Umjesto policijski da uđe u pośed uzurpiranog objekta na Kruševcu, kao svog vlasništva, Centar savremene umjetnosti ulazi u sudski postupak pred Osnovnim sudom u Podgorici protiv SPC, kao uzurpatora. Tako počinje smicalica i sudska farsa kada se postupak po žalbi SPC Višem sudu u Podgorici na presudu Osnovnog suda u Podgorici, zbog tobožnje zauzetosti, kao po nekom scenariju, proslijeđuje odabranim sudijama Višeg suda u Bijelom Polju, a onda sve završava na Vrhovnom sudu Crne Gore, kao krajnjoj istanci. Ne treba biti veliki poznavalac prava pa zaključiti da je odluka Vrhovnog suda u predmetu Rev 1298/2017 od 17.01.2018. izrugivanje pravu i zdravoj logici, te da to sve zahtijeva preispitivanje odgovornosti, po nama i krivične, aktera čitave ove sudske farse i rašomonijade.
Naime, Vrhovni sud je donio presudu u predmetu zahtjeva za reviziju odluke Višeg suda u Bijelom Polju kojom se potvrđuje odluka Višeg suda u Bijelom Polju i ukida presuda Osnovnog suda u Podgorici P.br.1945/16-12 od 28.12.2016. godine, nalažući da se Dvorska kapela koja se nalazi u Podgorici na Kruševcu a koja je upisana u LN.br.700 KO Podgorica I, kat. parcela br.1297, zgrada br. 1, u roku od 15 dana od donošenja presude stavi na raspolaganje SPC.
Ono što je izrugivanje pravu i pravdi jeste argumentacija na osnovu koje je ovakva odluka donešena. Vrhovni sud je našao da je pravilno „
drugostepeni sud našao da su vjerske zajednice u skladu sa odredbom čl. 716 tada važećeg Opšteg imovinskog zakonika za Crnu Goru, mogle biti nosioci prava svojine na nepokretnostima te s tim u vezi cijenio da Inventar korenitog imetka parohije Lješkopoljske za 1929. godinu predstavlja dokaz da je crkva Svetog Dimitrija za potrebe bogosluženja, bila u svojini navedene parohije koja je i tada bila u sastavu Eparhije Crnogorsko-Primorske“? Drugim riječima, to što je zakonik iz 1888. godine
dopuštao mogućnost postaje osnov za klasičnu uzurpaciju državne imovine od vjerske organizacioje koja tada nije ni postojala u Crnoj Gori. I za dokaz vlasništva se, da prosto čovjek ne povjeruje, koristi nekakav popis inventara parohije iz 1929. Godine? Popis inventara može samo biti dokaz da je neko bio korisnik, ali ne i vlasnik, Da ne ulazimo u način kako je SPC postala korisnik! Umjesto da se sud bavi relevantnim dokumentima kojima se u svim civilizovanim zemljama dokazuje vlasništvo, u ovom slučaju se koriste neozbiljni dokumenti, kakav je popis inventara. Osim toga, zloupotrebljava se i testament kralja Nikole inverzivnom logikom, jer izgleda, po Sudu, sve što nije u tom testamentu, po velikosrpskoj logici, automatski pripada Srpskoj crkvi, odnosno Beogradskoj patrijaršiji. Pozivanje na svjedočenje četiri svjedoka, od kojih je jedan sveštenik Srpske crkve i strani državljanin (Velibor Džomić) tek pravi lakrdiju od ove presude. Pozivanje na izjave svjedoka „
da je sporna crkva oduvijek bila u državini tuženog i služila za potrebe vršenja crkvenih obreda“ je pravi sunovrat prava jer SPC i Beogradska patrijaršija kao pravni subjekti postoje tek od 1920. godine, kada su nastale dekretom regenta Aleksandra Karađorđevića, a kao crkveni subjekt od 1922. godine kada su priznati od Vaseljenske patrijaršije. Jedino ako sudsko vijeće Vrhovnog suda vudu magijom hoće da retroaktivno dā pravni subjektivitet Beogradskopj patrijašiji i SPC i prije tih datuma, sve do početka posljednje decenije XIX stoljeća. Bilo bi dobro da nam Vrhovni sud objasni zašto nijesu pozvani relevantni poznavaoci crnogorske istorije već su povjerovali osobama velikosrpske provinijencije, za koje je svaki pedalj crnogorske teritorije srpsko naslijeđe. Ne postoji drugo objašnjenje sem da se radi o ideološkim istomišljenicima koji presuđuju politički umjesto u skladu sa zakonima.
Očekujemo od državnog tužioca da pokrene postupak i utvrdi odgovornost svih onih koji su učestvovali u ovoj farsi i zaštiti od uzurpacije državnu imovinu koja je, uz to, i kulturno dobro. Mi se nikada nećemo pomiriti sa pravnim nasiljem i zloupotrebom sudstva u ovakvim nezakonitim rabotama.
Crnogorski pokret
