Photo: blogspot.com
Sestrić nacoš ne polemiše sa Milom Đukanovićem na temu je li istorijski Mojkovačka bitka bila u interesu Crnogoraca i da li se zaista radi o revizionizmu, za što mu ja nudim pregršt podataka koji teško mogu biti revizionizam zbog vremena u kom su objavljeni. Prije će biti da se radi o falsifikovanju istorije prećutkivanjem na hiljade činjenica i na storine artefakata koji vrlo ubjedljivo govore što je istina. Ali, preteško je to za fašizoidnog sestrića. Onog trenutka kad ga bude interesovala istina lako će doći do nje čitajući originalna dokumenta, a ne istoriju koju piše (veliko)srpska istoriografija. Da, on ne polemiše o tome već fašizoidno vrijeđa čitavu crnogorsku naciju, posprdno se odnoseći prema istoriji Crne Gore i njenoj državnosti. Zamislite tog zvijuka koji piše da Crna Gora nije postojala sve do Mojkovačke bitke?
Vazda me „obraduje“ kad vidim da „najstariji list na Balkanu“ dosljedno slijedi tradiciju iz vremena „događanja naroda“. Prosto ne znam što bi činio srpski narod u Srbiji da im nije pregalaca iz bivših SFRJ republika koje su bile zahvaćene ratom, a koji su svoje stanište našli u Srbiji. Umrtvili bi se, omekšali, prešli bi, ne daj bože, na širenje bratske ljubavi. Taj srneći soj je naučio da podstiče podjele, provocira mržnju. Nikada nijesam imao neko mišljenje o vojsci, niti o onima koji uniformu oblače iz ljubavi prema toj vrsti posla. Još manje sam je imao i imam prema onima koji zabalave kad vide tenk ili balističke projektile. Ne pratim one koji pišu o tim idiotizmima, pa me nije ni zanimalo da čitam njihove erotske zanose prema haubicama. Posebno onim što naginju ruskim. Jednu takvu nesimpatičnu fizionomiju koja priča kao da ima krompir u ustima, logorejičnu, redovno sam zaobilazio kad mu vidim facu na ekranu ili sliku u novinama. Nešto se sjećam prijeratnih vremena da je pisao za zagrebački Start i nedeljnik Danas. Kako sam pratio oba magazina sjećam se njegovog dosljednog hrvatskog jezika i te egzaltirane face na slikama po američkim bazama. Kao da je dobio na lutriji milion maraka (tada su bile marke). Vremenom, kako su mu crte lica postajale sve nepravilnije i izbličenije, tako mu je i misao postajala sve pogrešnija i izopačenija.
Photo: blogspot.com
Vjerovatno se pitate zašto se uopšte bavim ovim sestrićem Biljane Plavšić, nekadašnjim ljubiteljem Veljka Kadijevića i državnih, vojnih udara i vojnim komentatorom srpske, desničarske novine pod ravnateljstvom Ljilje Smajlović? Pa povod je jedan nacoški, smrdljivi tekst iz Politike sestrića, objavljenog pod imenom
„Klaudija“. U tom tekstu se, kao polazna osnova, sestrić bavi izjavom Mila Đukanovića da su Mojkovačka bitka i agresija na Konavle dvije najveće crnogorske greške u posljednjih sto godina i da nijesu bile u interesu crnogorskog naroda. Izgleda da sestrić izbjegava da se bavi temama od kojih gori Srbija, nijesu mu interesantne ni fantomke, ni helihopter... To nijesu teme koje donose ministarsko mjesto, daleko bilo. Ali, u nedostatku tema, uvijek dobro dođe Crna Gora o kojoj dotični nema pojma, ako nije sve o njoj saznao time što je oprao zadnjicu nekoliko puta u njenom moru. O tome da li je „dubrovačko ratište“ greška zaista neću raspravljati sa tom nadobudnom neznalicom. Svaki časni Crnogorac se stidi te stramne agresije na svoje komšije i sve ono što je pratilo tu agresiju. Sestrić pokušava tu agresiju pripisati zvaničnoj Crnoj Gori, baveći se sramnom pljačkom Konavala. Ne, sestriću, te pljačke je radila JNA koja je po naređenju Vrhovne komande napala Konavle, pljačkala ih i bombardovala grad koji pod zaštitom Uneska kao dragulj svjetske kulture. To što su većinu tih snaga JNA činili građani Crne Gore ne mijenja suštinu. Uostalom, ta agresija na Konavle i sve ono što je pratilo najbolje govori o kakvoj se vojsci radilo i u Konavlima, i u Vukovaru, i na svakom djelu teritorije Hrvatske i kasnije BIH.
