"Prije mnogo godina, kada je Crna Gora, moja voljena zemlja, bila u poteškoćama i opasnosti, tvoj elokventni glas i snažno pero uspješno su se izjasnili i radili u njezino ime. U ovom trenutku snažna i prosperitetna, sa svijetlom budućnošću pred njom, ona saosjeća sa velikim engleskim državnikom kojem duguje toliko mnogo I čije sadašnje patnje osjeća tako duboko "(telegram od kralja Crne Gore gospodinu M.E Gladstonu na samrti, 1889). I Gladstone odgovora na poruku da je "njegov interes za Crnu Goru uvijek bio dubok" a on je molio "da bi to moglo napredovati i biti blagoslovljeno u svim svojim aktivnostima."
Morli – Gledstonov život
Aleksander Devine (19 decembar 1865—26 decembar 1930), osnivač i direktor Clayesmore škole u Londonu, vjerovatno je osoba koja se može smatrati najvećim prijateljem Crne Gore u njenoj novijoj istoriji. U situaciji kada je Crna Gora preživljavala svoje najteže trenutke nakon poraza crnogorske vojske i kada su 25. januara 1916. na Cetinju potpisane sa Austrijom Odredbe o polaganju oružja od strane crnogorske vojske. Kralj Nikola I Petrović, dio Vlade i Dvora, 19. januara 1916. su evakuisani u Albaniju, potom iz luke Medova brodom za Italiju.
Tek 1917. crnogorska vlada u egzilu je uspjela da pridobije britansku i francusku vladu da prihvate akreditovanja crnogorskih predstavnika pri britanskoj i francuskoj vladi. Do tog vremena britanska i francuska vlada su imale akreditovane predstavnike na crnogorskom dvoru , ali nije postojala i obratna situacija. Kralj Nikola je za svog ličnog zastupnika na dvoru St. James željeo Aleksa Devinea. Forin Ofis je odbio zahtjev kralja Nikole i jedini kanal Kralja je ostao Džordž Grejem, njegov savjetnik u Ambasadi u Parizu, koji je već bio akreditovan kralju Crne Gore kao "Chargé des Affaires" (najniži razred šefova diplomatskih misija prema Bečkoj konvenciji). Međutim, Devine je nastavio djelovati "na neslužbeni način kao prijatelj Crne Gore" u Britaniji i drugdje . Povremeno u stilu "počasnog ministra" Crne Gore na britanskom dvoru St. James , on je nastavio da djeluje kao de facto predstavnik Crne Gore u Ujedinjenom Kraljevstvu. Nakon proglašenja odluka nelegalne Podgoričke skupštine (11-16. novembra 1918. godine) Aleksandar Devine i druge pristalice kralja Nikole oštro su osuđivali odluke Podgoričke skupštine da se kralj Nikola i Petrovic Njegoš i njegova dinastija zbaci sa crnogorskog prijestola, da se Crna Gora sa Srbijom ujedini u jednu državu pod dinastijom Karadordevića i prisustvo srpskih trupa na crnogorskom tlu. Devine je branio čast kralja Nikole i vlade u egzilu, koja je nakon svega još uvijek nominalno bila saveznička vlada, i osudio je, kako je to on nazvao, "perfidnosti" i "varvarizam"Srbije. On je pozivao na "pravdu" u brojnim pismima i pośetama Ministarstvu vanjskih poslova u Londonu i Delegaciji britanskog mira u Parizu. Ogromno vrijeme i novac Devine je uložio u napor da objasni američkoj i svjetskoj javnosti nepravdu koja se dešava jednoj maloj zemlji i njegovom hrabrom narodu. Ne zna se broj pisama koja je uputio američkom predsjedniku Vudrou Vilsonu, informišući ga o situaciji u crnoj Gori, nasilju koje se sprovodi prema crnogorskom narodu i svim stvarima vezanim za položaj Crne Gore, kralja Nikole i Vlade u egzilu.
U tom međuvremenu A. Devine je objavio mnogobrojne radove o Crnoj Gori, između ostalog objavio je više knjiga u kojima se bavio Crnogorcima, njihovim običajima, hrabrošću i , napose, istorijom i tragičnim raspletom po Crnu Goru nakon tzv. Svjetskog rata (Prvi svjetski rat). Ovom prilikom ćemo se baviti knjigom Aleksa Devinea “Montenegro in history, politics & war”, ili “Crna Gora kroz istoriju, politiku i rat”, objavljena 1918. godine. Iako se bavio istorijom Crne Gore od vremena Balšića i Crnojevića meni je mnogo interesantniji dio koji je mogao saznati od samog kralja Nikole, dio koji je bio u svežem pamćenju njegovih sagovornika. Zato sam se opredjelio za period od proglašenja kraljevine Crne Gore. Godine 1910, u skladu s odlukom Skupštine (ili crnogorskog parlamenta), Knjaževina je podignuta na nivo kraljevine. Jubilej pedesete godišnjice vladavine kralja Nikole održan je 15. avgusta, 16, i 17, godine 1910.
Na početku bih prenio pisanje Njujork tajmsa 28. Avgusta 1910. Koje se bavi kraljevim vjenčanjem i implikacijama koje može da ima na ukupnu politiku Balkanskog poluostrva. Ovaj tekst prenosim od riječi do riječi kako je objavljen u Njujork tajmsu:
» SLOVENI PRIJETE DVOJNOJ MONARHIJI
UZDIZANJE CRNOGORSKOG PRINCA U RANG KRALJA SE SMATRA KOBNIM
BALKANSKE DRŽAVE SE UDRUŽUJU
Njihov zajednički neprijatelj više nije Turska već imperija Franca Jozefa
ITALIJA U ČUDNOJ POZICIJI
Kao saveznica Austrije, mora se svrstati sa neprijateljima te sile – planira se slovenska konfederacija
Markoni transatlantski bežični telegraf za Njujork tajms
Rim, 27. Avgust (telegrafom do Klifdena u Irskoj; odatle bežično)
Manifestacije koje su pratile uspon princa Nikole od Crne Gore do kraljevskog zvanja, prema ovdašnjem mišljenju, imaju važan politički karakter, sa mogućim ozbiljnim posljedicama na planu budućeg pregrupisavanja sila na balkanskom poluostrvu.
