Tekst Sabrije Vulića, poznatog crnogorskog novinara, na temu:
„Multikulturalnost i multinacionalnost – proklamacija ili stvarnost savremene Crne Gore“
“TORCIDA”
Zašto nam zajednički cilj treba biti Crna Gora? Zato što Hrvati nisu došli ovdje iz Hrvatske, niti su Srbi stigli iz Srbije ,a bogami ni Bošnjaci iz Bosne I Albanci iz Albanije. Svi su autohtoni , domaći znaju uglavnom I porijeklo I svoje ognjište I odakle su im preci . I koliko god se trudili da budu “veći katolici od Pape” I da se priviju uz skute nekog od susjeda , mrka kapa , svi oni su odavde iz Crne Gore. Crna Gora je ta koja ih hrani , koja im daje, od koje uzimaju,a ako je budemo rastrzali kako je rastržemo malo će od nje ostati,a kajaćemo se vjerujte.
Multikulturalnost prema rječnicima znači prožimanje i zajednički život više kultura. To je najjednostavnija definicija koju sam mogao pronaći. Onim komplikovanim namjerno se nisam htio baviti, jer pojam multikulturalizma podrazumjeva I mnogobrojne “spoljne” faktore ,poput onih da li je multikulturalizam uspostavljen izmedju došljaka I domicilnih starosjedilaca ili izmedju razlicitih nacija na istom prostoru ili pak ljudi razlicitih rasa, itd.
Multikulturalizam na prostoru SFR Jugoslavije ogledao se u jednoj rečenici Josipa Broz Tita koju je ponavljao kao papagaj , a i mi svi za njim: “Čuvajmo bratstvo I jedinstvo kao zjenicu oka svog”. I “lijepo” smo je sačuvali. Ratovi na prostoru te iste države izbacili su sav nacionalistički šljam koji je decenijama bio uspavljivan I u stanju duboke kome I koji se probudio, na žalost svih nas, upravo tih devedesetih u svom najgorem obliku. Svi oni koji su se zaklinjali u čuvanje bratstva I jedinstva , odnosno multukulturalnost na ovim balkanskim prostorima jednostavno su podivljali I pokazali svoje pravo lice, uz onu opasku “čast pojedincima”. I sad mi se povraća od muke kada pogledam one crno bijele televizijske snimke na kojima svi horski pjevaju “druze Tito mi ti se kunemo………” . Kakvi lažovi I licemjeri Uzeli su par godina kasnije puške u ruke I opalili po komšijama , prijateljima i onima koji ne pripadaju njima I njihovima, bez imalo griže savjesti.
I mi u Crnoj Gori busali smo se multikulturalizmom, razumjevanjem, ali kada sam tih devedesetih, kao mlad, neiskvaren “ novinar u pelenama” dobio depešu da sam “osudjen na smrt tihom likvidacijom” samo zato što sam Musliman I sam sam shvatio da je vrag odnio šalu, da je mnogo usijanih glava koji bi da kolju I u mom multikulturalnom Kotoru. Tako je bilo I po svoj Crnoj Gori.
Danas dvadeset I pet godina kasnije , još uvijek učimo o multikulturalnosti. Nema vise Tita, ali ima stranih eksperata koji nas uče kako da se “volimo”. E sad , koliko nas mogu naučiti da se “volimo” teško je reći. Vrijeme će pokazati.
Ono što je sasvim sigurno jeste da smo I dalje podijeljeni u nacionalne torove. Mi smo svojevrsna “Torcida” , ali u našem slučaju korijen riječi nije Toro nego Tor u kome se ogradjujemo nesvjesni da sami sebi štetu činimo.
Ja sam na čelu jednog nacionalnog Savjeta. Muslimanskog . I kada oni prije pomenuti strani eksperti dodju I pitaju me o “ mojima” , a ja im kazem da su svi moji I da me ne zanima procenat kolliko je mojih Muslimana zaposleno u drzavnim službama nego kako oni rade ,pa me bas briga da li ih ima tri ili deset posto, već da mi je važno da oni koji rade znaju svoj posao. Pa ako treba neka budu stoprocentno pripadnici jedne nacionalne grupe,ali samo neka rade u korist svih nas. Nakon takve izjave odmah postajem neinteresantan , jer Boze moj, nema frke , nemaju sto napisati u izvještaju.
Isto tako , sjećam se sastanka od prije par godina, predstavnika vlasti I nacionalnih savjeta. Jedan od predstavnika nacionalnih savjeta konstatuje kako na graničnom prelazu blizu grada u kome živi nema njegovih sugradjana I predstavnika nacionalnog korpusa kojeg on predstavlja. A ja ga usred toga pitam: “pa majstore, hoćeš ti to nešto da švercuješ ili taj carinik treba da radi svoj posao pa ma ko on bio I kako god se zvao”.
I upravo tako, kod nas se više razgovara o tome ko je gdje I kako zaposlen , kako dobiti što više novca na konto nacionalne pripadnosti nego o onoj najvažnijoj stvari,a to je pitanje : “Na čemu se gradi multikulturalnost ?”
Iz moje vizure odgovor je isti kao I u životu. Oko zajedničkog cilja. Samo tim koji ima isti zajednički cilj uspijeva. A mi nemamo naš zajednički cilj. Naš zajednički cilj treba da bude Crna Gora. Zato tako ljubomorne gledamo Amerikance, koje kada pitas što su odgovor je uvijek isti : Amerikanac!, pa tek onda krene na svoje porijeklo Italijan, Grk , Crnogorac , Srbin , Nigerijac ili bilo ko drugi. Jeste , sada će mi neko spočitati kako želim da sve gradjane naše zemlje gurnem u Crnogorce, pa I hoću ,ali sa malim slovom c.