Što se tiče Mojkovačke bitke, morao bi mi sestrić objasniti što je Crna Gora dobila time što je uništila svoju vojsku, nakon čega je predala oružje Austrijancima početkom 1916. godine. Jasno mi je da su time omogućili odstupnicu srpskoj vojsci u Grčku, ali mi nije jasno što se sama nije povukla u Grčku ili, ne daj bože, da joj srpska vojska čini odstupnicu? Ili je logično, sestriću, da Crnogorci kao bravi ginu za druge ne vodeći računa o svojoj zemlji i svojim interesima? Nije li sam Petar Pešić, tada u činu generala, objasnio svoju ulogu iz vremena kad je bio načelnik Vrhovne komande crnogorske vojske u časopisu „Ratnik“ iz 1924. godine, kada je napadnut od strane srpskog generala Živka Pavlovića i pukovnika Bojovića i Martinovića da je svjesno žrtvovao crnogorsku vojsku, jer je sa tim ciljem i poslat u Vrhovnu komandu crnogorske vojske: “Odnosno tvrđenje mojih kritičara, da sam savjetovao pokojnom kralju Nikoli da zaključi mir sa Austrijom, napominjem da sam izneo u ’Ratniku’ celu istoriju toga pitanja, i nemam potrebe da ga ponovo izlažem. Sem toga nalazim da bi to bilo izlišno, jer su oni suviše slabi da shvate vojno-politička pitanja toga obima. Ali moram da im postavim ovo pitanje: jesu li kad razmislili o tome, kakva bi celokupna situacija bila za naš narod, da kralj Nikola nije uputio Franju Josifu onu depešu (o predaji oružja crnogorske vojske, primj. S.J.), i da se na Solunskom frontu pored srpske Vrhovne komande našla i crnogorska Vrhovna komanda, a po proboju ovog fronta i ulaska u otadžbinu – pored kralja Petra i kralj Nikola?“
Photo: TANJUG
Opet pitam, što je to Crna Gora dobila Mojkovačkom bitkom i time što je za “odlučujuću bitku” na Carevom Lazu Pešić poslao 4.000 polugladnih Crnogoraca, bez ijednog topa, i nedovoljnim zalihama pušaka i municije, protiv 46.000 vojnika naoružanih do zuba, pod komandom austrijskog generala Trolmana! Pukovnik Pešić je, pišući kasnije u srpskoj vojnoj reviji
Ratnik o Carevom Lazu, pravdao takav amoralni čin time da je žrtvovao 4.000 crnogorskih života da od zarobljavanja spasi 80.000 vojnika koji su se povlačili kroz Albaniju. Sestriću, izigravaš nekog stručnjaka za vojna pitanja, makar si mogao da pročitaš što su sami oficiri, učesnici tih događaja, pisali o sramnoj ulozi Petra Pešića i uništenju crnogorske vojske. Možda za tebe, sestriću, crnogorski životi ne vrijede pet para i možda misliš da Crnogorci treba da masovno ginu da bi spasavali tuđu vojsku, ali to je tvoj problem i problem ostalih srpskih nacoša. Za mene više nikada ne treba nijedan Crnogorac da pogine za tuđe interese.
