Piše: Mario Đurović
Po krvnoj lozi Crnogorci se svrstavaju u plemena a plemena su skup familija koje veže zajedničko porijeklo ili predak. Bilo je rijetkih slučajeva da su jedne familije selile u druga plemena ali radi oskudice hrane, naoružanja i već usklađenog suživota nerijetko su bili odbijani da pristupe drugom plemenu.
Pleme je postao način suživota i preživljavanja u oskudnim Crnogorskim brdima te predstavljaju autentičnu tvorevinu sa svojim uređenjem, teritorijom i svojom patrijarhalnom kulturom. Što se teritorije tiče u djelu „Balkansko poluostrvo“ od Jovana Cvijića navodi
dvije vrste plemena u Crnoj Gori;
Istorijska plemena Stare Crne Gore između doline Skadarskog jezera i rijeke Zete s jedne i Boke Kotorske s druge strane,
te Hercegovačka plemena i plemena „sedmoro brda“. Plemena se svrstavaju u širi oblik teritorije i upravljanja zvan „nahije“ a kohezija nahija je cjelokupna Crna Gora.
Popis nahija po Zemljopisu
Knjaževine Crne Gore objavljenog na
Cetinju 1899. godine su; Katunska nahija, Riječka nahija, Crmnička nahija, Primorska nahija (ova se nahija ne dijeli na plemena već na dva okruga: Ulcinjski okrug i Barski okrug), Lješanska nahija, Zetska nahija, Brdska nahija, Vasojevićka nahija, Moračka nahija, Nikšićka nahija.
Da bi sagledavali današnju multivjerski sklad među Crnogorcima moramo se vratiti milenijum unazad da bi smo raščistili porijeklo Crnogoraca koje je po vjeri prvo bilo rimokatoličko. Hrišćanstvo je u današnji teritoriji Crne Gore stiglo tokom IX vijeka (neki tvrde i VIII.). Proces hristijanizacije Prevalisa sa glavnim gradom Dukljom išao je sporo, a usporavale su ga dinastičke borbe među vlastelom kao i nepristupačnost reljefa.
Vojislavljevići, prva Crnogorska dinastija države Duklje su bili rimokatolici a kada su Raškani/Srbi Nemanjići pokorili Duklju („
osvojio Primorsku zemlju“ kako je naveo Nemanja) promovisali su pravoslavlje kroz svoju, nekanonsku i od dva različita Carigradska patrijarha anetemisanu Srpsku crkvu. U koncu druga Crnogorska dinastija Balšići kad su oslobodili Duklju/Zetu od Srba vrnuli su je katoličanstvu a Ivan Crnojević rodočelnik treće Crnogorske dinastije je formalno uveo pravoslavnu vjeru za državu Zetu i uspostavio naziv države Crna Gora što uvelike korespondira sa nazivom Duklja. Najveće ilirsko pleme Prevalisa su bili Deokleati (Diklićani) i najveći broj naučnika se slaže da je iz te riječi (Deokleati) dobijeno ime za kasniju državu Duklju a čije ime je proizašlo iz staro indoeuropskog korijena riječi
dhoukl što znači
taman, crn, skrovit kako navodi prof. dr. Božidar Šekularac u djelu „Dukljanska država i povelje vladara“ pozivajući se na A. Mejera. Takođe je dotični profesor primjetio prvi pomen Crne Gore koji se našao sredinom XI vijeka u dokumentu rimske kurije, gdje se katoličkom redu benediktincima daje
crkva Sv. Jovana "in Montis Nigro". Da su Crnogorci nasljednici Dukljana potvrđuje sam narod pa je u pogovoru
Molitvenika Božidar Vukimirović u 16. vijeku zapisao da je
„otčestva ot zemlje Dioklitskije“, mada je tada već bio ustaljen
naziv Crna Gora a za vrijeme knjaza Nikole ima zapisa đe su Crnogorci tvrdili; „da je ovo Dukljanska zemlja“. Možda najbitnija simbioza sa svojim rimokatoličkim porijeklom pronalazimo u Njegošu koji veli „No kršina i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje (što je vrijeme Duklje) ni za Murate (od vremena Zete/Crne Gore) ni za Bonaparte; oni svi biše i preminuše, a Crna Gora ostade dovijeka i strašnoga suda, u svojoj volji i slobodi'.“
Po prvi put u Crnoj Gori 1459. god. gospodar Ivan Crnojević uspostavio je
Vladikat na Cetinju, Pravoslavnu Crkvu ali ne zaboraviti da u Crnoj Gori nakon toga čina formalno žive Crnogorci katolici i pravoslavci. Poznate su naše Crkve sa dva oltara, Krstaš-barjak (Templarski krst) dok je saveznik Crnojevićima u stvaranju Crnogorske Crkve bila Mletačka republika (vjernici Rimokatoličke crkve). Pravoslavna Crkva je Crkva tog naroda i Njeno postojanje je značilo suverenitet države.
