„RASIPANJE BIBLIOTEKE“ , METAFORA NIŠTENJA I STVARANJA
Nova, šesta knjiga poezije „Rasipanje biblioteke“, crnogorskog pjesnika, proznog pisca i esejiste objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. U pogovoru koji je za ovo izdanje napisala poznata teoretičarka književnosti i profesorica univerziteta Dubravka Đurić stoji da se Labović
ne samo novom knjigom Rasipanje biblioteke, nego i čitavim svojim opusom može uvrstiti u krug autentičnih crnogorskih, ali i regionalnih i svjetskih pjesnika. On je pjesnik, kako piše Đurić, malih i velikih metropola, pjesnik Mediterana. Rafiniranost sa kojom poeziju shvata kao polje nadahnute kreativnosti i način kako u svakoj pjesmi aktivira kulturalne naslage svjetske pjesničke baštine, govori o tome što je savremena poezija koja želi da se upiše u svjeske trendove. Đurićeva kaže da se Labovićeva nova knjiga “Rasipanje biblioteke” može konceplualizovati odrednicom modernistički klasicizam:
“U svjetskoj Republici Poezije, ovaj model je globalno već dugo uticajan i ako se pojavi u jednoj nacionalnoj kulturi označava trenutak kada ta kultura postaje moderna i kada njena poezija izlazi izvan strogo lokalnih, parohijalnih, okvira i postaje kosmopolitska, odnosno ulazi u transnacionalni prostor Republike Poezije. Ovaj pjesnički model oblikovali su različiti evropski pjesnici, ali je možda u našoj regiji najpoznatiji po formulaciji T. S. Eliota. Pjesnici i pjesnikinje koji aktueliziraju eliotovski model moderne poezije o savremenosti progovaraju korišćenjem niza, prije svega evropskih, pjesničkih referenci od antike do savremenih tokova. Gotovo svaka pjesma u Labovićevoj zbirci otelovljuje na različite načine pomenuti model. Labović se tu pokazuje kao rafinirani pjesnik koji pažljivo i znalački bira svoje prethodnike i vješto barata riječima, jer poezija kao autonomna umjetnost i jeste definirana kao umjetnost riječi. Insistirajući na mediteranskom ambijentu, tako što upućuje na bezbrojne karakteristične mediteranske motive i opuse, Labović svojom poezijom Crnu Goru upisuje u krug mediteranskih zemalja, koje se smatraju kolijevkom evropske civilizacije i proizvođačima uticajnih (hegemonih, zapadnih) kulturalnih modela. Među brojnim pjesmama ispunjenim mediteranskim ugođajem izdvajaju se pjesme „Školjka“, „Slike na pijesku“, „Mansarda“...
Zanimljivo je da su u Labovićevoj poeziji pored velike, a to znači dominantne, muške pjesničke tradicije, česte reference i na velike modernistkinje, poput Sylvie Plath, Marine Cvetajeve ili Ingeborg Bachmann, koje predstavljaju marginu svjetskog kanona, što ne znači da je njihova poezija manje značajna, o čemu svjedoči posebno poštovanje koje im Labović u svojoj poeziji iskazuje tretirajući ih na isti način i postavljajući ih u istu ravan sa pjesnicima.
Pominjanjem biblioteke u naslovu zbirke (što je ujedno i naslov jedne od pjesama), Labović insistira na važnosti pisane, odnosno štampane kulture, nasuprot usmenoj. Otuda autor koristi brojne reference djela različitih autora, najviše onih koji su, od vremena Baudelaira pa sve do druge polovice 20. stoljeća u evropskom kontekstu postali sinonimni onome što je moderno u poeziji, kaže u pogovoru za labovićevu knjigu Dubravka Đurić.
