Piše:
Blažo SREDANOVIĆ
Prva ekipa američkog Crvenog krsta od deset ljekara, četrnaest medicinskih sestara i jedan zubar stigla je 8 januara 1919. godine u Kotor brodom iz Tulona.
Ekipom je rukovodio major
Elliot.G. Dexter. Sa sobom su dopremili 450 tona razne medicinske opreme, ljekova, obuće, odjeće, hrane i 60 tona goriva za 23 motorna vozila raznih kategorija. Planirano je da ovo bude akcija hitne pomoći, sa ugovorom na 6 mjeseci i ciljem da se otvore besplatne narodne kuhinje, podijeli obuća i odjeća, kao i da se obave najpotrebnije ljekarske usluge.
Aktivnosti u četiri grada: Jedina postojeća funkcionalna bolnica u Crnoj Gori u to vrijeme bila je na Cetinju, u koju je ACK odmah ušao. Druga bolnica aktivirana je u Podgorici 31 januara 1919.godine, zatim u Nikšiću 17. februara i u Kolašinu početkom aprila, sa ukupno 197 kreveta. U Podgorici je prvo postavljeno 60 kreveta u jednoj staroj vojnoj baraci, a kasnije bolnica je preseljena u bivšu rezidenciju princa
Mirka, dvor na Kruševcu. Prizemlje je služilo za preglede i prijem bolesnika i smještaj ljekara, prvi sprat za operacije i ostale ljekarske intervencije, a drugi sprat za oporavak bolesnika i kvartir za medicinske sestre. Otvoreno je i nekoliko dispanzera, dok su istovremeno medicinske sestre, koje je predvodila
Georgia Greene, obilazile bolesnike u njihovim kućama. Aktivnosti su se uglavnom odvijale u ova četiri grada, dok su manje grupe povremeno odlazile do Grahova i Bara.
Uskoro je došlo do nesuglasica unutar ove ekipe kako najefikasnije da se djeluju i sarađuje sa lokalnim vlastima u dosta konfuznoj političkoj situaciji. Status Crne Gore na Mirovnoj konferenciji u Parizu nije još bio riješen, pa je od saveznika upućen grof
de Salis, britanski poslanik pri Vatikanui i pukovnik
Sherman Miles da prikupe potrebne informacije o opštem stanju u Crnoj Gori.
Glavni štab ACK u Parizu opozvao je majora
Dextera, s planom da postavi drugu ličnost sa diplomatskim kapacitetom, koja bi se bolje snašla u tada veoma neizvjesnoj i teškoj političkoj i društvenoj situaciji u Crnoj Gori.
Henry Rushton Fairclough, profesor sa Stanford univerziteta u Kaliforniji, baš tada je završio svoju šestomjesečni angažman u ACK u Švajcarskoj i spremao se da se vrati svojoj akademskoj profesiji, kad je dobio ponudu da zamijeni majora
Dextera. Prvo je odbio uz objašnjenje: "Ja ništa ne znam o toj zemlji i teško je mogu pronaći na mapi, a uz to ne znam ni jezik". Ipak, na kraju je prihvatio, kad mu je objašnjeno kakva je užasno teška situacija "u tom malom kraljevstvu".
HRF je stigao u Tivat britanskim ratnim brodom 2. maja, 1919. godine zajedno sa grofom de
Salis, a već sjutradan su kotorskim serpetinama stigli na Cetinje. Odmah je obavio formalni telefonski razgovor sa guvernerom
Ivanom Pavićevićem, koji ga je pozvao u zvaničnu posjetu. HRF je je tražio od
Counta de Salisa da mu se pridruži, ali je ovaj odbio. Pavićeviću je kao povjereniku kraljevske vlade sva vlast predata u ruke, pa britanska vlada nije priznavala njegov autoritet.
HRF je dobio savjet da se distancira od politike i da bude sa svima u dobrom odnosu, da bi misija Crvenog krsta bolje uspjela. Kasno naveče istog dana otišao je iz Cetinja za Podgoricu, đe je bio glavni štab ACK, a sljedećeg dana posjetio je vojnu komandu i gradonačelnika.
U to vrijeme u Crnoj Gori bilo je svega 14 ljekara, uključujući i hirurge, uz veliki nedostatak medicinske opreme i ljekova. Kvalifikovane medicinske sestre bile su rijetkost. Smatralo se da žene gube ugled u narodu ako se bave tim poslom.