Kako bi dali omaž prvom kralju „Crne Gore“, svi balkanski vladaoci su se okupili radi śutrašnje ceremonije, zajedno sa njegovim zetom, kraljem Italije, dok je duhom, premda ne i ličnim prisustvom, situacijom dominirao ruski car, otac svih Slovena i nasljednik ubijenog imperatora Aleksandra III, koji je rekao:“Princ Nikola je jedini pravi prijatelj kojeg imam u Evropi.“
I druge evropske zemlje nijesu mogle da ne pošalju predstavnike, ali nema sumnje da je stvarno značenje sastanka da će se formirati bliža unija balkansih zemalja, u cilju njihove zaštite. Njihov zajednički neprijatelj, međutim, neće biti Turska, kao što je bio slučaj trideset godina unazad, već Austrija. Aneksija Bosne i Hercegovine nagovjestila je da će imperija ići pravcem politike ekspanzije i teritorijalnog širenja na Balkanu i jasno je stavila do znanja da joj je cilj da pod svoje okrilje stavi prolaze kao što je Solun na Egejskom moru i albanska obala na Jadranskom moru.
Prirodni saveznici balkanskih zemalja
Da bi spriječile ovakav scenario, balkanske države imaju dva prirodna saveznika. To je, sa jedne strane Rusija, čija je tradicionalna politika u Evropi uvijek imala dva cilja: zauzimanje Konstantinopolja - koje je sprečila Engleska i prednost na Balkanu - čemu se opirala Austrija, Sa druge strane to je Italija, za koju je austrijska okupacija istočne obale Jadranskog mora pitanje života i smrti sa stanovišta cijelokupne teritorije Italije od Venecije do Otranta.
Čudna je pozicija Italije koja je, iako ujedinjena sa Austrijom u Trojnom savezu, prisiljena tradicijom, interesima i prirodnim razvojem političkih poslova, da joj se suprostavi i stane na stranu neprijatelja Austrije na takav način da posljedice toga nijesu tako daleke i vjerovatno mogu biti veoma ozbiljne.
Svi ljudi na vlasti u Italiji, kao i u Rusiji i balkanskim zemljama, zvanično će negirati takav razvoj događaja, ali više nije tajna da se priprema neka vrsta konfederacije svih slovenskih zemalja pod prevlašću Rusije, što će ih jednog dana dovesti u situaciju da se suoče sa Austrijom, uz pomoć Italije, i da je poraze, čak i ako bude imala podršku Njemačke.
Ovaj plan nije novijeg datuma. On je bio u povoju kada se princ prijestolonasljednik Italije oženio slovenskom princezom koja je bila predodređena, mnogo godina ranije, da postane supruga sadašnjeg ruskog cara, a plan je nastavljen kada je taj prijestolonasljednik postao kralj i pośetio cara, ne prolazeći kroz Austriju i ne svrativši u pośetu imperatoru Francu Jozefu.
Ti događaji bi, vjerovatno, sazreli ranije da rusko-japanski rat nije spriječio vladu iz Sankt Peterburga i da socijalisti u Italiji nisu spriječili cara da pośeti kralja Viktora 1908. godine.
Međutim, sve navodi na zaključak da će izgubljeno vrijeme uskoro biti nadoknađeno.
Vladalac pedeset godina
Pedeset godina je kralj Nikola vladao tim hrabrim planinskim ljudima o kojima je Tenison napisao sljedeće:
O najmanji među narodima! Grubi kameni prestole
slobode! Ratnici što odbijaste rulje
turskog islama petsto godina.
Rođen 1841, kralj Nikola je naslijedio svog strica Danila, koji je ubijen u Kotoru 1860. On je vodio mnoge bitke za nezavisnost svoje zemlje, a u vođstvu svojih ratobornih gorštaka pokazao je veliku snagu ličnosti. U Cetinju, malom zaseoku u planinama, kralj živi kao patrijarh starine, dijeleći pravdu i upravljajući svojom zemljom. Kralj Nikola je i poeta i vojnik. Povodom svog jubileja prije nekoliko dana poslao je sljedeći telegram Vilijamu Meksvelu iz Dejli mejla:
„Duboko sam dirnut izrazima naklonosti i čestitanjima koji su mi stigli iz Velike Britanije povodom mog jubileja. Molim vas da budete tumač mojih ośećanja zahvalnosti prema velikoj naciji koja se uvek zalagala za ideju slobode.
Nikada neću zaboraviti plemenitu ulogu vlade Velike Britanije prije trideset dvije godine, kada je vaša velika zemlja uzela učešće u evropskim mornaričkim vježbama, kako bi Crnoj Gori obezbijedila izlaz na more i vlasništvo nad lukom Ulcinj. Od tog trena datira neizbrisiva zahvalnost Crne Gore i njene uprave prema institucijama i velikim karakterom engleskog naroda.
Veliko je i iskreno poštovanje i naklonost koju oduvjek gajim prema članovima britanske kraljevske porodice i prema ličnosti vašeg veličanstvenog suverena, kralja imperatora.
Savezništva putem braka
Kada je kralj Nikola jedva imao 19 godina, oženio se Milenom, kćerkom senatora i potpredśednika Crnogorskog državnog savjeta. Đeca iz ove veze – tri sina i šest šćeri – skoro su sva sklopila bračne saveze od aktuelne ili projektovane važnosti za Crnu Goru. Prijestolonaslijednik Danilo Aleksandar je oženjen princezom Jutom, sada poznatom pod imenom Milica, šćerkom velikog vojvode od Meklenburg-Strelica
[1]. Otuda veze između crnogorske kraljevske kuće i engleske Kraljice Meri, čija je majka bila tetka crnogorske princeze.
