Tegleći konj i krava muzara

„Jedni misle da je privatni biznis plijen koji treba uloviti, drugi da je krava koju treba izmusti, a rijetko ko misli da je to tegleći konj koji vuče lokomotivu“. (Winston Churchill) Došle Šveđanke u Crnu Goru i prvo što su primjetile je da ima mnogo religioznih za razliku od skandinavskih zemalja đe su, kako one kažu, većina ateisti. Domaćin im je odgovorio da su i ovamo svi bili ateisti dok je Bog hodao po zemlji. Radi se nesumnjivo o vicu, ali koji dobro opisuje situaciju „puštenih sa lanca“ , nesposobnih da racionalno rasuđuju, koji traže utočište u nekim iz naftalina izvučenim ideologijama, bježeći da promjene suštinu zbog kojih je društvo u kome su odrastali doživjelo sudbinu kakvu je doživjelo. „I sve što je prošlo, neće da prizna da je prošlo dok se dobro ne osveti onome što dođe na njegovo mjesto“, kaže veliki crnogorski književnik, Mihailo Lalić. Mentalno, mi kao narod, još uvijek nijesmo izašli iz sistema koji je prethodio današnjem i prihvatili da živimo u društvu u kojem ne postoji više „pretapanje iz šupljeg u prazno“, u kojem ne postoji preraspodjela gubitaka i fondovi koji peglaju sve naše neracionalnosti i ideološke zablude. Galbraith je jednom rekao „u ekonomiji, većina je uvijek u krivu“. A da se svi bave ekonomijom, bave. Čak i oni koji nijesu sposobni obaviti osnovne računske operacije.  „Ništa ne pridonosi sreći i dobrobiti države više od visokih profita“, pisao je David Ricardo. Zato krize multiplikuju broj „stručnjaka“ koji se bave onim što očito najveći broj njih vrlo malo razumiju. Toj opštoj konfuziji doprinosi i to što u Crnoj Gori kao da ne postoji struka i kao da se i struka politizovala i postala sluškinja partijskih interesa. Nedostatak autoriteta dodatno obeshrabruje svakoga da javno kaže što su ekonomske istine. A istine su surove i traže jednu potpuno novu svijest u kojoj sve zavisi od pojedinca. Sem par zemalja sa ideološkim predznakom čitav svijet funkcioniše po tim principima. Po tim principima država ne obezbjeđuje posao, ne otvara radna mjesta, izuzev kad su u pitanju kultura, prosveta i zdravstvo. Zaboravih, i kad su u pitanju političari i partijski adepti. Nerjetko ćete čuti kako mnogi kažu „koje je fabrike izgradila ova vlast“, ili „sve su fabrike radile u socijalizmu a sada su uništene“. Što se tiče uništenih fabrika, uništene su jer nijesu mogle opstati kao profitne organizacije. Uvijek kažem, prodajte kuću pa kupite te fabrike kad ste ubjeđeni da su propale samo nečijom zaslugom. Velika crnogorska proizvodna preduzeća iz doba socijalizma uglavnom su podizana iz potpuno drugačijih razloga od profitnih. Ona su svoje mjesto imala u prezaštićenoj jugoslovenskoj privredi , mada su i tada uglavnom ostvarivali gubitke koji su pokrivani preraspodjelom na nivou savezne države. To je bar lako dokazivo ako se neko bude ozbiljno pozabavio završnim bilansima crnogorskih preduzeća, recimo 80-tih godina prošlog stoljeća. Taj period najbolje poznajem jer sam i sam u to vrijeme bio više nego aktivni dio poslovnog svijeta. Sjećam se da je nekada kružio vic za željezaru u Smederevu da je Tito pitao čega najviše ima u smederevskom kraju, na šta mu je odgovoreno - grožđa. Vic kaže da je Tito čuo „gvožđa“ te da je tako nastala željezara Smederevo. Nikšićka željezara ne može čak ni da bude u tom vicu.. U nikšićkom kraju niti ima grožđa niti ima gvožđa. Navodim je kao paradigmu. Fabrika u Nikšiću je rađena za proizvodnju viskolegiranih čelika za namjensku (čitaj: vojnu) industriju SFRJ i podignuta je u Nikšiću isključivo zbog bezbjednosnih razloga u nekom budućem, zamišljenom ratu i blizine barske luke. Dakle, da u ratu ne bi bila laka meta neprijatelja. Crna Gora je nesretno gradila fabrike koje su jedino mogle opstati u onoj velikoj, tržišno zatvorenoj i zaštićenoj Jugoslaviji. A i tada teško bez dotacija. Što je uloga države? Uloga države je da obezbjedi ravnopravne uslove za privredne subjekte, propisuje okvire i pravila koja važe za sve i obezbjedi infrastrukturne