Bolesti haraju ratom i izdajom uništenoj zemlji: Kakvih sve bolesti nije bilo tada u ratom i izdajom poharanoj Crnoj Gori! Najrasprostranije su bile malarija i tuberkoloza i česte parazitske infekcije, uključujući dizinteriju i trihinozu. Povremeno su se javljali tifus i male boginje. Venerične bolesti bile su prije rata gotovo nepoznate, ali su ubrzo postale ozbiljan problem. Stanje sa zubima, posebno kod djece, bilo je očajno. Jedan zubar teško je stizao svuda. Kad bolove nijesu mogli podnositi neki su išli kod kovača da im izvadi pokvareni zub! Veoma česte infekcije kože, gotovo se nijesu smatrale za bolest, već nedostatak higijene, posebno sapuna. Često se nekoliko familija služilo jednim česljem. Anemična, neuhranjena i napuštena đeca u dronjcima, gotovo goli, spavaju po ulazima i trotoarima prekriveni prljavim vrećama. Crnoj Gori je prijetila demografska katastrofa. I većina odraslih bila je u krpama, jer je Austrija je uništila stočni fond, posebno ovce, pa je bila oskudica vune.
Medicinska sestra
Bernice E. Brady, koja je bila na Cetinju navodi u svojim bilješkama: "Naša briga nije bila samo da pomognemo bolesnima, već i da pazimo zdrave da se ne razbole, zbog nedostatka bilo kakve preventive i discipline. Nastojali smo da se kod naroda probudi želja za poboljšanjem opšteg zdravstvenog stanja i higijene. I da osposobimo lokalno osoblje u radu sa bolesnicima. Uzeli smo tri mlade žene da ih podučavamo u asistiranju u bolnici. Neke osnovne stvari naučile su dosta brzo, ali im je dugo bio problem čitanje temperature sa termometra. Često nijesmo mogli da se oslonimo na njih ako ostanu same, iz razloga što su zahtjeve muških bolesnika primale kao naredbu. Jedan bolesnik je tražio da ustane odmah poslije operacije i djevojka mu se iz straha nije suprotstavila. Jedan drugi je tražio da jede pola sata prije operacije na stomaku i djevojka je bila spremna da mu poslušno prinese hranu, ali je u tom momentu glavna sestra odlučno odbrusila "Stop" i zgrabila mu hranu iz ruku! Bolesnik je začuđeno ustuknuo, a djevojka je razumjela da naredba američke sestre može imati komandni prizvuk i bolji od brkatog Crnogorca"!
Odlikovanja uz srpsku himnu: Kako su Austrijanci kod povlačenja porušili mnoge mostove za bolnicu u Kolašinu oprema se morala nositi na konjima preko teško prohodnih terena u čemu su pomagali lokalni odredi srpske vojske. Čak su američki mehaničari rastavili kamion u djelovima i ponovo ga sastavili u Kolašinu, što je bio događaj za lokalno stanovništvo i veliki ugled ACK. Veliki problem bio je transport po razrušenim putevima i nedostatak goriva..
Guverner
Pavićević je pozvao sve članove ACK da dođu na Cetinje u čast 4 jula, Dana nezavisnosti Amerike. U zgradi bivše ruske ambasade uz srpsku nacionalnu himnu četrdeset četiri člana ACK primilo je lična odlikovanja, koje im je u ime kralja
Aleksandra predao guverner.
Kako je i dalje bila velika potreba za uslugama odlučeno je da ACK ostane u Crnoj Gori, što je u narodu primljeno sa velikim oduševljenjem. HRF prihvata da ostane do septembra 1920. i odmah proširuje svoje aktivnosti. Određuje kapetana
Bruce Watts da vodi odjeljenje za gradnju, posebno zgrada za siročad i popravku zgrada za magacine. Vodovod sa pumpama i rezervoarom instaliran je u bolnici na Kruševcu, a odjeljenja su povezana telefonom. Putuje svuda i agituje za pomoć. Bio je u posjeti kralju
Aleksandru, a sastao se i sa predsjednikom vlade
Davidivićem u Beogradu od kojeg je dobio sredstva za izgradnju sirotišta u Danilovgradu, đe je kasnije smješteno oko dvije stotine djece od 9-14 godina. Pored školske nastave učili su i zanate, obradjivali baštu i gajili stoku. U sirotištu u Podgorici bila su smještena djeca od 2do 9 godina. Narodne kuhinje aktivno su radile u Cetinju, Podgorici, Nikšiću, Kolašinu i Grahovu. Podjela hrane za djecu proširila se na trideset lokacija, đe je svakodnevno hiljade djece dobijalo po 100 grama hljeba, 30 pirinča, 10 šećera i 50 mlijeka, a povremeno i mesa sa pasuljem. Snabdijevanje hranom stizalo je na raznim punktovima od Evropskog fonda za djecu. Prema procjeni ACK tada je bilo oko 26 hiljada nezbrinute djece i bez pomoći ove dvije organizacije prijetila je opasnost da Crna Gora izgubi jednu čitavu generaciju.