Mirko, drugi sin Kralja Nikole, oženio se Natalijom Konstantinovič, koja bi, kao najbliža predstavnica porodice Obrenović, mogla u nekom trenutku u budućnosti zatražiti pravo na srpski prijesto za svog sina.
U zemlji kao što je Crna Gora, takav zahtjev bi mogao značiti uniju Srbije i Crne Gore, pod vladavinom jednog suverena, Petra, koji je rođen 1889. godine, još uvek neoženjen.
Šćeri Kralja Nikole sklopile su značajne brakove, koji su već imali ili će imati efekta za Crnu Goru. U poslednje vrijeme, kraljevske kuće Srbije i Crne Gore ne gledaju jedna na drugu sa prećeranom naklonošću, dijelimično zato što Petar I nije dobio ono što je smatrao da mu pripada kada se, prije nego što je sišao sa srpskog prijestola, oženio Zorkom, prvorođenom šćeri Kralja Nikole. Princeze Milica i Stana su udate za velike knezove Petra i Nikolu, i ti brakovi prirodno sa sobom nose naklonost i podršku ruske kraljevske kuće.
Kolikogod da su vrijedna ova savezništva, upravo je brak između princeze Jelene i Kralja Italije bio i još uvek je od najveće diplomatske koristi za Kralja Nikolu. Tokom akutne krize u periodu od 1908-1909. godine između austrijske imperije i Južnih Slovena ne samo da je podrška Italije bila neprocjenjiva za Crnu Goru, već je prijateljski stav Italije malom principatu da izbjegne poniženje direktne komunikacije sa Bečom povodom određenih izmjena koje su napravljene u Berlinskom mirovnom sporazumu u proljeće 1909. u korist Crne Gore.
Princeza Ana udala se za princa Fransisa od Batenberga, a princeze Ksenija i Vjera su još neudate.
Njujork Tajms
Objavljeno: 28. avgusta 1910. «
Delegati iz svih djelova Evrope prisustvovali su svečanosti, a sve slovenske zemlje su imale predstavnike, piše Aleks Devine. Carski predstavnik je bio Veliki Vojvoda Nikola Nikolajević, koji je u pratnji ruske flote došao da čestita tastu.
Ovom prilikom car je povjerio kralju Nikoli titulu feldmaršala u ruskoj vojsci, koja je ranije data velikom vojvodi od Velingtona, jedinom od stranaca, a kralj Srbije imenovao ga je za počasnog generala Vojske Srbije.
Komandanti Engleske, francuske, italijanske i austrijske flote su takođe došli da odaju počast kralju. Nažalost, događaji koji su usledili nakon jubileja sprečili su štampanje spomen knjige sa izrazima poštovanja Evrope prema starom suverenu i njegovoj zemlji.
Mnogi su tražili skriveno značenje tog događaja. Vidjeli su u njemu “separatističke tendencije”, imajući na umu da postoji kraljevina Srbija sa suverenom i da su mnogi smatrali Crnu Goru srpskom državom. Zaboravili su, kaže Aleks Devine, da Crna Gora ima pravo na takvu titulu kao posljedicu istorijske tradicije svog naroda. Proglašenje Kraljevine odmah su pozdravili i priznali svi vladari Evrope. Kralj George V. je bio prvi poslao čestitku, a zatim predsjednik Republike Francuske (M. Fallieres), Kralj Čarls od Rumunije, Kralj Srbije Petar, kralj Belgije Albert, kralj Italije Vittorio Emmanuele, i car Rusije. Pod komandom admirala Pivera francuski brodovi Victor Hugo i Ernest Renan su slavili, u isto vrijeme, slobodu luke Bar i primorja Crne Gore i ograničenja sadržana u Ugovoru iz Berlina nakon što je ukinut 1908. , kao posljedica krize u Bosni i Hercegovini. Francuska flota je na taj način prva pozdravila slobodu luka na Jadranu i njihovo pripadanje slovenskoj naciji. Pedeset godina ranije druga francuska flota, pod zapovjedništvom admirala de la Graviere, je prenijela princu Crne Gore Danilu i simpatije Evrope i prijateljske pozdrave Francuske.
Nadalje A. Devine se osvrnuo na društveni, ekonomski i intelektualni razvoj Crne Gore pod vlašću kralja Nikole. Zadivljujuće je, smatra on, da jedan tako malobrojni, planinski narod uspjeva da šest stoljeća brani svoje političke i vjerske slobode. Nedostatak modernih sredstava komunikacije je, po njemu, prepreka za razvoj industrije. Izgrađena je željeznička linija od Bara do Virpazara (38 km) -koja je ušla iz primorja Crne Gore u unutrašnjosti, a 13/26 juna 1906. je potpisana Konvencija između Vlade Crne Gore i Italo-crnogorskog konzorcijuma , s ciljem proširenja ove pruge u lukama Virpazar, Plavnica, Rijeka, i Skadar. Ovom Konvencijom se htjela izgraditi otvorena luka u Baru, preko koje bi se izvozili proizvodi od buduće industrije i povećati prihodi luke i zemlje. Konvencija je takođe predviđala izgradnju uskotračne pruge od Bara do Skadarskog jezera i uspostavljanje kompanije za prevoz parobrodom. Prema oba člana ove Konvencije, Vlada Crne Gore garantuje isplatu od 5 posto kamate na uloženi kapital; pola takvog interesa će biti plaćen od strane Vlade Crne Gore do iznosa od 50.000 franaka. A ako dobit preduzeća prelazi interes uloženog kapitala, višak će se dijeliti između Sindikata i Vlade Crne Gore. Nije bilo električnog tramvaja u Crnoj Gori, navodi Devine. U unutrašnjosti zemlje, po najvažnijim putevima, postojala je poštanska usluga vršena automobilima: između Cetinja i Kotora (42 km), između Cetinja, Rjeke i Podgorice (46 kilometara); između Podgorice, Danilovgrada i Nikšića (50 kilometara) i između Bara i Ulcinja (30 kilometara). Poštanski sevis je još postojao od Podgorice, Lijeve Rijeke i Kolašina (76 kilometara). Od Bara, Ulcinja i San Giovanni di Medua (Medovo u Lješkoj oblasti) na Jadranu, brodovi su plovili u redovnim intervalima. Što se tiče prirodnih resursa, smatra Devine, Crna Gora predstavlja mjesto vrlo velikog interesa za industrijska, ekonomska i finansijska preduzeća. Njene šume i minerali su vrijedni pažnje stranih kapitalista. A. Devine misli u tom vremenu da će se uz ratove voditi ekonomska borba za održanje Crne Gore. Pažnju ljudi, smara on, privući će efektivne kamatne od novca usmjerenog u Crnu Goru zbog prirodnih resursa kojima raspolaže Crna Gora .
