Piše: Tanja Knežević Perišić
Osjećam da je moja drzava,Crna Gora, moj dom I dom moje djece, u opasnosti. Ne samo od organizovanog, osmišljenog, kontinuiranog napada DF grupacije; od te tiranije manjine koja traje preko godinu dana, kroz sve moguce načine, izuzev jos oružanog, kojem stremi, preko manipulacije svim mogućim i dostupnim subjektima društva, gotovo svim medijima, NVO pojedincima, majkama, radnicima, političkim predstavnicima svojih i ostalih partija, ogromnim novcem i još većim interesima.
Kada se analitički poslože karte svih dešavanja, pogledaju poruke, čuje retorika i vidi ikonografija-sve je jasno i tu nema nikakve dileme. Klupko partija, medija, NVO, stranih službi i družbi, odmotava iste poruke, uvijene u različite papire, a priča je jednostavna, pitka i lako dopadljiva: vlast je kriminalna, svi kradu, ne umiju ništa, ne znaju ništa, treba nam posrednik, treba nam policajac i vanredna uprava, sve naravno zbog NATO-a.
Jer je logika neumoljiva: ne priznaju se izbori, a uzima se vlast gdje se nekako možeš dogovoriti. Pa šta se ne priznaje onda? U Kotoru i Budvi nijesu pokradeni izbori? Šta su oni imali na kutijama, zaboga, te su ostali čisti??
Bojkotuje se parlament dok se ne utvrdi istina o pokušaju terorističkog napada, a kada se krene u političku pozadinu odgovora na pitanje:ko je trebao da sprovede taj udar, onda se ulazi u parlament i manifestuje vulgarizam, prostakluk, sila?
Već sjutradan, „osiromašene i ojadjene majke, koje iznenada žive od 150 eura“, koje nemaju „hljeba da jedu“, stižu organizovano, i to u imponzantnom broju i hoće na silu u Vladu. „Slučajno“ su tu Bečić, Mandić, Radulović i ostali bojovnici? Slučajno? ...
Pljuješ po državi i kopaš joj grob, a uzimaš redovno preko 1500 eura mjesečno i to ti ova država daje, da se boriš još jače protiv nje. Strašno!
S druge strane, vlast ove države pokazuje da ne umije da se nosi sa svim tim: slike iz Parlamenta Crne Gore, odslikavaju svu nemoć države, zbog koje se osjećamo prljavo, izdano, nesigurno. Igre u tužilaštvu, sporost istražnih i sudskih organa, neznanje ili nespremnost informativnih državnih organa, da provodjenjem afirmativne propagandne akcije,umanje efekat dobro nasloženih srceparajućih scena, nonšalantnost službi bezbjednosti u odbrani ljudi i institucija, sporost u reagovanju, nerješavanje gorućih problema u društvu-sve to izaziva utisak da polako sličice haosa, revolta i bunta, sa „obje“ strane-ruše državu.
I kada pomislite i poželite da i vi izadjete na te iste ulice i kažete da hoćete istinu o pokušaju državnog udara, da tražite da funcioniše pravna država, da želite mir i bezbjedan život-ubije vas spoznaja da smo MI, svojim glasovima, svojim radom i zalaganjem, bez metka i krvi, obnovili ovu državu. Dali smo je ljudima koji su obećali da će je čuvati i razviti, da će je povesti putem tako neobičnim za ove prostore, da ćemo u njoj pošteno raditi i živjeti, oplemenjujući našu djecu ljubavlju prema svetinji, otadžbini i domu.
Nijesmo očekivali da će terorizam manjine, vječitih gubitnika, ugrožavati svaki naš dan i svaku našu nedjelju. Očekivali smo da će država svakome pokazati mjesto po zaslugama. Očekivali smo da će se poštovati njen grb, zastava, jezik, crkva, njene institucije. Zato smo dali svoj glas, svoju mladost, svoje neiživljene godine, svoju mladenačku bezbrižnost –i sve, ali baš sve dali za našu državu. Bez interesa, bez naplate, uz mnogo, najviše srca.
I zato je ovo njihova bitka. Ako je ne dobiju, neće ih biti, ni nas, ali ni Crne Gore.
Autor je član Crnogorskog pokreta