Piše: Slobodan Jovanović
U crnogorskim medijima sve funkcioniše po propisanim matricama. Vremenom se zapošljeni u medijima srode sa zadatim matricama pa ubjede sebe da se bave „društveno korisnim radom“, odnosno da spašavaju Crnu Goru od nekoga i nečega i čine epohalne stvari za svoju zemlju. Ne kaže se džabe da je u put u pakao popločan „dobrim namjerama“. Potpuno postaje nevažno ko je đe bio u posljednjoj deceniji dvadesetog stoljeća, karte su se ponovo izmješale. Ono što je bio cilj svih ciljeva, zbog čega se sopstveni život rizikovao, postalo je periferno u odnosu na sopstveno Ja i matricu po kojoj se danas funkcioniše, a koju je projektovao neko iz zaleđine. Kao na frontu. Ono ispred vas je vaš neprijatelj, protiv njega su dozvoljene sve radnje, svi koji su sa naše strane fronta, bez obzira od koje su fele, naši su saveznici. Pa ćeranje do istrage. I to sve sa Crnom Gorom na usnama. Śećanje na posljednju deceniju prošlog stoljeća izgubilo je svaku vrijednost i ulogu orjentacije za budućnost. Na istoj strani sa onima koji se tih godina nijesu do danas odrekli, služe se devedesetim kao oružjem prema onima koji su se tih godina odavno odrekli. Izgleda komplikovano samo zato što je glupo i bijedno. Važno je jedino isšporkati sve, pa i samu Crnu Goru, a sve zbog Crne Gore. Što je gora slika o Crnoj Gori to oni sebi ljepše izgledaju. Tekstovi se pišu kao da je novinarima podjeljen spisak riječi, vrijednosnih konstrukcija i epiteta koji se moraju obavezno koristiti u svakom tekstu koji se bavi drugom stranom. Toliko izlizanih riječi koje nekim čudom još uvijek nailaze na plodno tlo. I ne samo da nailaze na plodno tlo već postaju opšte mjesto.
Crna Gora je, po svemu sudeći, u danima pred posljednje parlamentarne izbore i na samom danu izbora izbjegla fatalni epilog, zahvaljujući preteškom bremenu na leđima nekih učesnika planiranog krvavog pira. Isti oni mediji i njihova politička zaleđina koji su stvorili atmosferu nepodnošljivosti u društvu i svaku djelatnost institucija doveli u nesnošljivu poziciju, počeli su zloupotrebljavati javno saopštenje Specijalnog tužilaštva o hapšenjima u toku dana izbora i namjerama uhapšenih. Ta nepodnošljivost je naćerala specijalnog tužioca da izbjegne bilo kakve kontakte sa najvažnijim organima države i njihovo obavještavanje o onome što je pripremano protiv Crne Gore, samo zato da ga ne bi doveli u vezu sa vladajućim strukturama i optužili da je u sadejstvu sa njima „kreirao izbornu volju“. Isti oni koji su proizveli takvu vanrednu situaciju, počeli su manipulisati sa time što specijalni tužilac nije obavjestio državne organe? O razlozima zašto nije sačekao završetak izbornog procesa u danu izbora potrošeno je već mnogo riječi, tako da to pitanje postavljaju samo oni koji ne žele shvatiti ili im odgovara da eksploatišu tu temu i dalje.
