Živko Andrijašević
Njegoš je umješno stvarao istoriju po mjeri politike
Uobičajeno je da vladajuće političke elite žele da utiču na stvaranje afirmativne istorijske predstave o svom djelovanju, zaslugama i učinku, vjerujući da na taj način obezbjeđuju, ne samo poželjnu sliku o sebi, već i istaknuto mjesto u istoriji. Iako je prilično naivno vjerovanje da se na osnovu apologetskih i glorifikatorskih istoriografskih radova može uticati na konačni istorijski sud o nečijoj vladavini ili epohi, malo je koja vladajuća politička grupacija odoljela ovom iskušenju.
Prvi vladar za koga se zna da je ovom iskušenju podlegao, potiče iz jedne sumerske dinastije (oko 2. 500 godina prije Hrista). Od tada pa do naših dana, postoji težnja političkih elita da kreiraju idealnu istoriografsku sliku o sebi i svom učinku, u čemu su im istoričari, prilježni pomagači i revnosni izvršioci njihovih zamisli. Ovi istoričari tvorci su udvoričke istoriografije, koja svojim sadržajem prvenstveno ima za cilj da glorifikuje vladajući režim, da afirmiše njegove političke ciljeve ili da divinizira ličnosti koje su na čelu režima.
U Crnoj Gori udvorička istoriografija je disciplina koja ima dugu i bogatu tradiciju. Čak je novovjekovna crnogorska istoriografija i nastala kao apologetska i glorifikatorska disciplina, u službi jedne političke ideje. Prvi novovjekovni crnogorski istorik, vladika Vasilije, napisao je "Istoriju Crne Gore" (1754), s namjerom da afirmiše dinastiju kojoj je pripadao i političku koncepciju koju je zastupao. Njegov cilj nijednog trenutka nije bio da kaže "kako je uistinu bilo", već mu je namjera bila da kreiranjem poželjne predstave o Crnoj Gori ostvari političku dobit. On je lagao iz najboljih namjera, vjerujući da ta njegova laž može više koristiti Crnoj Gori nego istorijska istina.
Želju da bude tvorac "poželjne istorije", koja će služiti političkim ciljevima i njegovoj ličnoj vlasti, imao je i vladika Petar II Petrović Njegoš, o čemu je najutemeljenije pisao prof. Novak Kilibarda. Njegovi radovi potvrđuju da je Njegoševo pjesničko djelo u velikoj mjeri u funkciji stvaranja poželjne istorijske vizure, koja služi politici i vlasti na čijem je čelu Njegoš bio. Kada se zna ova činjenica, onda nije neobično što je Njegoš za glavne likove svog najznačajnijeg djela odabrao pretke svojih političkih saveznika i pomagača, ili što se njegovi junaci prosto utrkuju u veličanju Batrića Perovića, čiji je potomak i plemenik bio Andrija Perović, Njegošev zet i crnogorski senator. Ovaj je Perović uzeo za ženu Njegoševu rođenu sestru, iako je imala jednu tjelesnu manu. Zauzvrat, Vladika je Andriju Perovića imenovao senatorom i uveo ga u krug svojih trgovačkih ortaka. Jedan od rezultata ove njihove bliskosti bilo je i diviniziranje Batrića Perovića, beznačajne istorijske ličnosti, koja je uz to bila i moralno problematična.
Vladika je, naravno, znao zbog kakve je nečasne rabote poginuo Batrić Perović, ali mu to nije smetalo da ga predstavi kao moralnu i istorijsku veličinu. Ne slučajno, knez Rogan veli da nikada nije vidio takvu "mladu glavu", a Vuk Tomanović dodaje da je Batrić bio "junak pod krilima", koji je svojim osobinama nadvisio sve svoje vršnjake. Ovom afirmativnom sudu o Batriću Peroviću, pridodao je nekoliko lijepih riječi i Vuk Mićunović:
"Onakvoga sivoga sokola
Crnogorka jošt rađala nije...".