Labović piše i objavljuje poeziju, prozu i eseje o poeziji od početka 80-godina prošlog vijeka. Objavljivao je u časopisima ARS, Poezija, Romboid, Poeteka, Vestnik, Ljetopis crnogorski, Apokalipsa, Ex Symposion, Poetikon, Quorum i dr. Objavio je knjige poezije i lirske proze „Tanatoide/oblici smrti“ (1987), „Gospodar kaveza“ (1997), „Nedostajanje“ (2004), „Chambre interiure/Unutrašnja soba“ – dvojezično crnogorsko-francusko izdanje (2010) i „Neću da se budim“ (2011).
Labović je bio umjetnički direktor Ratkovićevih večeri poezije od 2007–2010. Učestvovao je na mnogobrojnim regionalnim i međunarodnim susretima i književnim festivalima, Voix Vives (Živi glasovi) – Set/Francuska, Europoetika – Budimpešta, Stih u regiji – Hrvatska, Sarajevski dani poezije, Grad teatar – Budva, Barski ljetopis i dr. Osim u Crnoj Gori, gdje je zastupljen u najznačajnijim antologijama i pjesničkim izborima, poezija mu je objavljena i u cjelovitim antologijama u Francuskoj, Italiji, Poljskoj i Makedoniji i u mnogim regionalnim i inostranim časopisima, sajtovima i publikacijama.
Dobitnik je nagrade „Risto Ratković“ za knjigu poezije i lirske proze „Neću da se budim“ za najbolju knjigu na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom i srpskom jeziku objavljenu 2011. godine. Poezija mu je prevedena na engleski, francuski, italijanski, mađarski, slovenački, poljski, makedonski, slovački i bugarski jezik. Član je Crnogorskog društva nezavisnih književnika.
Labović pripada crnogorskim piscima koji su bil posebno angižovani na polju kulture i književnosti, tokom nastajanja državne nezavisnosti Crne Gore, to jest, tzv. novom talasu crnogorskih pisaca koji se pojavio početkom dramatičnih 90-tih godina. To je grupa pisaca s izrazitim otklonom prema epsko-usmenoj, tradiciji, a koji je našao utemeljenje u temama vezanim za urbane i mediteranske pejsaže Crne Gore i regiona i oslonio se na zapadnoevropsku kulturnu tradiciju.
„RASIPANJE BIBLIOTEKE“ , METAFORA NIŠTENJA I STVARANJA
Nova, šesta knjiga poezije „Rasipanje biblioteke“, crnogorskog pjesnika, proznog pisca i esejiste objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. U pogovoru koji je za ovo izdanje napisala poznata teoretičarka književnosti i profesorica univerziteta Dubravka Đurić stoji da se Labović ne samo novom knjigom Rasipanje biblioteke, nego i čitavim svojim opusom može uvrstiti u krug autentičnih crnogorskih, ali i regionalnih i svjetskih pjesnika. On je pjesnik, kako piše Đurić, malih i velikih metropola, pjesnik Mediterana. Rafiniranost sa kojom poeziju shvata kao polje nadahnute kreativnosti i način kako u svakoj pjesmi aktivira kulturalne naslage svjetske pjesničke baštine, govori o tome što je savremena poezija koja želi da se upiše u svjeske trendove. Đurićeva kaže da se Labovićeva nova knjiga “Rasipanje biblioteke” može konceplualizovati odrednicom modernistički klasicizam:
“U svjetskoj Republici Poezije, ovaj model je globalno već dugo uticajan i ako se pojavi u jednoj nacionalnoj kulturi označava trenutak kada ta kultura postaje moderna i kada njena poezija izlazi izvan strogo lokalnih, parohijalnih, okvira i postaje kosmopolitska, odnosno ulazi u transnacionalni prostor Republike Poezije. Ovaj pjesnički model oblikovali su različiti evropski pjesnici, ali je možda u našoj regiji najpoznatiji po formulaciji T. S. Eliota. Pjesnici i pjesnikinje koji aktueliziraju eliotovski model moderne poezije o savremenosti progovaraju korišćenjem niza, prije svega evropskih, pjesničkih referenci od antike do savremenih tokova. Gotovo svaka pjesma u Labovićevoj zbirci otelovljuje na različite načine pomenuti model. Labović se tu pokazuje kao rafinirani pjesnik koji pažljivo i znalački bira svoje prethodnike i vješto barata riječima, jer poezija kao autonomna umjetnost i jeste definirana kao umjetnost riječi. Insistirajući na mediteranskom ambijentu, tako što upućuje na bezbrojne karakteristične mediteranske motive i opuse, Labović svojom poezijom Crnu Goru upisuje u krug mediteranskih zemalja, koje se smatraju kolijevkom evropske civilizacije i proizvođačima uticajnih (hegemonih, zapadnih) kulturalnih modela. Među brojnim pjesmama ispunjenim mediteranskim ugođajem izdvajaju se pjesme „Školjka“, „Slike na pijesku“, „Mansarda“...