projekte koji obezbjeđuju uslove za privrednu djelatnost i razvoj ljudskih resursa. Samo u ideološki zatrovanim glavama države se još uvijek bave privrednom djelatnošću, otvaranjem banaka, kreditiranjem i sličnim, jer se više nego dokazala kao loš menadžer i poslodavac. Državno vlasništvo, sem u rijetkim slučajevima koji ne pripadaju ovim prostorima i mentalitetu, uglavnom je prostor za korupciju, partijsko zapošljavanje i neracionalnosti raznih vrsta. Otuda i imperativ što brže privatizacije svega društvenog i državnog što posluje po tržišnim uslovima i što je izloženo konkurenciji. Ne znam kome još treba objašnjavati da se društveno i državno u manje-više svim prostorima doživljava kao „alajbegova slama“. I to nije neoliberalizam! To se zove kapitalizam. Razlika između te dvije kategorije je što neoliberalizam insistira na privatizaciji svega, i školstva, i zdravstva, i kulture, i komunalne djelatnosti, ... Mi ovđe govorimo isključivo o privrednoj djelatnosti koja po ekonomskoj logici mora biti privatizovana. Što se tiče investiranja i pitanja stranih ulaganja, država je dužna da napravi prostorne planove, generalne urbanističke planove, urbanističke uslove i transparentno obavi postupak, bilo da se bira investitor putem tendera, bilo putem licitacije. Tenderi i licitacije, posebno javne, su i smišljene da bi se obezbjedio izbor najboljeg ponuđača. Neću tvrditi da su sve licitacije i tenderi lišeni korupcionaštva, ali sam siguran da ne postoji transparentniji način ni privatizacije, niti izbora novog investitora. Dodatno, transparentnost obezbjeđuje i javno objavljivanje svih ponuđača i njihovih ponuda. Ukoliko je postupak privatizacije ili izbora investitora sproveden po pravilima svaka kriminalizacija tih privatizacija i investitora je obično politikanstvo i manupalicija građanima iz raznoraznih razloga. Čak i da je neko uzeo neki novac, a izabran je najbolji ponuđač, to za mene nema nikakav značaj. Država nije oštećena.  A sumnjam da neko daje novac ukoliko je dao najbolju ponudu. To mi više liči na čaršijske priče. Neko mi reče da je njemački Telekom državna firma, da država Njemačka postavlja  menadžment i prihvata završne rezultate poslovanja krajem godine. To mi liči na onu o potkivanju žaba. Niti smo mi Njemci, niti mi imamo sredstava da ulažemo u telekomunikacije. Srbija, koja ima desetinama puta jaču telekomunikacionu kompaniju, teži da je proda stranom investitoru, iako svake godine donosi prihod budžetu. Problem je što ta kompanija ima mnogo više ljudi nego što joj je potrebno zbog zapošljavanja o kojem je bilo riječi, a i nema novac za modernizaciju za konkurenciju koja je očekuje kroz pristupne pregovore sa EU. Jedan „turistični stručnjak“ navodi primjer Istre đe je dobar dio turističkih kompleksa kupljen od strane „domaćih lica“ kupovinom dionica i uz pomoć banke koja je partnerski pomagala privatizaciju, pa to preporučuje Crnoj Gori. Opet se upoređujemo sa onima sa kojima to nije moguće. Istarski turizam je odavno profesionalizovan, njihovi hoteli su odavno radili po kapitalističkom principu i mnogi nijesu  tražili prevelika ulaganja. I sam sam nekad išao u Istru na ljetovanje jer sam htio da ljetujem „kao čovjek“, da mi ne gase bojler da ne mogu da se turširam poslije mora, stavljaju bure u dvorištu na „solarnu energiju“ koje je igralo ulogu bojlera, i slično.  U Istri sam imao svaki dan i u privatnom smještaju čist apartman, čiste peškire, šampone i sve što je čovjeku potrebno za prijatan boravak. U to vrijeme smo mi u Crnoj Gori imali sindikalni turizam kao najmasovniju kategoriju, privatni smještaj van kategorije, zapuštene hotele, kampove i plaže. U Istri nijesu bila potrebna velika ulaganja, u Crnoj Gori je bio i sada je potreban ogroman kapital koji nije moguće obezbjediti bez stranih ulagača. I uvijek mi je bilo zanimljivo to postavljanje pitanja stranog kapitala. Dovoljno je pogledati kako posluju hoteli koje su kupili domaći investirori, 20 hotela uopšte ne rade i propadaju, mnogi