RUSKA ČIZMA IMPERIJALIZMA
by Crnogorski pokret · 11/05/2016
Piše: Slobodan Jovanović
Srpski premijer, Aleksandar Vučić, bi morao da razmišlja da se ne nađe i on jednom u situaciji u kojoj se sada nalaze vlasti Crne Gore. Mogu se tražiti američkoj spoljnoj politici mane, ali je teško američkom narodu „prodati“ priču o „odbrani američkih interesa“ grubim atakom na zemlju koja ima obilježja demokratskog društva. Da je javno mnjenje u Americi presudno u preduzimanju bilo kakvih akcija u drugim zemljama pokazuju višegodišnje pripreme u „objašnjavanju“ američkom narodu da se radi o diktaturama, u kojima se gaze osnovna ljudska prava i sprovodi tiranija. Sa druge strane, Putin nema nikakvu potrebu da dokazuje ruskom narodu bilo što, jer da je ruskom narodu stalo do demokratije i ljudskih prava, odavno bi „skinuli“ Putina sa vlasti. Drugim riječima, rusko miješanje u poslove drugih suverenih država je brutalno, lišeno bilo kakve suptilnosti i poštovanja bilo kojih demokratskih ili civilizacijskih normi.
Srpski premijer očigledno želi da vidi Srbiju u zajednici evropskih naroda, preferirajući najbliskije moguće odnose sa njemačkom državom. Ubijeđen sam da u agendi Putina u odnosu na Srbiju, Aleksandar Vučić nije osoba kojoj se daje mnogo povjerenja i da tu ima mnogo drugih visokih dužnosnika koji nepriokosnoveno predstavljaju rusku kartu u Srbiji. Nije nemoguće da „zaigra ruska mečka“ i pod prozorom srpskog premijera. O tome bi Aleksandar Vučić morao da vodi računa kad se bude postavljao prema događajima u Crnoj Gori, ruskom učešću u njima i budućim potezima Putinovih namještenika prema Crnoj Gori. Zato je, takođe po njega samog, izuzetno važno da izađe sa punom istinom o ljudima koji su sa teritorije Srbije spremali krvoproliće u Crnoj Gori, sa namjerom da se utiče na formiranje buduće vlasti. Bojim se da su štosovi kojima je pribjegla srpska vlast, đe se srpski premijer ne izjašnjava o razlozima posjete Nikolaja Patruševa, šefa svih obavještajnih službi Rusije, već potura svog ministra unutrašnjih poslova, Nebojšu Stefanovića, samo izlazna strategija da se izbjegne potvrda informacija koje su potekle od insajdera srpskih službi i koje su objavljene u medijima. Naime, ministar Stefanović je izjavio da nikakvi ruski državljani nijesu proćerani iz Srbije i da se Patrušev vratio u Rusiju samo sa onima sa kojima je došao u Srbiju? Zašto je ministru Stefanoviću bila potrebna ovakva formulacija? Zašto nije rekao da nikakvi Rusi sa teritorije Srbije nijesu umješani u događanja u Crnoj Gori po saznanjima MUP-a Srbije? Čemu te šifrovane poruke javnom mnjenju? Da bi sjutra, ako se sazna da su tri ruska državljanina otputovala redovnom linijom Aerofolta, jer su im, vjerovatno u dogovoru sa Patruševim, vraćeni pasoši, rekao kako ti građani nijesu proćerani, niti su se vratili sa avionom kojim je doputovao Patrušev u Beograd?
Dakle, ruski državljani tako nijesu proćerani, a Patrušev se vratio u Moskvu sa istim ljudima sa kojim je doputovao! I vuk sit i koze na broju. Bilo bi amaterski od Patruševa da ruske državljane vrati istim avionom kojim je on došao. To bi, tek, bila potvrda umješanosti zvanične Rusije u organizaciju terorističkih napada na Crnu Goru i planiranje ubistva Mila Đukanovića. Teško se može sakriti na duži rok. Zanimljivo je kako je većina medija ostala na formulaciji Stefanovića, ne insistirajući na pitanju o umješanosti ruskih državljana i „inostranom elementu“? S jedne strane enormno nepovjerenje u sve što izađe iz vlade Crne Gore, sa druge strane odsustvo svake sumnje u riječi Stefanovića? Slično je i sa izjavama premijera Srbije, Aleksandra Vučića, o dometima „terorističke grupe“ koja je uhapšena u Crnoj Gori, ili tvrdnji da političari u Crnoj Gori nijesu povezani da pokušajima terorizma u Crnoj Gori.