Javno obrazovanje u Crnoj Gori, iako je u prilično embrionalnom stanju, nije zanemareno, piše Devine. On iznosi podatke da je u akademskoj godini 1914-1915 ukupnan broj osnovnih škola bio 211, sa 366 nastavnika. Nadalje, da je broj učenika bio 18.195, od kojih je bilo 15.796 dječaka i 2.389 djevojčica. Broj učenika u gradovima bio je 4.675 dječaka i 1.381 djevojčice; u selima 12.231 dječaka i 1.010 djevojčica. Iste godine, zbog rata, trideset tri škole su bile zatvorene. Na Cetinju je postojala škola za malu đecu, koju je osnovala Velika vojvotkinja Milica Nikolajevna, koju je pohađalo 57 mladića i 30 đevojaka. Tu je i “Učiteljska škola" i Licej, prva za mlade ljude koji žele da postanu učitelji ili sveštenici, a drugi je sličan kao “naše engleske javne škole” – piše Devine. Prve klase Licej je otvoren 1880. i od tada se na njemu učio francuski jezik. Njemački se nije učio. Četiri srednje škole osnovane su u Podgorici, Nikšiću, Beranama i Pljevljima a druga "Učiteljska škola" je osnovana u Peći. Devine navodi da izdavačka djelatnost Crne Gore teče paralelno sa napretkom ostvarenim u drugim granama društvenog života. Prvo izdanje političkog lista, Crnogorac, objavljen je 23. Jan. 1871; u isto vrijeme je izašao književni list Crnogorka, ali je prekinuto njegovo izlaženje nakon 1872. godine. Crnogorac je pronosio stav, piše Devine, da treba animirati sve ljudi “srpskog porijekla”. Austrijska, mađarska i turska vlada su zabranjivale njegovu distribuciju u svojim zemljama, list je prestao sa izlaženjem 1873. g.; ponovo se pojavio 21. aprila iste godine pod imenom Glas Crnogorca. Njegovo ime je promijenjeno kako bi se mogao distribuirati u zemljama u kojima je bila zabranjena distribucija Crnogorca. Glas Crnogorca je objavljivan tokom ratova 1876 i 1877, sem za nekoliko mjeseci 1877. i cijele 1878. kad je suspendovan zbog spoljne politike. Ponovo se pojavio u 1879, a njegovo objavljivanje nastavilo se sve do austrijske invazije. Vlada Crne Gore je, sada u Parizu, nastavila njegovu publikaciju – piše Devine. 1884. je na Cetinju osnovan književni list, sa nekadašnjim imenom Crnogorka, ali bez finansijskog uspjeha. Devine iznosi podatak da je Kralj Nikola platio troškove objavljivanja iz svog džepa. 1885. isti list izlazi pod imenom Zeta, a 1889. treći put kao Nova Zeta. I pod ovim naslovom je preživjela nekoliko godina. U istoj godini 1889. je objavljena novina Prosvjeta (Javno obrazovanje). 1894, u Cetinju, osnovano je književno društvo "Gorski Vijenac", koji je u 1895. objavio periodičnik pod nazivom Luča, ponovo objavljen 1901. u Journal Litteraire i prestao sa objavljivanjem godinu dana kasnije. U 1908. političke strasti su rezultirale izumiranjem organa političke opozicije Narodna misao, koji je objavljivan u Nikšiću. Njen nestanak odmah slijedi Slobodna riječ , koja je podržavala vlast. Posljednje novine objavljene na Cetinju su Dan, književni pregled koji se pojavio 28. marta, 1911. i preživio do početka I svjetskog rata. Među časopisima su sačuvane službene novine Glas Crnogorca i neslužbeni Cetinjski vjesnik, iznosi na kraju Devine u svom djelu “Montenegro in history, politics & war” .
Slobodan Jovanović
.
[1] Rodonačelnik njene loze je
Adolf Fridrih koji je posredovanjem cara
Leopolda I dobio meklenburške posjede u oblasti Stargrada, Mirova i Nemerova sa Knževinom Racenburg i titulu vojvode od Meklenburg-Strelica, 1701. godine. Odlukom Bečkog kongresa, njegov rang je podignut na titulu
velikog vojvode, njegovo imanje je dobilo zvanje
veliko vojvodstvo a on je dobio titulu
Njegovo Kraljesvko visočanstvo. 1860. veliki vojvoda Meklenburg-Strelicki, postao je
Fridrih Vilhem, oženvši se engleskom princezom
Augustom. Njegov sin i nasljednik je otac žene knjaza Danila.