Po kanonima Njene upravne granice sežu do granica Njene suverene zemlje. Tako je postojanje Cetinjske mitropolije (kasnije po Njegošu prvo nazvano; Crnogorske pravoslavne crkve)
je značilo postojanje Crne Gore. Već sam o tome pisao na Portal Analitici u tekstu
„Crnogorska crkva nikome nije polagala račune“;
Danas a i prije postoje mnoga plemena u Crnoj Gori koja su „podijeljena“ pa u istoj familiji imamo pravoslavne, katolike i muslimane. Oni su ista familija, „ista krv“ ali različitih vjera. Razlog tome su konstantna ratovanja kroz istoriju i prekretnice na Balkanskom poluostrvu pa tako i sa prodorom Osmanskog carstva i Turskim osvajanjima su se upravo na teritoriji Balkana među Slovenima sukobile dvije kulturološko-vjerske civilizacije hrišćanstva i Islama. Tako su se Crnogorska plemena koja su bila između dva hrišćanska svijeta (pravoslavnog i rimokatoličkog) našla na tromeđi sa jednom novom, totalnom različitom civilizacijom a koja je imala svoje osobnosti, kulturu i drugačiji državno-pravni poredak. Ta civilizacija je ostavila snažan pečat u Crnogorskoj kulturi i na Crnogorska plemena te do dana današnjeg i na njen građanski ustroj.
Po Turskim osvajanjima Balkana, Turci su pomalo počeli cijepati tadašnju Zetu pod upravom Crnojevića a koja se počela zvati Crna Gora. Crna Gora je
pala 1499. godine i njena plemena su ucrtavana unutar mapa Osmanskog carstva koje se prostiralo na 3 kontinenta. Tada Crna Gora pripada Skadarskom sandžaku a veći dio srednjovjekovne Zete pripao sjeverozapadnom Hercegovačkom sandžaku dok sjeveroistok Novopazarskom sandžaku. Unatoč oružanim borbama i
de facto nezavisnosti Stare Crne Gore ona je formalno do 1878. godine bila ucrtavana u granicama Osmanske teritorije iako su istoričari i putopisci navodili da je Stara Crna Gora u konstantnoj borbi za nezavisnost, te je autonomna i samostojna teritorija pa pronalazimo neke karte i sa slobodnom teritorijom Stare Crne Gore. Na koncu to potvrđuje i Vaseljenski patrijarh, i
turska Pećka patrijaršija koji su bili pod juristrikcijom sultana ali se nijesu miješali u biranje Mitropolita na Cetinju u Staroj Crnoj Gori.
Sagledavati Osmansku imperiju kao nešto isključivo negativno je totalno krivi pristup. Osmanska imperija je bila napredna sultanija (ekvivalent u hrišćanstvu; carevina) sa svojim školama, naukom, moćnom politikom i vojskom, arhitektonskim razvojem gradova, cesta, puteva, banja (tur.;
hammana), itd. nije bilo teško za pretpostaviti da će takva civilizacija steći pristalice među Crnogorcima na našim područjima koje su privlačile prednosti raznih povlastica i privilegija, ali i jednostavnost i racionalnost nove vjere, islama. Osim dobrovoljnog, bilo je i prisilnih prelazaka na islam. Nemojmo misliti da su Iliri - bogumili i pagani u IX vijeku, u vrijeme Duklje potrčali u hrišćanstvo.
