Ako se pogledaju naša saopštenja vezana za sve atake na državu Crnu Goru i njene institucije, na nezavisnost Crne Gore, viđećete da smo uvijek apostrofirali SPC i njene eparhije u Crnoj Gori kao spitus movens svih nasrtaja na Crnu Goru. O ulozi SPC u krvavim ratovima devedesetih mnogi su pisali i govorili. Bilo bi neozbiljno ne predviđeti da se svetosavska crkva neće odreći projekta velike Srbije, čiji je integralni dio i jedan od najvažnijih stubova, a koji je nezamisliv bez države Crne Gore. Ti tobožnji hrišćani, sveštenici ideologije zla, umjesto hrišćanskog preispitivanja sopstvene uloge u podsticanju na krvave zločine i pokajanja, dan-danas koriste riječi i rječnik od kojeg se nanovo ledi krv u žilama.
Takozvani molebani, riječi koje sveštenici SPC izgovaraju na njima, daleko su od molitvi za mir, za razum. Obmanjivanjem prisutnih, izmišljanjem, političkim radikalizmom, podižu se emocije porotiv vlasti, priziva na obračun. Nikad se ne zna čija „neće gorjeti do zore“, te se manite popovi krvomutnje i stavljanja kamenica u ruke bezumnika! Od kamenice do oružja kratak je put, a vas, očito nije istorija naučila ništa. Čak ni ova skorašnja, sa stotinama hiljada žrtava, osakaćenih, prognanih, raseljenih.
Ne mašite Kosovom i upoređenjima sa Zakonom u Crnoj Gori jer vam je svaka „istina“ takva: lažna, manipulativna. Crna Gora je imala svoju pravoslavnu crkvu, priznatu od svih kao autokefalnu, sa Ustavom, Sinodom, Saborom , državnim Ustavom definisanu, i to se ne može poistovjećivati sa kosovskom situacijom. Isto tako, plašite svoje vjernike da će, pored stotina izgrađenih hramova koje ste podigli iz ugroženosti, ostati bez svoje crkve, da neće moći koristiti hramove koji će preći pod pasku države, podgrijevajući mržnju i podstičući zlo u ljudima. Eskapistički djeluju vaša saopštenja u kojima odgovornost za nasilje na ulicama prebacujete na donosioce Zakona. Iz hramova pod vašom kontrolom izlaze huligani i nikakve eluzije vas ne mogu osloboditi odgovornosti. Gluposti su da niđe u svijetu sveštena lica nijesu odgovarala pred zakonom i okajavali svoje grijehe iza rešetaka. Odavno ste eklizijalistiku zamjenili djelovanjem u sivoj zoni zakona, ako ste se ikad bavili njome.
Vjerujemo da je crnogorska država sposobna da se izbori za domaćim zlom. I naša bojazan nije u tom pravcu. Upozoravamo državu da razmisli o ukidanju prelaska granice bez pasoša, samo sa ličnim kartama, da pooštri kontrolu uzlaska i tako spriječi scenarija iz devedesetih kada je najgora nacionalistička ološ liječila svoje bolesne nagone na nevinom stanovništvu na tuđim teritorijama. Srbija i njena satrapija sa druge strane Drine nikada se neće odreći velikosrpskog projekta, jer oni đecu u kolijevkama uče da je sve njihovo i da im drugi otimaju nešto što nikada, u stvarnosti, nije bilo njihovo.
Mediji u Srbiji, političari, istoričari, kulturni pregaoci, ... podstiču svoj narod na sukobljenost sa svima, obrćući zlo u sebi u iracionalnu ulogu žrtve i nečiju namjeru da uništi srpski narod. Tobože bježeći od sopstvenog pogroma učinili su sebe svjetskim parijom zbog zločinačkih tragova koje su ostavili za sobom. Od farsičnog pokušaja preispitivanja sopstvenih zločina, do izjednačavanja zločina „svih strana“, sada samo još nanovo slijedi uloga žrtve. Pa ispočetka, novi krvavi krug.
Najveći poraz Haškog tribunala je što novinari nijesu odgovarali za mobilisanje izvršioca zločina, razaranja, masovnih egzodusa. Time su nanovo otvorili vrata nesmetanom sijanju zla, podmetanjima, lažima, ... Beogradska štampa, televizije, portali oživljavaju godine koje su predhodile smrti na tlu bivše Jugoslavije, nadmašijući svojim paśalukom i ondašnje vedete sunovrata novinarske profesije.
Ne smije ostati bez odgovora sijanje odvratne mržnje prema svemu crnogorskom po javnom prostoru Srbije, pokušaj paljenja crnogorske zastave, izgovorene bljuvotine iz usta najviših funkcionera vladajući partija u Srbiji, jer bi to bio poziv na još veće bestijanje nacionalističke patologije i perfidnosti. Zar niko da se zapita u toj Srbiji zašto svi pišu „otimaju naše (srpske) svetinje“, bez obzira na profil medija i (ne)ugled, a da se niko ne zapita – pa ako je „naše“ onda je lako dokazati da je to „naše“!? Pa živimo u XXI stoljeću, nijesmo ostrvo u Pacifiku, u Evropi smo, najuređenijem dijelu svijeta, u kojem je svačije pravo na vlasništvo neprikosnoveno. Uz jednu opasku, ako možete da dokažete to! I tu dolazimo do suštine. Očito svi koji se bacaju prljavštinom na Crnu Goru znaju da ne mogu dokazati pravo vlasništva, jer ono ne postoji, pa je na djelu pokušaj da se galamom otme tuđe. Do juče nijesu znali đe je Ostrog, ni da dođu do njega, danas je to najveća njihova svetinja!?
Uzurpatori ne vole zakone, zakonite postupke, uzurpatori ne biraju sredstva da se dogomognu uzurpirane imovine. Država mora jednom staviti tačku na ciklično izazivanje nemira po Crnoj Gori od strane jedne poluterorističke političke organizacije i mantijaša sa maskirnim uniformama ispod mantije. Ne smije se više dozvoliti da ostanu nekažnjena nedjela zbog „mira u kući“ i smirivanja strasti. Svaki oprost nezakonja vodi novom nezakonju. Taj se krug mora prekinuti. Zar nije dovoljna lekcija to što su danas kolovođe nasilja u Parlamentu i van njega oni koji su nezakonito i nerazumno izbjegli pritvor i zabranu napuštanja Podgorice? Danas oni, kao prava peta kolona, odlaze avionom vlade druge države na brifinge i blagoslove za nasilje po ulicama Crne Gore. Bez da smo se zahvalili toj vladi na direktnom mešetarenju u naše unutrašnje stvari.
Nemojmo se čuditi, ako ostanemo gluvi i slijepi na sve, reprizama pokušaja puča od prije tri godine, jer bi to bio poziv svim adresama, i Moskvi, i Beogradu, i nesretnoj Banja Luci, da nam lome kičmu dok nas ne saviju do zemlje. Mislimo da je zadnji čas da internacijalizujemo otvoreni rat protiv Crne Gore, agresiju koja, srećom, nije oružana, ali, što reče pokojni veliki vođa srpskog naroda, „ni takve bitke nijesu isključene“.
Crnogorski pokret