Nakon toga, Mićunović nabraja Batrićeve ljudske i junačke vrline koje ga preporučuju za najznačajnijeg Crnogorca svih vremena. Eto takav je u Njegoševoj interpretaciji otprilike bio Batrić Perović, predak senatora Andrije Perovića.
Ovo je samo jedan detalj koji ukazuje kako je Njegoš umješno radio na stvaranju poželjne istorijske vizure, koja treba da posluži dnevnoj politici i snaženju njegove vladarske pozicije. Kada je ovoliko pažnje posvetio glorifikaciji samo jedne ličnosti, možemo samo zamisliti sa koliko je koturova zlatne ideološke žice "izvezao" lik vladike Danila, rodonačelnika dinastije. Ideološka osnova "Gorskog vijenca", koja je bila u funkciji stvaranja "poželjne" istorijske svijesti, tek treba da bude predmet ozbiljnijeg istraživanja.
Posljednjih decenija 19. vijeka vladare koji pišu "udvoričku istoriju" zamijenili su istoričari. Crnogorska udvorička istoriografija imala je krajem 19. vijeka svoje najznačajnije predstavnike u Lazaru Peroviću, Marku Dragoviću, Lazaru Tomanoviću, Živku Dragoviću, Milu Kovačeviću...
U to vrijeme ovi istoričari počinju da stvaraju kult kralja Nikole i da glorifikuju njega i njegovu dinastiju. Iako izvorna osnova za izricanje ovakvih sudova nije bila velika, njihovo idealisanje kralja Nikole ne može se pravdati pukom neobaviještenošću. Svi oni su znali da prilike u Crnoj Gori nijesu najbolje, i da je po prirodi stvari najveći krivac za nazadovanje Crne Gore vladar koji o svemu neprikosnoveno odlučuje. Ipak, oni nijednom riječju nijesu spominjali to katastrofalno stanje, niti kraljevu krivicu. Čitajući njihove radove o Crnoj Gori čiji su savremenici bili, stiče se utisak da je to zemlja blagostanja i napretka.
Pored laskavih ocjena o kraljevom ukupnom vladarskom učinku, istoričari su se trudili i da podilaze Gospodaru pričama o njegovom neviđenom junaštvu, mudrosti, dobroti, pobožnosti, pravednosti. Posebno je bila na cijeni priča o Gospodarevom junaštvu u toku bitke na Vučjem dolu, budući da je bilo dosta svjedoka koji su u povjerenju pričali da se knjaz Nikola tada nije baš junački držao. Da li se knjaz u vrijeme bitke uplašio, mi to danas ne možemo znati, ali je nepobitno utvrđeno da je bio nekoliko kilometara udaljen od mjesta sukoba.
Budući da se znalo za Gospodarevu osjetljivost na priče o njegovoj prevelikoj opreznosti tokom rata, zvanični istoričari su se trudili da mu zaliječe "ranu" koja ga je najviše boljela. Prvi su "vidari" bili pisci školskog udžbenika istorije, koji su sa najvećom ozbiljnošću ustvrdili:
"U svijem ratovima Knjaz, praćen Božijim Promislom, pokaza lično junaštvo. Zato je s pravom stekao kao neustrašivi vođa ime "Car junaka"... Umio je junački sokoliti svoju vojsku i ulijevati u nju neustrašivi duh junaštva i samopožrtvovanja. U svemu im je bio živi primjer, i u malo što i životom svojijem nije platio."
Istoričar Lazar Perović bio je nešto slikovitiji u opisu knjaževog držanja u vrijeme bitke na Vučjem dolu. On tvrdi da je knjaz Nikola, kao vitez iz narodne pjesme, na konju jurio ispred turskih položaja:
"Često Knjaz, posred najžešće vatre, na Labudu obigrava, ulivajući lično duh junaštva u svoje vitezove: i ni puščana tanad, usred kojijeh se nalazaše, ni molbe narodnje ne pomogaše - usred tog ognja on sebi šanac gradi."
Eto što veli Perović: ni pred kišom kuršuma Gospodar se nije sklanjao.