- godine kada je Crna Gora priznata i od Osmanske imperije te je zaokružila potpuno priznanje Europskih zemalja je punopravno priznata Knjaževina Crna Gora sa svojim suverenom (monarhom). U toj knjaževini koju je na taj stepen uzdigla Crnogorska crkva nemali broj Muslimana od kojih je najveći dio izvorno crnogorskog porijekla iz plemena a koji su bili bivši podanici Osmanske imperije su postali građani države Crne Gore u kojoj su joj garantovana građanska prava i sloboda vjeroispovijesti kao i drugim religijama. Iako Muslimanima nije dana ravnopravnost u odnosu na državnu pravoslavnu vjeru na čelu sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom (Cetinjskom mitropolijom) Islam je uvršten u priznate i slobodne vjere jednako kao i katolička vjera (koja je takođe bila degradirana) a to je definisano Ustavom Knjaževine Crne Gore, 6. HRR 1905. god., član 129. stav 3. Državna vjera Crne Gore je bila pravoslavna a Crnogorska crkva koja je gradila Crnogorsku državu je krunila kralja i uzdigla državu na stepen kraljevine. Mora se razumjeti situacija Crne Gore i tadašnje Europe a pogotovo većinski pravoslavnih Crnogoraca koji su napravili nezamisliv ustupak svojoj braći a dojučerašnjim neprijateljima čije je neprijateljstvo trajalo nekoliko vjekova iako se radilo o istoj familiji. Ako to nije čojstvo ne znam što jest. Ne treba zaboraviti da je bilo Crnogoraca muslimana u Knjaževskoj/Kraljevskoj vojsci Crne Gore, da su oslobađali Bar, Ulcinj, Skadar (3 puta smo Skadar oslobodili) zajedno sa svojom braćom pravoslavnim i katoličkim Crnogorcima.
Kako navodi Islamska zajednica Crne Gore
današnji muslimani u Crnoj Gori su potomci stanovništva koje su Osmanlije zatekli na osvojenoj teritoriji, tako da se muslimani u Crnoj Gori svrstavaju među autohtone muslimane u Evropi. Oni su ne samo konstitutivni narod savremene Crne Gore nego i državnopravni branitelji njena suvereniteta i nezavisnosti. Velika većina muslimana danas u Crnoj Gori može naći svoje pretke u plemenima. Naravno ovo se ne odnosi na one koji su selidbom došli u Crnu Goru već na većinski autohtoni narod Crne Gore – Crnogorce muslimanske vjere.
U današnjoj svijesti građana Crne Gore i kod pravoslavaca, i kod muslimana, i kod katolika u posljednjim decenijama doživljava se represija na Crnogorski nacionalni identitet a sve zahvaljujući ideološko-političkim konceptima okolnih zemalja i nekim drugim težnjama. Takvoj situaciji su
potpomogle nelogične tvrdnje „vjera=nacija“ što je potpuno krivi pristup i on se odrazio na sve religije u Crnoj Gori
cjepkajući Crnogorski nacionalni korpus na vjerskoj osnovi i prisvajajući ga u drugi državotvorni nacion samim time i kulturu. Što se Crnogoraca tiče oni vuku korijene u plemenima koja su se razvijala od Duklje i prije Duklje što je jak osnov za identitetsku samobitnost i samo-održivost a čovjek koji je svjestan porijekla ne može se uklopiti u novonastale nacionalne koncepte kojoj god on vjeri pripadao. Problemi takve asimilatorske politike se odražavaju i na izborima đe se vidi ko glasa za progresivnu Crnu Goru a ko za neke propale zajednice isto kao i oni koji glasaju za stranke cijepanja Crne Gore zarad novih granica. S toga ne dopuštajmo da nas uvjeravaju da smo išta drugo od onoga što jesmo, Crnogorci! Da ne zaboravimo amanet koji nam je kralj Nikola ostavio; „Crnogorci ostavljam vam Crnu Goru sve tri vjere“ i da posjetim na obraz; „Ko Crnogorstvu ne bio vjeran Bogom i ljudima svud bio ćeran“.
Mario Đurović
član Crnogorskog pokreta