"Prije mnogo godina, kada je Crna Gora, moja voljena zemlja, bila u poteškoćama i opasnosti, tvoj elokventni glas i snažno pero uspješno su se izjasnili i radili u njezino ime. U ovom trenutku snažna i prosperitetna, sa svijetlom budućnošću pred njom, ona saosjeća sa velikim engleskim državnikom kojem duguje toliko mnogo I čije sadašnje patnje osjeća tako duboko "(telegram od kralja Crne Gore gospodinu M.E Gladstonu na samrti, 1889). I Gladstone odgovora na poruku da je "njegov interes za Crnu Goru uvijek bio dubok" a on je molio "da bi to moglo napredovati i biti blagoslovljeno u svim svojim aktivnostima."
Morli – Gledstonov život
Aleksander Devine (19 decembar 1865—26 decembar 1930), osnivač i direktor Clayesmore škole u Londonu, vjerovatno je osoba koja se može smatrati najvećim prijateljem Crne Gore u njenoj novijoj istoriji. U situaciji kada je Crna Gora preživljavala svoje najteže trenutke nakon poraza crnogorske vojske i kada su 25. januara 1916. na Cetinju potpisane sa Austrijom Odredbe o polaganju oružja od strane crnogorske vojske. Kralj Nikola I Petrović, dio Vlade i Dvora, 19. januara 1916. su evakuisani u Albaniju, potom iz luke Medova brodom za Italiju.
Tek 1917. crnogorska vlada u egzilu je uspjela da pridobije britansku i francusku vladu da prihvate akreditovanja crnogorskih predstavnika pri britanskoj i francuskoj vladi. Do tog vremena britanska i francuska vlada su imale akreditovane predstavnike na crnogorskom dvoru , ali nije postojala i obratna situacija. Kralj Nikola je za svog ličnog zastupnika na dvoru St. James željeo Aleksa Devinea. Forin Ofis je odbio zahtjev kralja Nikole i jedini kanal Kralja je ostao Džordž Grejem, njegov savjetnik u Ambasadi u Parizu, koji je već bio akreditovan kralju Crne Gore kao "Chargé des Affaires" (najniži razred šefova diplomatskih misija prema Bečkoj konvenciji). Međutim, Devine je nastavio djelovati "na neslužbeni način kao prijatelj Crne Gore" u Britaniji i drugdje . Povremeno u stilu "počasnog ministra" Crne Gore na britanskom dvoru St. James , on je nastavio da djeluje kao de facto predstavnik Crne Gore u Ujedinjenom Kraljevstvu. Nakon proglašenja odluka nelegalne Podgoričke skupštine (11-16. novembra 1918. godine) Aleksandar Devine i druge pristalice kralja Nikole oštro su osuđivali odluke Podgoričke skupštine da se kralj Nikola i Petrovic Njegoš i njegova dinastija zbaci sa crnogorskog prijestola, da se Crna Gora sa Srbijom ujedini u jednu državu pod dinastijom Karadordevića i prisustvo srpskih trupa na crnogorskom tlu. Devine je branio čast kralja Nikole i vlade u egzilu, koja je nakon svega još uvijek nominalno bila saveznička vlada, i osudio je, kako je to on nazvao, "perfidnosti" i "varvarizam"Srbije. On je pozivao na "pravdu" u brojnim pismima i pośetama Ministarstvu vanjskih poslova u Londonu i Delegaciji britanskog mira u Parizu. Ogromno vrijeme i novac Devine je uložio u napor da objasni američkoj i svjetskoj javnosti nepravdu koja se dešava jednoj maloj zemlji i njegovom hrabrom narodu. Ne zna se broj pisama koja je uputio američkom predsjedniku Vudrou Vilsonu, informišući ga o situaciji u crnoj Gori, nasilju koje se sprovodi prema crnogorskom narodu i svim stvarima vezanim za položaj Crne Gore, kralja Nikole i Vlade u egzilu.
U tom međuvremenu A. Devine je objavio mnogobrojne radove o Crnoj Gori, između ostalog objavio je više knjiga u kojima se bavio Crnogorcima, njihovim običajima, hrabrošću i , napose, istorijom i tragičnim raspletom po Crnu Goru nakon tzv. Svjetskog rata (Prvi svjetski rat). Ovom prilikom ćemo se baviti knjigom Aleksa Devinea “Montenegro in history, politics & war”, ili “Crna Gora kroz istoriju, politiku i rat”, objavljena 1918. godine. Iako se bavio istorijom Crne Gore od vremena Balšića i Crnojevića meni je mnogo interesantniji dio koji je mogao saznati od samog kralja Nikole, dio koji je bio u svežem pamćenju njegovih sagovornika. Zato sam se opredjelio za period od proglašenja kraljevine Crne Gore. Godine 1910, u skladu s odlukom Skupštine (ili crnogorskog parlamenta), Knjaževina je podignuta na nivo kraljevine. Jubilej pedesete godišnjice vladavine kralja Nikole održan je 15. avgusta, 16, i 17, godine 1910.
Na početku bih prenio pisanje Njujork tajmsa 28. Avgusta 1910. Koje se bavi kraljevim vjenčanjem i implikacijama koje može da ima na ukupnu politiku Balkanskog poluostrva. Ovaj tekst prenosim od riječi do riječi kako je objavljen u Njujork tajmsu:
» SLOVENI PRIJETE DVOJNOJ MONARHIJI
UZDIZANJE CRNOGORSKOG PRINCA U RANG KRALJA SE SMATRA KOBNIM
BALKANSKE DRŽAVE SE UDRUŽUJU
Njihov zajednički neprijatelj više nije Turska već imperija Franca Jozefa
ITALIJA U ČUDNOJ POZICIJI
Kao saveznica Austrije, mora se svrstati sa neprijateljima te sile – planira se slovenska konfederacija
Markoni transatlantski bežični telegraf za Njujork tajms
Rim, 27. Avgust (telegrafom do Klifdena u Irskoj; odatle bežično)
Manifestacije koje su pratile uspon princa Nikole od Crne Gore do kraljevskog zvanja, prema ovdašnjem mišljenju, imaju važan politički karakter, sa mogućim ozbiljnim posljedicama na planu budućeg pregrupisavanja sila na balkanskom poluostrvu.