životare bez ikakvog profita i bave se izbjegavanjem plaćanja poreza. Neko je izračunao da tih dvadeset hotela, da rade, mogu zaposliti između 2.500 i 3.000 ljudi, donijeti prihod od više desetina milona eura, plus poreze i doprinose državi. U Srbiji, u vrijeme Koštunice, privatizovan je najveći maloprodajni trgovinski lanac Centroprom, na insistiranje samog Koštunice kako bi ostao u „domaćim rukama“, tako što je prodat Miškovićevoj „Delti“ za četrdesetak milona. Plus dodatnih onih 5 miliona eura, po riječima S. Radulovića, direktora Centroproma, koji su uplaćeni crnogorskoj opoziciji pred referendum o samostalnosti. Mišković je, za par godina, prodao trgovački lanac koji je sada ime promjenio u „Maxi“, belgijskom konzorcijumu Delez za više od deset puta veću vrijednost. Samo na gluposti onih koji su insistirali da bude „domaći kupac“, Mišković je inkasirao zaradu od skoro 400 milona eura. Toliko o stranim i domaćim ulagačima. Niko ne može spriječiti „domaćeg kupca“ da svoje vlasništvo sjutra proda „stranom kupcu“ i ostvari dodatnu zaradu. To su zakoni kapitalizma i privatne svojine. Bojim se da tu i leži razlog što mnogi hoće da oćeraju strane investirore iz Crne Gore. Zato i priče kako će postojeća vlast iskoristiti sve resurse i neće ništa ostati budućim nasljednicima. Kao da ne treba biti cilj svake vlasti da iskoristi sve resurse koje posjeduje Crna Gora, naravno poštujući interes građana Crne Gore, i stavi ih u funkciju. Samo to donosi nova radna mjesta, poreze državi, doprinose za zdravstvo, školstvo, novac za kulturu,... Obala Crne Gore nije dužine kao u Hrvatskoj ili, pogotovu, Grčkoj. Crna Gora ne može razvijati masovni turizam. Dovoljno što je ogroman broj vikendica sagrađen od građana Srbije, što u velikoj mjeri determiniše turističku ponudu u najvećem broju vikednaških naselja. Od toga Crna Gora skoro da i nema koristi.  Priče o valorizaciji Kraljičine plaže i Buljarice su toliko provincijalne i besmislene da ne treba trošiti riječi. Otpor izgradnji turističkog naselja u Buljarici je obično politikanstvo onih kojima je osnovna deviza „što gore to bolje za nas“. Što reći kad ti isti za Porto Montenegro govore pežorativno da je Mankistan, iako je Porto Montenegro preporodio Tivat i izazvao zavist u hrvatskim medijima i prijekor vlastima Hrvatske što je najuspješnija investicija na Jadranu u Crnoj Gori, a ne Hrvatskoj. Niko se nije sjetio da postavi pitanje Čanja i zašto se prostornim planom ne naćeraju postojeći vlasnici iz Srbije da izgrade rekspektibilne turističke objekte ili vrate, uz naknadu, zemljište koje su uzeli u zakup bud-zašto u doba socijalizma i potpuno drugim uslovima? Čanjska plaža je kudikamo atraktivnija od Buljarice. Ali to je pipkavo pitanje, neki se ne smiju zamjerati svojim budućim koalicionim partnerima. Opet nacionalne priče odnose prevagu nad interesom Crne Gore. Ekonomskoj struci u regionu je odavno jasno da je strani kapital jedini način da se ostvari ekonomski rast, zato mnogi plaćaju po 10.000 eura po radnom mjestu, oslobađaju troškova zemljišta, infrastrukture, da bi privukli strane investitore. U Crnoj Gori se još uvijek strani kapital doživljava kao neprijateljski, još uvijek vladaju ideološke matrice po kojima stranci ne ulažu da ostvare profit, već da okupiraju zemlju. Banke koje su otvorene od strane stranih banaka se ne doživljavaju kao „domaće“, iako se one ne razlikuju nipočemu od Prve ili CKB. Otvorene su u Crnoj Gori, položile su cenzus u Crnoj Gori, zapošljavaju građane Crne Gore, ... Zato se pričaju preživjele priče o ekonomskom suverenitetu, rasprodaji zemlje i slične gluposti. Želimo da postanemo dio EU u kojoj vladaju principi podjele rada, u kojoj se Danci bave poljoprivredom jer za to imaju najviše uslova, odnosno, u kojoj se svako bavi onim što su mu pogodnosti i prednosti. Onoga trenutka kad Crna Gora bude imala prihode od turizma kao Istra, imaće dovoljno da održava svoju likvidnost i platni bilans bez kredita i bez ikakve industrije. Za neke je to jeres, za