkunski i medijski centri u Rusiji i Srbiji. U posljednje vrijeme i beogradska Politika se pridružila anticrnogorskoj kampanji i plasiranju laži na svojim stranicama, ako je ikada i prestajala. Mnogi od onih koji su česti gosti na Javnom servisu Crne Gore dobrodošli su na pomenutim medijima. Dostojanstvo, Srpski kod, Obraz, Dveri, Zavetnici (veliki broj njih bio je prisutan na dan izbora), Treća Srbija, Srpski vukovi, Narodni slobodarski pokret (Miroslav Parović gostovao na dan izbora po srpskim medijima u Podgorici), Ravnogorski pokret, ... sve su to organizacije iz kojih se regrutuju neki budući prevratnici i koji regrutuju mnoge mlade ljude po Crnoj Gori. Amfilohije Radović pjeva na svadbi zavjetnika, prepravlja crnogorsku baštinu, vrijeđa nacionalne Crnogorce i pripadnike muslimanske vjere i bošnjačke nacije, posrbljuje Crnu Goru... A Javni servis drži da je najvažniji državni interes jačanje opozicije i slabljenje vladajuće partije. Ako je Javni servis po difoltu patriotska organizacija u svim zemljama, izgleda da je po Javnom servisu Crne Gore patriotizam izazivanje unutrašnje političke krize upravo u ovim trenucima i u situaciji koju smo samo dotakli u ovom tekstu. Tako da je više nego jasno da se Javni servis, ustvari, ponaša kao produžena ruka koncerna Vijesti i da u prvi i najvažniji plan stavlja ideju da se od DPS-a otkine dio procrnogorskih glasova, neophodan za smjenu vlasti. U toj kombinatorici očekuje se da će politički profitirati stranke, koje su direktno naslonjene na Vijesti, (SDP, URA, Demos i Demokrate). Nekako se čini, skoro pouzdano, da je to samo nastavak ideje vlasnika Vijesti, koja je 2012-te godine formulisana u „proglasu intelektualaca o pomirenju nacionalnih Crnogoraca i nacionalnih Srba“ (crnogorskih Srba) , u kojem se pomirenje zasniva isključivo na štetu i nauštrb interesa nacionalnih Crnogoraca…. Zar to već jasno ne očituje sam Javni servis Crne Gore svojom uređivačkom politikom? P.S. Ovaj tekst je već bio napisan i bio spreman za objavljivanje kada se pojavilo u medijima otvoreno pismo javnosti novinarke i urednice TVCG, Ivane Šebek, koje je uputila zbog nezadovoljstva svojim statusom na Javnom servisu, najavivši odlazak iz te medijske kuće. U tom pismu ona navodi dio onoga čime smo se bavili, poput „favorizovanja marginalaca i sličnih poteza“, da je „bila (sam) rjeđe u Dnevniku, od recimo, advokata nekih NVO“, da su „među urednicima dnevnika 1,2,3 TVCG ostavili dva srednjoškolca“ ... Takođe se u pismu kaže „Ukratko, novi direktor Mićunović je, nakon sto je odmorio (već u avgustu) dvije sedmice, odlučio da napravi "revolucionarne promjene" u cilju "profesionalizacije" i kako je rekao "radi porasta povjerenja", te mene ne uvrsti u urednički tim. Tako bi, kako je on u gorepomenutom dnevnom listu, imputirao: "TVCG oslobodio". Čega? Neke njemu smetnje ili smetnje dijelu Savjeta. To možda (Taj dio Savjeta RTCG nema dana novinarskoga staža pa mi njihove ocjene ne mogu biti ni važne, da vam iskreno i pošteno kažem) ... Dakle, da ne ulazim u ranije zakulisne momente i pokušaje da budem sklonjena, dirigovane iz manjine Savjeta, mahom od "NVO stručnjaka" (ta manjina inače pokušava godinama da vodi lične obračune sa mnom), za odluku Mićunovića, profesionalnog razloga nema“.