A evo što je dobila Crna Gora time što je uništila sopstvenu vojsku. Iako su Crnu Goru oslobodile crnogorske komite (ne srpska vojska kako to nacoši govore) Crnu Goru su, protivno naredbi savezničkih snaga, okupirale jedinice srpske vojske. To ne kažem ja već vojvoda Živojin Mišić, načelnik Vrhovne komande, koji u naređenju, upućenom komadantu Jadranskih trupa u Crnoj Gori, 19. 11. 1918. godine, piše: „da se na teritoriji, koju je naša vojska OKUPIRALA, uguši svaka agitacija, svim sredstvima koja možete raspolagati bez ikakvog ustezanja“. Iako je pismom tadašnjeg predsjednika Francuske Poenkarea od 24. novembra 1918 .godine upućenom kralju Nikoli, Francuska u svoje ime i u ime svih savezničkih sila, potvrdila da će “savezničke trupe koje zaposijedaju Crnu Goru (računajući tu i srpske trupe)” poštovati suverenitet Crne Gore i njene ustavne institucije.
O Podgoričkoj skupštini neću sa sestrićem. Završio je prava pa neka pročita što je o tome pisao jedan od najvećih srpskih pravnika, Živojin Perić, u časopisu Ekonomist, br.7-9,Zagreb,1940. Čak je Kosta Čavoški u jednoj emisiji TV Vojvodine izjavio da tzv. ujednjenje Crne Gore sa Srbijom nije sprovedeno na pravno valjan način. Previše je to blago rečeno, ali od koga je - dovoljno je i toliko. Njujork Tajms od 7. maja 1922. objavio je izjavu Rolanda Trija koji je u januaru 1919. godine, zajedno sa kapetanom Džemsom Brusom, kao izaslanik Vlade SAD, doputovao u Crnu Goru sa zadatkom “da izvide situaciju” o zbivanjima u Crnoj Gori posljednjih mjeseci 1918. i dok borave u Crnoj Gori. U izjavi se kaže: U Crnoj Gori “proveli smo preko šest nedjelja i uspjeli smo da učinimo detaljno ispitivanje velikog dijela zemlje, uključujući jednu posjetu Kotoru, a drugu Skadru. Poslije najširih mogućih izvještaja, bili smo još i toliko pažljivi da dobijemo obavještenje od obje strane i da zaključimo da je Crna Gora bila nasilno anektirana”. To je samo jedan od stotine sličnih izvještaja stranih posmatrača. Ali da ne citiramo njih, evo što je pisala beogradska štampa i novinari tih godina. Pantelija Jovović, beogradski novinar i član Pašićeve Radikalne stranke piše u predgovoru svoje knjige “Crnogorski političari” iz 1924.godine, štamparija a.d. Vreme, Beograd: „Slom Crne Gore 1915. i način njenog ujedinjenja sa Srbijom 1918. g. dva su kobna datuma u njenoj istoriji. Prvi datum može se nekako i pravdati ali ovaj drugi jeste najgrozniji spomen srama i stida zvaničnoga Beograda. Golgota, koju je preživljavala Srbija za vreme evakuacije kroz albanske gudure, ni približno nije ravna onoj Golgoti, koju je Crna Gora preživela za vreme Ujedinjenja. No sve do 1921. g. o tim nečuvenim zločinima režima nije se ništa znalo. Crna Gora sve do tada bila je za našu javnost terra incognita. Do 1921 g. već je bilo popaljeno pet hiljada crnogorskih domova i niko, van Crne Gore, u ujedinjenoj Kraljevini o tome nije ništa znao. Tek prvi put tada beogradski “Balkan” nalazi se pobuđen da me pošalje kao svoga naročitog izaslanika u Crnu Goru. Prvi sam, dakle, ja bio kome je pala u deo ta teška dužnost, da otkrije sve zločine počinjene posle Ujedinjenja u Crnoj Gori. I ja sam ih otkrio stavljajući na kocku svoj život. Demaskiranjem zločinaca, ja sam učinio da budem s bombama i revolverima napadnut i slučaj je hteo da ostanem u životu iako sam bio teško povređen. Moje izveštaje o prilikama u Crnoj Gori, preštampavali su ne samo svi naši domaći listovi, već i jedan dobar deo štampe u Italiji, Engleskoj, Francuskoj i t.d. Ja sam Evropi jasno predočio da je nesrećna Crna Gora, u čast i slavu Ujedinjenja, razapeta na krstu…".