U jednoj političkoj emisiji na TV Vijesti, u kojoj su učestvovala dva advokata i jedan pripadnik NVO, a koja se bavila radom Specijalnog tužilaštva, stalno se potenciralo kako javnost mora da zna i da su sva pitanja legitimna. Jedan od učesnika, advokat Goran Rodić, bavio se javnim istupima Specijalnog tužilaštva i, kako on kaže, neiskustvom u odnosu sa medijima, smatrajući javne nastupe specijalnog tužioca, Milivoja Katnića, - greškom. I nije problem složiti se sa tom konstatacijom da je Crna Gora uređeno društvo odgovornih političkih i medijskih subjekata. U takvoj situaciji se tužilac bavi svojim poslom, radi na formiranju optužnice i obavještava javnost samo opštim informacijama. Ali, mi govorimo o Crnoj Gori u kojoj je specijalni tužilac primoran da ubjeđuje javnost da on nije nikakav dio „paklenog plana“ Mila Đukanovića i kreiranja njegove izborne pobjede. U tom svom pokušaju da ubjedi građane Crne Gore „da je za neđelju veče bio je planiran užas do sada neviđen“ i da su „Crnu Goru su htjeli da zaviju u crno kao nikada u njenoj istoriji ...“, ograničen zakonskom obavezom da ne iznosi detalje optužnice, tužilac Katnić je doveo sebe u poziciju da su napadi na njega lično i iznesene dokaze i činjenice postali još žešći. Pravi specijalni rat zloupotrebom zakonske ograničenosti tužioca da iznosi sve detalje i manipulacijom onim što je rečeno. Tako da ja, za razliku od advokata Rodića, ne mogu da kritikujem specijalnog tužioca Katnića što je pristao da učestvuje u emisiji na TV Vijesti, jer mi je jasno koji su mu bili motivi. Kao i motivi zašto je, zajedno sa Vrhovnim tužilaštvom, organizovana konferencija za štampu i prikazani dokazi sa kojih je skinuta tajnost u istražnom postupku. Ali, u zabludi su bila oba tužilaštva da će prikazani dokazi svojom ubjedljivošću omogućiti tužilaštvu da se na miru bavi tako jednim složenim predmetom, kakav nije postojao u istoriji crnogorskog pravosuđa, a vjerujem da se vjerovatno više neće ni desiti, makar ne u bliskoj budućnosti. Tužilac Katnić je naivno vjerovao da je medijima, političarima i njihovim sljedbenicima do istine i da će ih dramatičnost događanja i opasnost koja se nadvila nad Crnom Gorom otrijezniti. Otuda razumljiva reakcija i odbijanje da se odgovara na pitanje jednog dnevnog lista na konferenciji za medije. Ako ništa, mogao se uvjeriti da je i nekim medijima i političarima važniji lični interes i da ne postoji ta situacija u kojoj bi oni makar na čas umuknuli zbog interesa Crne Gore i njene odbrane. Pa čak i ako nijesu uvjereni da je ugrožena.
Prosto je degutantno da danas, kada se zna da su iz Beograda koordinirali svim aktivnostima prema Crnoj Gori ruski agenti koji su napustili Srbiju istog dana kad i Nikolaj Patrušev, sekretar Savjeta bezbjednosti Ruske Federacije, partije koji su tobože za pristupanje Crne Gore NATO-u i dalje destabilizuju Crnu Goru pričama o „farsi i fingiranom državnom udaru“. Djelovanje Ranka Krivoklapića i Žarka Rakčevića u ovako izuzetno važnim momentima za budućnost Crne Gore ostaće kao spomenik najgoreg konvertitstva i stavljanja sebe i ličnih relacija ispred interesa države. Nikakav minuli rad ne može pokriti tu činjenicu. Nije li sramno zanemariti sve što su eksponenti ruskih interesa radili proteklih godinu i nešto po Crnoj Gori, novac kojim su raspolagali i izvore tog novca, način na koji su vodili kampanju, potencijalnu umiješanost u destabilizaciju Crne Gore, i sklapati partnerske dogovore sa njima? Priznaju li tako da su im ciljevi isti i da su se pretvorili u novi PZP? Budu li Ranko Krivokapić i Žarko Rakčević podržali Železnjakove proteste koji se najavljuju za decembar sami sebe su upisali u ruski faktor u Crnoj Gori, koji je produžena ruka anticrnogorstva u širim smislu i kolonijalnog položaja Crne Gore. Posebno u nacionalnom smislu.