Nevjerovatno sa kolikom lakoćom su neke izjave Vučića prihvaćene u mnogim medijima kao vjerodostojne, da bi se neke druge bagatelisale, ili bi se čak Vučić dovodio u vezu sa Đukanovićem, insinuirajući da se radi međusobnom dogovoru. Odjednom nikome više nije važno prvobitno bagatelisanje događaja u Crnoj Gori na dan izbora, formulacije o „čudnosti“ i nekakvom Seljimaju, koji sa Kosova šalje dezinformacije službama u okruženju. Od Seljimaja do otkrivanja organizovanih grupa (kad se hoće!), opreme za prisluškivanje, ometanje telefonskih komunikacija, uniformi, 125.000 evra, najsofisticiranijih sprava, ...
I nikome ništa? Sad da se, pod pritiskom Putina, kaže kako to sve nije tačno, većina medija bi se vratilo na priču o Bebi Popoviću, 100.000 eura koje je „Milo dao Dikiću“ i slične budalaštine. Nema sumnje da su sve kampanje koje su vođene u srpskim medijima i dobrom dijelu crnogorskih medija protiv Đukanovića, političkih prilika u Crnoj Gori, urodile plodom. A bilo ih je stotinama puta više nego što su Amerikanci potrošili riječi na režim Sadama Huseina. Zato svaka vucibatina može na srpskim medijima da kaže da je u Crnoj Gori diktatura i da njome vlada diktator? Crna Gora nema skoro nijedan element diktature i u to se može uvjeriti svako sa elementarnom logikom ako se potrudi i pročita što je definicija diktature u rječniku političkih pojmova, po kojima se obrazuju na fakultetima političkih nauka u svim zemljama svijeta. Naravno, nije odlika demokratskih zemalja da se vlast ne mijenja više od četvrt stoljeća, ali to se najviše može zahvaliti upornosti birača Crne Gore da konstantno glasaju za iste ljude koji godinama gube izbore i koji su najnesretniji element političke borbe u Crnoj Gori i svakih izbora u njoj.
Mislim da će ta tragičnost crnogorske opozicije ući u žargon u svim zemljama svijeta kao oličenje najgore opozicije koja može neku državu zadesiti. Umjesto da se traži alternativa užasavajućoj opoziciji, pribjeglo se satanizaciji jednog čovjeka, koji nesumnjivo odskače za deset kopalja iznad svih na političkoj sceni Crne Gore. Kaže se „prema svecu i tropar“. U ovom slučaju, ta sposobnost Đukanovića da ostvari sve što je zamislio u državi tradicionalno nenaklonjenoj zaokretima koje je politički ostvario, okrećući zemlju u potpuno drugom smjeru, adekvatna je mržnji i satanizaciji kojoj je izložen. Zato on i jeste simbol kod većine građana Crne Gore odbrane Crne Gore na putu ka društvu demokratskih i civilizovanih naroda.
Jasno je to i Putinu i kerberima iz njegovog okruženja. Otuda i takvo i toliko bezočno i otvoreno miješanje u unutrašnje stvari Crne Gore u želji da se politički marginalizuje Đukanović, po cijenu njegovog fizičkog uklanjanja. Najnovije bestijalne izjave zamjenika predsjednika ruske Dume i visokog funkcionera Putinove Jedinstvene Rusije, Sergeja Železnjaka, i njegove izravne prijetnje upućene zvaničnoj Crnoj Gori, te faktičko davanje upustava opozicionim liderima što im je činiti, vrlo dobro ilustruju sve što je gore izneseno. Većina zemalja koje su imale tu nesreću da budu pod uticajem Moskve znaju koliko je Moskva brutalna u onome što sprovodi prema „neposlušnim“ zemljama i njihovom rukovodstvu, pa je za očekivati svakave scenarije u bliskoj budućnosti, sve dok Crna Gora ne postane ravnopravni član NATO.
Zvanična Crna Gora mora prestati glumiti nekoga ko je sposoban da održi bezbjednost i stabilnost zemlje i otvoreno zatražiti podršku onih čiji član želi da postane. Mnogo je riječi potrošeno u posljednje vrijeme da bi se predstavilo kako Moskva ima važnijih tema od Crne Gore, te da je Crna Gora neinteresantna u mjeri u kojoj se pokušava to potencirati. To su spinovanja kojima se željela umanjiti opasnost sa ruske strane za Crnu Goru i time uskratiti mogućnost crnogorskim vlastima da tobože zloupotrijebe opasnost od ruskog miješanja u odbrani vlasti. To su notorne gluposti. Crna Gora ima ogromnu strategijsku važnost za Rusiju, jer njima lojalnost Srbije, okružene NATO zemljama, bez izlaska na more ne znači skoro ništa.
Slobodan Jovanović