Naravno, svi ovi udvorički istorijski radovi nijesu mnogo pomogli Gospodaru. Istorijski sud o njemu i njegovom državničkom učinku formiran je nezavisno od istoričara njegovog doba, i bez uticaja njihovih udvoričkih radova. Sve im je bilo uzalud. Istoričari koji su u njegovo vrijeme dobili status "režimskog mislioca", i sve privilegije koje uz to idu, danas su beznačajne ličnosti crnogorske istoriografije. Njihove knjige, i oni sami, jedino su upotrebljivi kao materijal za istoriju crnogorskog udvorištva. Sličnu sudbinu doživjeće i neki od aktuelnih crnogorskih istoričara, koji su čitav svoj stvaralački vijek posvetili dokazivanju da je Gospodar kojem služe - neustrašivi junak sa Vučjeg dola.
Crna Gora za sve ima da blagodari neumornom trudu i radu svoga Gospodara
Lazar Perović je 1896. pisao da knjaz Nikola "kiti svoju zemlju i usrećuje svoj narod", te da zahvaljujući njemu Crna Gora napreduje "nepojmljivim gigantskijem uspjesima". Nešto kasnije istoričar Živko Dragović je tvrdio da je knjaz Nikola preuzeo "usiljen rad oko unapređenja Crne Gore", tako da su sve grane državnog života unaprijeđene do krajnjih granica. Dragoviću je to bilo malo, pa je Gospodara označio kao jedino zaslužnog za taj preporod:
"Za sve napretke što ih je Crna Gora učinila za potonjih 50 godina, ima da blagodari jedino neumornom trudu i radu svoga danas sretno vladajućeg, omiljenog Gospodara."
Kako je Petar II redigovao pjesmu svog prethodnika
Pored "Gorskog vijenca", Njegoš je i svojim pjesničkim zbirkama htio da utiče na istorijsku svijest svojih podanika, koja bi mogla koristiti njegovoj politici. Ponekad, zbog takvih interesa on nije prezao ni od falsifikovanja postojećeg pjesničkog nasljeđa. Ta njegova sklonost najuočljivija je u zbirci pjesama "Ogledalo srpsko" (1846), koja je sve do 1868. korišćena kao jedini udžbenik istorije u crnogorskim školama, a kasnije kao osnovno priručno sredstvo u nastavi istorije. Evo jednog primjera koji potvrđuje Njegoševu namjeru da epsku poeziju prilagodi politici.
Pjesmu "Miloradović poslanik Petra Velikog", Njegoš je preuzeo od vladike Petra I Petrovića Njegoša, i unio je u "Ogledalo srpsko".
U originalnoj verziji pjesma završava stihovima:
"Mihailo pođe u Rusiju,
a ostavi u rat Crnogorce.
Kako tader, tako i dosade."
Ovim vladika Petar I sugeriše da su Rusi najprije uvukli Crnogorce u rat, a onda ih ostavili da se sami brane od turske odmazde. Vladika Petar I hoće da kaže i da su to Rusi radili u vrijeme vladike Danila, ali da takvu vrstu nekorektnosti pokazuju i kasnije ("kako tader, tako i dosade"). Međutim, njegovom nasljedniku učinilo se da ne bi bilo politički pametno objaviti stihove koji kritikuju rusku nepostojanost i nekorektnost prema Crnoj Gori, pa je pjesmi dodao nekoliko stihova, kojim je trebalo anulirati prvotni vladičin stav. Sa ovim pridodatim stihovima pjesma je najprije objavljena u Milutinovićevoj "Pjevaniji", a zatim u "Ogledalu srpskom".
U Njegoševoj verziji pjesma ima drugačiji završetak:
"Mihailo pođe u Rusiju,
a ostavi u rat Crnogorce.
Kako tader, tako i dosader
vino piju, s Turcima se biju,
i braniće s` dok jednoga ima..."
Dakle, nijesu Rusi ostavili Crnogorce bez zaštite "kako tader, tako i dosader", već Crnogorci vino piju i biju se s Turcima - "kako tader, tako i dosader".
Eto koliko može biti važan samo jedan dopisani stih.