struku to je ekonomija. Sistem u kome je svaka zemlja morala da ima tešku industriju je ekonomski propao. Živimo u vremenu kad je nužno racionalno promišljenje. Možemo mi pisati kako treba razvijati sjever Crne Gore, graditi industrijske objekte i slično. Da je bilo ko našao interes od stranih investitora da gradi proizvodne objekte na sjeveru, oni bi već postojali. Nije realno da će neko graditi proizvodne industrijske kapacitete na sjeveru Crne Gore ako mu je jeftinija radna snaga u susjednim zemljama, ako su mu transportni troškovi mnogo niži ako gradi blizu tranzitnih auto-puteva, ako dobija 10.000 eura po radnom mjestu i oslobađen je poreza na više godina... Bojim se da Crna Gora nije nikome konkurencija za otvaranje industrijski objekata i da takva ideja ostaje samo floskula za političare. Auto put Bar – Boljare je primakao sjever jugu Crne Gore, ali nije nimalo koridorima koji su tranzitni. Da pojednostavim, manji su transporni troškovi od Inđije do Njemačke nego iz Pljevalja do Njemačke, bez obzira na auto-put. Osnovno pitanje je zašto svi u Crnoj Gori bježe od poljoprivrede u uslovima kad je platni deficit enorman i kada se turistička privreda uglavnom snabdijeva iz Srbije i nešto iz Hrvatske i Makedonije? Zašto političari ne kažu građanima Crne Gore da ne očekuju od države da im obezbjedi budućnost, već da sami krenu da organizuju svoj ili porodični biznis? Kako to jagodičasto voće donosi Srbiji više stotina miliona eura, a Crna Gora nema takvu stavku u svom izvozu? Kako to jug Srbije na kupinama ostvaruje visok standard svim prozvođačima, a u Crnoj Gori to nikoga ne motiviše? Zašto u Crnoj Gori ne postoje ni naznake promjene svijesti i preduzetničkog duha? Zašto je samo kafana i iznajmljivanje stanova i soba jedini vid preduzetništva? Umjesto da sami građani i političari insistiraju na ovim pitanjima svi se bave kafanskim pričama i traženjem krivca u državnoj administraciji. Možete ih promjeniti pedeset i dalje će pitanja i odgovori ostati isti ako ne krenete sebe da mijenjate. I dalje ćete aplaudirati raznoraznim demagozima koji će vam pričati bajke i crtati „potemkinova sela“. Kad ih pitate ko će to da finansira, poput onog fizičara, oni će vam govoriti o potkivanju žaba. Niti razumiju čemu služe fondovi sa društveno odgovornim kapitalom, ali tako lijepo zvuči. Misle li da građani Crne Gore imaju toliko para da će ulagati u fondove ili, pak, hoće da nam kaže kako će neko iz USA ili Švajcarske ulagati društveno odgovorni kapital u Crnu Goru kao ekološku državu? Samo ako neće. Društveno odgovorni kapital uglavnom ima namjenu da bude uložen za poboljšanje života onih koji ulažu u takve fondove, jer im nije prvashodni interes profit. Crnoj Gori ostaje jedino kapital kojem je interes profit, pa vlasnike tog kapitala možete zvati kako vam drago. Možete i tajkuni, domaći i strani, iako se sve češće radi o korporativnom kapitalu, ali je to jedini kapital koji ima interes da ulaže u ovo područje. U realnom životu. U snovima je sve moguće. Volio bih da vidim bilo kog od tih sanjara da dovedu u Vladu nekog investitora koji bi ulagao u njihove snove. Gotovo sam 100% siguran da ga iz Vlade niko ne bi oćerao, kao što neki političari pokušavaju i uspijevaju da oćeraju neke investitore. Neću suditi o dosadašnjim privatizacijama, time neka se bave institucije. Samo ću citirati Harvey Mackay-a, „ nije važno koliko vrijedi, važno je što ljudi misle da vrijedi“, ili nešto vrijedi onoliko koliko je neko spreman da plati. Kapitalizam je surov, ali ista je stvar sa životom. Lično, nikada nijesam preferirao surovost kapitalizma ali nikada nijesam našao nekog da me finansira „na lijepe oči“. Sem mojih roditelja, ali oni se ne broje. Lično, volio bih da Crna Gora ima nekoga ko će sipati eure u nju, a mi, kao gospoda, da se i dalje k.....mo i glumimo veličine. Što reče onaj izrod od pjesnika da ostanemo „zemlja gordih konobara“. Ali, to su prošla vremena. Sad smo sami sa sobom. Meni je tako, ipak, mnogo draže.... Slobodan Jovanović