Kako bi dali omaž prvom kralju „Crne Gore“, svi balkanski vladaoci su se okupili radi śutrašnje ceremonije, zajedno sa njegovim zetom, kraljem Italije, dok je duhom, premda ne i ličnim prisustvom, situacijom dominirao ruski car, otac svih Slovena i nasljednik ubijenog imperatora Aleksandra III, koji je rekao:“Princ Nikola je jedini pravi prijatelj kojeg imam u Evropi.“
I druge evropske zemlje nijesu mogle da ne pošalju predstavnike, ali nema sumnje da je stvarno značenje sastanka da će se formirati bliža unija balkansih zemalja, u cilju njihove zaštite. Njihov zajednički neprijatelj, međutim, neće biti Turska, kao što je bio slučaj trideset godina unazad, već Austrija. Aneksija Bosne i Hercegovine nagovjestila je da će imperija ići pravcem politike ekspanzije i teritorijalnog širenja na Balkanu i jasno je stavila do znanja da joj je cilj da pod svoje okrilje stavi prolaze kao što je Solun na Egejskom moru i albanska obala na Jadranskom moru.
Prirodni saveznici balkanskih zemalja
Da bi spriječile ovakav scenario, balkanske države imaju dva prirodna saveznika. To je, sa jedne strane Rusija, čija je tradicionalna politika u Evropi uvijek imala dva cilja: zauzimanje Konstantinopolja - koje je sprečila Engleska i prednost na Balkanu - čemu se opirala Austrija, Sa druge strane to je Italija, za koju je austrijska okupacija istočne obale Jadranskog mora pitanje života i smrti sa stanovišta cijelokupne teritorije Italije od Venecije do Otranta.
Čudna je pozicija Italije koja je, iako ujedinjena sa Austrijom u Trojnom savezu, prisiljena tradicijom, interesima i prirodnim razvojem političkih poslova, da joj se suprostavi i stane na stranu neprijatelja Austrije na takav način da posljedice toga nijesu tako daleke i vjerovatno mogu biti veoma ozbiljne.
Svi ljudi na vlasti u Italiji, kao i u Rusiji i balkanskim zemljama, zvanično će negirati takav razvoj događaja, ali više nije tajna da se priprema neka vrsta konfederacije svih slovenskih zemalja pod prevlašću Rusije, što će ih jednog dana dovesti u situaciju da se suoče sa Austrijom, uz pomoć Italije, i da je poraze, čak i ako bude imala podršku Njemačke.
Ovaj plan nije novijeg datuma. On je bio u povoju kada se princ prijestolonasljednik Italije oženio slovenskom princezom koja je bila predodređena, mnogo godina ranije, da postane supruga sadašnjeg ruskog cara, a plan je nastavljen kada je taj prijestolonasljednik postao kralj i pośetio cara, ne prolazeći kroz Austriju i ne svrativši u pośetu imperatoru Francu Jozefu.
Ti događaji bi, vjerovatno, sazreli ranije da rusko-japanski rat nije spriječio vladu iz Sankt Peterburga i da socijalisti u Italiji nisu spriječili cara da pośeti kralja Viktora 1908. godine.
Međutim, sve navodi na zaključak da će izgubljeno vrijeme uskoro biti nadoknađeno.
Vladalac pedeset godina
Pedeset godina je kralj Nikola vladao tim hrabrim planinskim ljudima o kojima je Tenison napisao sljedeće:
O najmanji među narodima! Grubi kameni prestole
slobode! Ratnici što odbijaste rulje
turskog islama petsto godina.
Rođen 1841, kralj Nikola je naslijedio svog strica Danila, koji je ubijen u Kotoru 1860. On je vodio mnoge bitke za nezavisnost svoje zemlje, a u vođstvu svojih ratobornih gorštaka pokazao je veliku snagu ličnosti. U Cetinju, malom zaseoku u planinama, kralj živi kao patrijarh starine, dijeleći pravdu i upravljajući svojom zemljom. Kralj Nikola je i poeta i vojnik. Povodom svog jubileja prije nekoliko dana poslao je sljedeći telegram Vilijamu Meksvelu iz Dejli mejla:
„Duboko sam dirnut izrazima naklonosti i čestitanjima koji su mi stigli iz Velike Britanije povodom mog jubileja. Molim vas da budete tumač mojih ośećanja zahvalnosti prema velikoj naciji koja se uvek zalagala za ideju slobode.
Nikada neću zaboraviti plemenitu ulogu vlade Velike Britanije prije trideset dvije godine, kada je vaša velika zemlja uzela učešće u evropskim mornaričkim vježbama, kako bi Crnoj Gori obezbijedila izlaz na more i vlasništvo nad lukom Ulcinj. Od tog trena datira neizbrisiva zahvalnost Crne Gore i njene uprave prema institucijama i velikim karakterom engleskog naroda.
Veliko je i iskreno poštovanje i naklonost koju oduvjek gajim prema članovima britanske kraljevske porodice i prema ličnosti vašeg veličanstvenog suverena, kralja imperatora.