Zanimljivo je da su u Labovićevoj poeziji pored velike, a to znači dominantne, muške pjesničke tradicije, česte reference i na velike modernistkinje, poput Sylvie Plath, Marine Cvetajeve ili Ingeborg Bachmann, koje predstavljaju marginu svjetskog kanona, što ne znači da je njihova poezija manje značajna, o čemu svjedoči posebno poštovanje koje im Labović u svojoj poeziji iskazuje tretirajući ih na isti način i postavljajući ih u istu ravan sa pjesnicima.
Pominjanjem biblioteke u naslovu zbirke (što je ujedno i naslov jedne od pjesama), Labović insistira na važnosti pisane, odnosno štampane kulture, nasuprot usmenoj. Otuda autor koristi brojne reference djela različitih autora, najviše onih koji su, od vremena Baudelaira pa sve do druge polovice 20. stoljeća u evropskom kontekstu postali sinonimni onome što je moderno u poeziji, kaže u pogovoru za labovićevu knjigu Dubravka Đurić.
Labović piše i objavljuje poeziju, prozu i eseje o poeziji od početka 80-godina prošlog vijeka. Objavljivao je u časopisima ARS, Poezija, Romboid, Poeteka, Vestnik, Ljetopis crnogorski, Apokalipsa, Ex Symposion, Poetikon, Quorum i dr. Objavio je knjige poezije i lirske proze „Tanatoide/oblici smrti“ (1987), „Gospodar kaveza“ (1997), „Nedostajanje“ (2004), „Chambre interiure/Unutrašnja soba“ – dvojezično crnogorsko-francusko izdanje (2010) i „Neću da se budim“ (2011).
Labović je bio umjetnički direktor Ratkovićevih večeri poezije od 2007–2010. Učestvovao je na mnogobrojnim regionalnim i međunarodnim susretima i književnim festivalima, Voix Vives (Živi glasovi) – Set/Francuska, Europoetika – Budimpešta, Stih u regiji – Hrvatska, Sarajevski dani poezije, Grad teatar – Budva, Barski ljetopis i dr. Osim u Crnoj Gori, gdje je zastupljen u najznačajnijim antologijama i pjesničkim izborima, poezija mu je objavljena i u cjelovitim antologijama u Francuskoj, Italiji, Poljskoj i Makedoniji i u mnogim regionalnim i inostranim časopisima, sajtovima i publikacijama.
Dobitnik je nagrade „Risto Ratković“ za knjigu poezije i lirske proze „Neću da se budim“ za najbolju knjigu na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom i srpskom jeziku objavljenu 2011. godine. Poezija mu je prevedena na engleski, francuski, italijanski, mađarski, slovenački, poljski, makedonski, slovački i bugarski jezik. Član je Crnogorskog društva nezavisnih književnika.
Labović pripada crnogorskim piscima koji su bil posebno angižovani na polju kulture i književnosti, tokom nastajanja državne nezavisnosti Crne Gore, to jest, tzv. novom talasu crnogorskih pisaca koji se pojavio početkom dramatičnih 90-tih godina. To je grupa pisaca s izrazitim otklonom prema epsko-usmenoj, tradiciji, a koji je našao utemeljenje u temama vezanim za urbane i mediteranske pejsaže Crne Gore i regiona i oslonio se na zapadnoevropsku kulturnu tradiciju.