Takođe u beogradskoj Tribuni, glasilu Radikalne stranke, piše Jovan Plamenac, bivši premijer crnogorske vlade u izgnanstvu: "1918. i 1919. godine Crna Gora je svedena na groblje. Zapaljeno je hiljade kuća i pobijeno na hiljade Crnogoraca... Žene, djeca i nemoćni starci bacani su živi u vatru; djeca koju su bacali sa prozora padala su na bajonete koji su ih spremni čekali. Nesrećnicima koji su davali znake života kidali su uši, jezik, nos... Žene su silovane; vezivali su im ispod suknje mačke koje su, podivljale zbog udaraca štapom, kidale tijela ovih nesrećnica. Formirale su se bande koje su kao Huni,pustošile oblasti jednu za drugom, pljačkajući sirotinju cnogorsku, skrnaveći grobove predaka... vukući i prljajuci po blatu kao pravi divljaci kosti Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog samo zato što su bili crnogorski sveci". Lord Sidenem u Gornjem domu Britanskog parlamenta govori o mnogobrojnim zločinima i nasilju koji stižu putem izveještaja posmatrača Parlamenta. Tako navodi iz izvještaja grofa de Salisa: „Moja istraga me je dovela do zaključka da je izbor takozvane Velike narodne skupštine bio farsa, da je izvršen prevarom, zastrašivanjem i nasiljem, i da ne održava volju naroda;“ i dalje „Kako srpska nacija može tako nehumano tretirati ljude sopstvene rase, religije i jezika, prevazilazi moje poimanje. Jedna mala Crna Gora, koja je bila prva da stupi u rat na našoj strani, guši se na smrt. Nijesam mislio da smo se za ovo borili. Ni neprijatelj ne bi gore učinio". Eto to su „dobrobiti“ Mojkovačke bitke po Crnu Goru i Crnogorce. Nestanak Crne Gore u krvi, gladi, nemaštini, sve začinjeno španjolicom, od koje su umirale na destine hiljada. Sve se to može naći u stranim i domaćim publikacijama iz onog vremena, iz izvještaja Međunarodnog crvenog krsta. Samo što se ne želi izučavati kako bi se obmanjivao i dalje srpski narod i Crna Gora smatrala kao srpska pokrajina ili kolonija.
Photo: gallery.lineair.org
I sad ono najvažnije. Sestrić nacoš ne polemiše sa Milom Đukanovićem na temu je li istorijski Mojkovačka bitka bila u interesu Crnogoraca i da li se zaista radi o revizionizmu, za što mu ja nudim pregršt podataka koji teško mogu biti revizionizam zbog vremena u kom su objavljeni. Prije će biti da se radi o falsifikovanju istorije prećutkivanjem na hiljade činjenica i na storine artefakata koji vrlo ubjedljivo govore što je istina. Ali, preteško je to za fašizoidnog sestrića. Onog trenutka kad ga bude interesovala istina lako će doći do nje čitajući originalna dokumenta, a ne istoriju koju piše (veliko)srpska istoriografija. Da, on ne polemiše o tome već fašizoidno vrijeđa čitavu crnogorsku naciju, posprdno se odnoseći prema istoriji Crne Gore i njenoj državnosti. Zamislite tog zvijuka koji piše da Crna Gora nije postojala sve do Mojkovačke bitke? Neću se zbog ovog Slovenca baviti srpskim narodom i upoređivati državnost Crne Gore i Srbije. Neću čak ni sa Slovenijom. Vjerujem da većina i jednog i drugog naroda ne dijeli fašizam i uvrede koje je ovaj nadobudni moralni patuljak iznosi na račun Crne Gore i Crnogoraca. O tome da je Crna Gora samo dva puta dospjela na mapu svijeta poslije Mojkovca, kada je ugošćena u Crnoj Gori Klaudija Šifer i Bobi Fišer, mogu samo da kažem – sram te bilo, mizerijo fašizoidna!