Savezništva putem braka
Kada je kralj Nikola jedva imao 19 godina, oženio se Milenom, kćerkom senatora i potpredśednika Crnogorskog državnog savjeta. Đeca iz ove veze – tri sina i šest šćeri – skoro su sva sklopila bračne saveze od aktuelne ili projektovane važnosti za Crnu Goru. Prijestolonaslijednik Danilo Aleksandar je oženjen princezom Jutom, sada poznatom pod imenom Milica, šćerkom velikog vojvode od Meklenburg-Strelica[1]. Otuda veze između crnogorske kraljevske kuće i engleske Kraljice Meri, čija je majka bila tetka crnogorske princeze.
Mirko, drugi sin Kralja Nikole, oženio se Natalijom Konstantinovič, koja bi, kao najbliža predstavnica porodice Obrenović, mogla u nekom trenutku u budućnosti zatražiti pravo na srpski prijesto za svog sina.
U zemlji kao što je Crna Gora, takav zahtjev bi mogao značiti uniju Srbije i Crne Gore, pod vladavinom jednog suverena, Petra, koji je rođen 1889. godine, još uvek neoženjen.
Šćeri Kralja Nikole sklopile su značajne brakove, koji su već imali ili će imati efekta za Crnu Goru. U poslednje vrijeme, kraljevske kuće Srbije i Crne Gore ne gledaju jedna na drugu sa prećeranom naklonošću, dijelimično zato što Petar I nije dobio ono što je smatrao da mu pripada kada se, prije nego što je sišao sa srpskog prijestola, oženio Zorkom, prvorođenom šćeri Kralja Nikole. Princeze Milica i Stana su udate za velike knezove Petra i Nikolu, i ti brakovi prirodno sa sobom nose naklonost i podršku ruske kraljevske kuće.
Kolikogod da su vrijedna ova savezništva, upravo je brak između princeze Jelene i Kralja Italije bio i još uvek je od najveće diplomatske koristi za Kralja Nikolu. Tokom akutne krize u periodu od 1908-1909. godine između austrijske imperije i Južnih Slovena ne samo da je podrška Italije bila neprocjenjiva za Crnu Goru, već je prijateljski stav Italije malom principatu da izbjegne poniženje direktne komunikacije sa Bečom povodom određenih izmjena koje su napravljene u Berlinskom mirovnom sporazumu u proljeće 1909. u korist Crne Gore.
Princeza Ana udala se za princa Fransisa od Batenberga, a princeze Ksenija i Vjera su još neudate.
Njujork Tajms
Objavljeno: 28. avgusta 1910. «
Delegati iz svih djelova Evrope prisustvovali su svečanosti, a sve slovenske zemlje su imale predstavnike, piše Aleks Devine. Carski predstavnik je bio Veliki Vojvoda Nikola Nikolajević, koji je u pratnji ruske flote došao da čestita tastu.
Ovom prilikom car je povjerio kralju Nikoli titulu feldmaršala u ruskoj vojsci, koja je ranije data velikom vojvodi od Velingtona, jedinom od stranaca, a kralj Srbije imenovao ga je za počasnog generala Vojske Srbije.
Komandanti Engleske, francuske, italijanske i austrijske flote su takođe došli da odaju počast kralju. Nažalost, događaji koji su usledili nakon jubileja sprečili su štampanje spomen knjige sa izrazima poštovanja Evrope prema starom suverenu i njegovoj zemlji.
Mnogi su tražili skriveno značenje tog događaja. Vidjeli su u njemu “separatističke tendencije”, imajući na umu da postoji kraljevina Srbija sa suverenom i da su mnogi smatrali Crnu Goru srpskom državom. Zaboravili su, kaže Aleks Devine, da Crna Gora ima pravo na takvu titulu kao posljedicu istorijske tradicije svog naroda. Proglašenje Kraljevine odmah su pozdravili i priznali svi vladari Evrope. Kralj George V. je bio prvi poslao čestitku, a zatim predsjednik Republike Francuske (M. Fallieres), Kralj Čarls od Rumunije, Kralj Srbije Petar, kralj Belgije Albert, kralj Italije Vittorio Emmanuele, i car Rusije. Pod komandom admirala Pivera francuski brodovi Victor Hugo i Ernest Renan su slavili, u isto vrijeme, slobodu luke Bar i primorja Crne Gore i ograničenja sadržana u Ugovoru iz Berlina nakon što je ukinut 1908. , kao posljedica krize u Bosni i Hercegovini. Francuska flota je na taj način prva pozdravila slobodu luka na Jadranu i njihovo pripadanje slovenskoj naciji. Pedeset godina ranije druga francuska flota, pod zapovjedništvom admirala de la Graviere, je prenijela princu Crne Gore Danilu i simpatije Evrope i prijateljske pozdrave Francuske.
Nadalje A. Devine se osvrnuo na društveni, ekonomski i intelektualni razvoj Crne Gore pod vlašću kralja Nikole. Zadivljujuće je, smatra on, da jedan tako malobrojni, planinski narod uspjeva da šest stoljeća brani svoje političke i vjerske slobode. Nedostatak modernih sredstava komunikacije je, po njemu, prepreka za razvoj industrije. Izgrađena je željeznička linija od Bara do Virpazara (38 km) -koja je ušla iz primorja Crne Gore u unutrašnjosti, a 13/26 juna 1906. je potpisana Konvencija između Vlade Crne Gore i Italo-crnogorskog konzorcijuma , s ciljem proširenja ove pruge u lukama Virpazar, Plavnica, Rijeka, i Skadar. Ovom Konvencijom se htjela izgraditi otvorena luka u Baru, preko koje bi se izvozili proizvodi od buduće industrije i povećati prihodi luke i zemlje. Konvencija je takođe predviđala izgradnju uskotračne pruge od Bara do Skadarskog jezera i uspostavljanje kompanije za prevoz parobrodom. Prema oba člana ove Konvencije, Vlada Crne Gore garantuje isplatu od 5 posto kamate na uloženi kapital; pola takvog interesa će biti plaćen od strane Vlade Crne Gore do iznosa od 50.000 franaka. A ako dobit preduzeća prelazi interes uloženog kapitala, višak će se dijeliti između Sindikata i Vlade Crne Gore. Nije bilo električnog tramvaja u Crnoj Gori, navodi Devine. U unutrašnjosti zemlje, po najvažnijim putevima, postojala je poštanska usluga vršena automobilima: između Cetinja i Kotora (42 km), između Cetinja, Rjeke i Podgorice (46 kilometara); između Podgorice, Danilovgrada i Nikšića (50 kilometara) i između Bara i Ulcinja (30 kilometara). Poštanski sevis je još postojao od Podgorice, Lijeve Rijeke i Kolašina (76 kilometara). Od Bara, Ulcinja i San Giovanni di Medua (Medovo u Lješkoj oblasti) na Jadranu, brodovi su plovili u redovnim intervalima. Što se tiče prirodnih resursa, smatra Devine, Crna Gora predstavlja mjesto vrlo velikog interesa za industrijska, ekonomska i finansijska preduzeća. Njene šume i minerali su vrijedni pažnje stranih kapitalista. A. Devine misli u tom vremenu da će se uz ratove voditi ekonomska borba za održanje Crne Gore. Pažnju ljudi, smara on, privući će efektivne kamatne od novca usmjerenog u Crnu Goru zbog prirodnih resursa kojima raspolaže Crna Gora .