U navedenoj emisiji TV Vijesti učestvovao je i predśednik Upravnog odbora IA (Institut alternativa), Stevo Muk. Čitava emisija obilovala je isticanjem prava „da javnost mora da zna“, iako se radi o komplikovanom predmetu o kojem „javnost ne mora da zna“ ono što nije za javnost, dok se optužnica ne kompletira i otpočne sudski postupak. G-din Muk je u više navrata potencirao da se na NVO vrši pritisak i da im se stalno preporučuje da osnuju stranke ako hoće da se bave politikom. Pri tome se stalno pozivao na demokratsko pravo da NVO sektor postavlja pitanja i traži odgovore. Kao neko ko je u više navrata, iziritiran direktnom kampanjom većine NVO u Crnoj Gori protiv aktuelnog režima i za imperativnu smjenu vlasti, iznošenjem najtežih optužbi i kriminalizacijom vlasti, pisao o tome da one NVO koje učestvuju u političkim kampanjama kao portparoli pojedinih opozicionih stranaka (ne mislim u bukvalnom smislu), treba da osnuju političku partiju i kao takvi učestvuju u političkim kampanjama. G-din Muk neka pogleda snimak emisije Replika u kojoj je učestvovao sa još tri predstavnika NVO, u kojoj je sve vrvjelo od političke nekorektnosti i čiste predizborne kampanje protiv aktuelne vlasti. Odgovornost je voditeljke što nije spriječila iznošenje teških optužbi protiv vladajuće stranke, ali i učesnika u debati. Nije li uloga NVO u demokratskom društvu da jačaju institucije i ne preuzimaju ulogu istražnih organa, tužilaštva i suda? Umjesto da se insistira na sudskom epilogu, manje-više sve NVO u Crnoj Gori, istom logikom kao političke stranke, to ne rade, već optužbe koriste kao dio političke kampanje. Priče o nesavršenim institucijama su nezrele i nedosljedne, jer njihovim zaobilaženjem neće nikada postati vjerodostojne i samostalne. Možda g-din Muk ne zna što su principi koji bi morali biti u osnovi rada svake NVO? Bez tih principa NVO predstavljaju samo samopromotivne parapolitičke organizacije koje uništavaju ideju NVO, trajno im oduzimaju ugled i stvaraju nepovjerenje prema njima. Čudno je da g-din Muk za sebe traži slobodu da može slobodno pitati, iznositi stavove, kritikovati, ali svaku kritiku na svoj račun predstavlja kao atak na čitav NVO sektor. Nije Vaše pravo, g-din Muk, starije od prava svakog drugog, niti ste vi eksluzivni po bilo čemu. Čak naprotiv. Može se smatrati da su NVO svojim parapolitičkim djelovanjem urušili povjerenje građana u NVO sektor, a samim tim značaj NVO u jednom društvu koje sebe vidi kao građansko. Za mene svaki javni nastup većine NVO ima značaj onog vuka kojim je čobanin plašio seljane. Jasno je da su „Vijesti“ šinjel iz kojeg su se svi ispilili.
Ono što je glavno pitanje crnogorskog društva jeste zašto se sve opozicione stranke, mediji koji ih podržavaju ili iz kojih su izašli, većina NVO najbolje snalaze u odsustvu svake odgovornosti za javnu riječ, u atmosferi uvreda, optužbi, kriminalizacije i odsustvu želje da se svi konflikti i sve protivurječnosti riješe na najbolji, najbezopasniji i najkonstruktivniji način? Stiče se utisak da nikome nije važna istina i insistiranje na istini već nekako zgodno dođe da se optužbama, difamacijama i manipulacijama drži građanstvo u konstantnom stanju povišenih emocija i radikalnih animoziteta. Postavlja se pitanje svim političkim i društvenim subjektima u crnogorskom društvu da li je za njih djelovanje Demokratrskog fronta prihvatljivo, zakonito i da li je kampanja pomenute koalicije prihvatljiva? Što je sa gomilama novčanica koje im vire iz džepova? Toliko je očigledan raskorak između ultrakritičnosti prema vladajućem DPS-u i benevolentnost prema bilo čemu kad je u pitanju opozicija. Boravio sam neđelju dana u predizborno vrijeme u Crnoj Gori. U tih sedam dana četiri puta su na vrata stana moje majke dolazili mlađi ljudi, kako kad, nekad po dvoje, nekad po troje, jednom čak četvoro. Sa ponašanjem koje je daleko od uljudnosti. Čak je ponekad bilo i sa primjesama prijetnje („Kako je Vaše ime , gospođo?“). Naravno, moja majka ih je uredno podsjećala da se radi o crnogorskoj kući i da nemaju što da traže u njoj. Navodim kao primjer moj boravak od sedam dana, mogu misliti kako bi bilo da sam ostao do pred izbore. Mnogi moji prijatelji govore o poklonima, uslugama, novcu koji su bili u opticaju kao sredstvo ubjeđivanja. O tome niko ništa nit govori nit romori? Na jednoj strani elektronski mikroskop, na drugoj strani naočare Stivi Vondera? Ne ide se na potencijalne partnere. Sve u stilu pomenutom u tekstu „ono ispred vas je vaš neprijatelj, protiv njega su dozvoljene sve radnje“. Tako je specijalni tužilac, Milivoje Katnić, izuzetno poštovan kad se bavi korupcijom u vladajućoj stranci, ali je „plaćenik“ „Milov sluga“ , ... kada radi svoj posao koji nije u interesu „moralne“ pustokupljevine koja ništa u životu nije drugo radila sem neuspješno se bavila politikom.Mislim da je krajnje vrijeme da ih građani pošalju da hljeb zarađuju tamo đe nema „'ljeba bez motike“. Vlast će biti lako smjenjiva kada se ta „gospoda“ skinu narodu Crne Gore sa grbače.
Slobodan Jovanović