I , priznajem , ne dozivljavam to kao grijeh. Ali, da bi došli do toga da kažemo da smo crnogorci treba izaći iz krugova pakla zvanih dnevno politička natezanje, interesi partija u prvom redu nacionalnih, jer što više zavadjaš lakše dobijaš članstvo, na ovu ili onu stranu. Oni koji su zakleti nacionalisti trče u njedra nacionalnih partija, oni drugi koji su svjesni opasnosti trče u njedra onih gradjanskih pa ma što im oni nudili . I svi zadovoljni I oni prvi I oni drugi.
Zašto nam zajednički cilj treba biti Crna Gora? Zato što Hrvati nisu došli ovdje iz Hrvatske, niti su Srbi stigli iz Srbije ,a bogami ni Bošnjaci iz Bosne I Albanci iz Albanije. Svi su autohtoni , domaći znaju uglavnom I porijeklo I svoje ognjište I odakle su im preci . I koliko god se trudili da budu “veći katolici od Pape” I da se priviju uz skute nekog od susjeda , mrka kapa , svi oni su odavde iz Crne Gore. Crna Gora je ta koja ih hrani , koja im daje, od koje uzimaju,a ako je budemo rastrzali kako je rastržemo malo će od nje ostati,a kajaćemo se vjerujte.
Ispričaću jedno lijepo iskustvo. Na inicijativu Ministarstva za ljudska I manjinska prava održan je susret podgoričkih srednjoškolaca I studenata sa predstavnicima nacionalnih savjeta . Tema multikulturalizam upoznavanje sa nacionalnim manjinama. Izadjem za govornicu I da skratim priču poručim djeci. “ Kada su Vaskrs I Božić trčite kod prijatelja pravoslavaca, kada je Uskrs I decembarski Božić kod prijatelja katolika, a kada su Kurban I Ramazanski Bajrami kod prijatelja muslimana I kada se dobro najedete shvatićete što je multikulturalnost,a sve ovo drugo su gluposti.” Nakon nekih godinu dana sreo sam jednu od učesnica ovog skupa, studentkinju,koja mi je otkrila da su ona I njene kolege dugo govorile o onome što sam im rekao ,da su oduševljene mojim nastupom I da mi se zahvaljuju. Moram priznati da je I meni bilo drago što sam to čuo ,ali mi je to I “upalilo sijalicu” da se ovdje radi na pogrešan način. Stalnim isticanjem borbe za nacionalna prava manjina u stvari se radi na njihovom “torovanju”.
Imam osjećaj da u Crnoj Gori ne postoji državna strategija multikulturalnosti u ovakvom smislu. Postoji želja I volja da se nacionalne manjine osjećaju slobodno I zadovoljno popunjavanjem kvota, sitnim ili krunijim ustupcima, davanjem opština I mjesnih zajednica. A tako opet samo dolazimo do “torcide”.
Dakle, imamo nacionalne savjete, imamo Fond za manjine, imamo nevladine organizacije koje se bave samo pitanjima manjina I to uglavnom samo svoje. Što je to nego “trovanje”, neka svako brine o svojima I po tome koliko su ti “svoji” politički jaki , da ucijene u datom trenutku onoga ko raspolaže sredstvima na opštinskom ili državnom nivou ogleda se jakoća istih.
Zašto nemamo fond za multikulturalnost? Neko će reći da to imamo u okviru Fonda za manjine, pritom zaboravljajući da u tom Fondu sjede predstavnici manjina koji ljubomorno brane interese samo svojih nacionalnih korpusa bez obzira da li su predstavnici nacionalnih ili gradjanskih institucija. Upravo zbog toga u Fondu za manjine ne mogu proći multukulturalni proijekti kojima je namjenjeno nekih pet posto sredstava. Crna Gora treba multikulturalnost, ne na papiru nego u praksi. Potrebno je da svoju djecu naučimo da nije važno da li se neko zove Marko, Ivica ili Šukrija, već da im prvo pitanje bude koliko ti doprinosiš državi u kojoj živiš. Opet ću se vratiti na Amere. Izgleda nepristojno ,ali oni uvijek pitaju bez pardona koliki su ti godišnji prihodi I po tome cijene sagovornika , jer od tog prihoda plaćanjem poreza taj doprinosi svima. Ne , nasuprot, mi hoćemo da doprinesemo samo našima.
U ovom svom pisanju namjerno se nisam bavio naučnim već praktičnim pristupom pojmu multuikulturalnosti. Imao sam srecu da tokom svojih magistarskih studija pratim predavanja prof. dr Milene Dragićević Šešić, imalo se što čuti I naučiti. I zato na kraju citiraću cijenjenu profesorku koja je na promociji časopisa Interkulturalnost u Novom Sadu prošle godine rekla: “Na Balkanu, ali i u cijeloj Evropi se njeguje kultura zaborava koja nastoji da izbriše sjećanje na sramne korake u prošlosti ” - naglasivši da je neophodna snažna građanska inicijativa koja će se suprotstavi ovakvim tendencijama. “Nacionalističke tendencije svugdje u svijetu pa tako i na Balkanu žele da izbrišu događaje prošlosti koji se ne uklapaju u slavnu prošlost. U Evropi je taj zaborav uglavnom fokusiran na kolonijalnu prošlost ili na nacističke veze. Na Balkanu taj zaborav se dijelom odnosi na ratove devedesetih.”
Dakle, eto prvog koraka, pa ko ima petlju neka se obrati “svojima” iz “torcide” na pomenutu temu. Dovoljno za početak.
Sabrija Vulić
(autor je predsjednik Savjeta Muslimana Crne Gore)