Javno obrazovanje u Crnoj Gori, iako je u prilično embrionalnom stanju, nije zanemareno, piše Devine. On iznosi podatke da je u akademskoj godini 1914-1915 ukupnan broj osnovnih škola bio 211, sa 366 nastavnika. Nadalje, da je broj učenika bio 18.195, od kojih je bilo 15.796 dječaka i 2.389 djevojčica. Broj učenika u gradovima bio je 4.675 dječaka i 1.381 djevojčice; u selima 12.231 dječaka i 1.010 djevojčica. Iste godine, zbog rata, trideset tri škole su bile zatvorene. Na Cetinju je postojala škola za malu đecu, koju je osnovala Velika vojvotkinja Milica Nikolajevna, koju je pohađalo 57 mladića i 30 đevojaka. Tu je i “Učiteljska škola" i Licej, prva za mlade ljude koji žele da postanu učitelji ili sveštenici, a drugi je sličan kao “naše engleske javne škole” – piše Devine. Prve klase Licej je otvoren 1880. i od tada se na njemu učio francuski jezik. Njemački se nije učio. Četiri srednje škole osnovane su u Podgorici, Nikšiću, Beranama i Pljevljima a druga "Učiteljska škola" je osnovana u Peći. Devine navodi da izdavačka djelatnost Crne Gore teče paralelno sa napretkom ostvarenim u drugim granama društvenog života. Prvo izdanje političkog lista, Crnogorac, objavljen je 23. Jan. 1871; u isto vrijeme je izašao književni list Crnogorka, ali je prekinuto njegovo izlaženje nakon 1872. godine. Crnogorac je pronosio stav, piše Devine, da treba animirati sve ljudi “srpskog porijekla”. Austrijska, mađarska i turska vlada su zabranjivale njegovu distribuciju u svojim zemljama, list je prestao sa izlaženjem 1873. g.; ponovo se pojavio 21. aprila iste godine pod imenom Glas Crnogorca. Njegovo ime je promijenjeno kako bi se mogao distribuirati u zemljama u kojima je bila zabranjena distribucija Crnogorca. Glas Crnogorca je objavljivan tokom ratova 1876 i 1877, sem za nekoliko mjeseci 1877. i cijele 1878. kad je suspendovan zbog spoljne politike. Ponovo se pojavio u 1879, a njegovo objavljivanje nastavilo se sve do austrijske invazije. Vlada Crne Gore je, sada u Parizu, nastavila njegovu publikaciju – piše Devine. 1884. je na Cetinju osnovan književni list, sa nekadašnjim imenom Crnogorka, ali bez finansijskog uspjeha. Devine iznosi podatak da je Kralj Nikola platio troškove objavljivanja iz svog džepa. 1885. isti list izlazi pod imenom Zeta, a 1889. treći put kao Nova Zeta. I pod ovim naslovom je preživjela nekoliko godina. U istoj godini 1889. je objavljena novina Prosvjeta (Javno obrazovanje). 1894, u Cetinju, osnovano je književno društvo "Gorski Vijenac", koji je u 1895. objavio periodičnik pod nazivom Luča, ponovo objavljen 1901. u Journal Litteraire i prestao sa objavljivanjem godinu dana kasnije. U 1908. političke strasti su rezultirale izumiranjem organa političke opozicije Narodna misao, koji je objavljivan u Nikšiću. Njen nestanak odmah slijedi Slobodna riječ , koja je podržavala vlast. Posljednje novine objavljene na Cetinju su Dan, književni pregled koji se pojavio 28. marta, 1911. i preživio do početka I svjetskog rata. Među časopisima su sačuvane službene novine Glas Crnogorca i neslužbeni Cetinjski vjesnik, iznosi na kraju Devine u svom djelu “Montenegro in history, politics & war” .
Slobodan Jovanović
.
[1] Rodonačelnik njene loze je Adolf Fridrih koji je posredovanjem cara Leopolda I dobio meklenburške posjede u oblasti Stargrada, Mirova i Nemerova sa Knževinom Racenburg i titulu vojvode od Meklenburg-Strelica, 1701. godine. Odlukom Bečkog kongresa, njegov rang je podignut na titulu velikog vojvode, njegovo imanje je dobilo zvanje veliko vojvodstvo a on je dobio titulu Njegovo Kraljesvko visočanstvo. 1860. veliki vojvoda Meklenburg-Strelicki, postao je Fridrih Vilhem, oženvši se engleskom princezom Augustom. Njegov sin i nasljednik je otac žene knjaza Danila. 