Najuspješnije akcije ACK u Evropi bile u Crnoj Gori: Broj osoblja se povećao na 46. Uz to je i zapošljavano lokalno ljekarsko osoblje kao što je bio dr
Stanko Matanović koji je završio studije u Hajdelbergu. On se kasnije oženio jednom od medicinskih sestara i otišao da živi u Arizoni, dje je bio veoma uspješan u profesiji.
HRF je trazio da ministarstvo zdravlja preuzme bolnice koje je osnovao ACK i da im pomogne da postanu stalne institucije. Sirotišta su kasnije predata lokalnim vlastima. Posljednje aktivnosti ACK u Crnoj Gori završene su sredinom 1922. godine. U zaključnom izvještaju iz glavnog štaba ACK u Parizu konstatovano je da su najuspješnije akcije ACK u Evropi bile u Crnoj Gori.
U svojoj autobiografiji "Warming both hands"
Henry Rushton Fairclough piše:
"Bilo mi je neobično, ali veoma interesantno boraviti u ovoj beznadežno siromašnoj zemlji i shvatiti da se na nas Amerikance gleda kao da smo iz nekog drugog svijeta. Svijeta bogastva i zdravlja koje Crnogorci teško mogu pojmiti , a još teže ostvariti za sebe. No, ovi ponosni i dostojanstveni ljudi, koji žive u sjenci slave svojeg plemena i predaka, bili su daleko ot toga da zavide i pored strahovite ratne tragedije sa kojom se hrabro suočavaju, a još manje da budu nesrećni i obeshrabreni...
Odista sam bio zadivljen da vidim i osjetim koliko životnih radosti i zadovoljstva oni nalaze uprkos grube stvarnosti, njihovog siromaštva i sudbine, koja ih je zadesili. Gotovo svake nedjelje neka familija je proslavljala rođendan, ili krsnu slavu đe dolaze na čestitanje prijatelji i susjedi, a đe smo i mi dočekivani raširenih ruku. Služilo se piće i jelo i igralo kolo u koje smo se i mi hvatali na opšte oduševljenje začuđenih mještana...
Često sam se pitao: kako u ovom golom kršu ljudi uspijevaju da prežive. Ovakvo mjesto jedino pod prinudom može biti izabrano za stalni boravak. Međutim, ljudi ovdje ne samo da su preživljavali, već su u herojskoj borbi i otporu odbijali daleko brojnije napadače. Čuvajuci sebe i svoju slobodu sačuvali su i Evropu. Crnogorci su istinska rasa plemenitih ljudi, što me podsjeća da je do naših dana Montenegro najbliža modernoj analogiji Grčke iz Homerovog doba.”
Aktivnosti u četiri grada: Jedina postojeća funkcionalna bolnica u Crnoj Gori u to vrijeme bila je na Cetinju, u koju je ACK odmah ušao. Druga bolnica aktivirana je u Podgorici 31 januara 1919.godine, zatim u Nikšiću 17. februara i u Kolašinu početkom aprila, sa ukupno 197 kreveta. U Podgorici je prvo postavljeno 60 kreveta u jednoj staroj vojnoj baraci, a kasnije bolnica je preseljena u bivšu rezidenciju princa Mirka, dvor na Kruševcu. Prizemlje je služilo za preglede i prijem bolesnika i smještaj ljekara, prvi sprat za operacije i ostale ljekarske intervencije, a drugi sprat za oporavak bolesnika i kvartir za medicinske sestre. Otvoreno je i nekoliko dispanzera, dok su istovremeno medicinske sestre, koje je predvodila Georgia Greene, obilazile bolesnike u njihovim kućama. Aktivnosti su se uglavnom odvijale u ova četiri grada, dok su manje grupe povremeno odlazile do Grahova i Bara.
Uskoro je došlo do nesuglasica unutar ove ekipe kako najefikasnije da se djeluju i sarađuje sa lokalnim vlastima u dosta konfuznoj političkoj situaciji. Status Crne Gore na Mirovnoj konferenciji u Parizu nije još bio riješen, pa je od saveznika upućen grof de Salis, britanski poslanik pri Vatikanui i pukovnik Sherman Miles da prikupe potrebne informacije o opštem stanju u Crnoj Gori.
Glavni štab ACK u Parizu opozvao je majora Dextera, s planom da postavi drugu ličnost sa diplomatskim kapacitetom, koja bi se bolje snašla u tada veoma neizvjesnoj i teškoj političkoj i društvenoj situaciji u Crnoj Gori. Henry Rushton Fairclough, profesor sa Stanford univerziteta u Kaliforniji, baš tada je završio svoju šestomjesečni angažman u ACK u Švajcarskoj i spremao se da se vrati svojoj akademskoj profesiji, kad je dobio ponudu da zamijeni majora Dextera. Prvo je odbio uz objašnjenje: "Ja ništa ne znam o toj zemlji i teško je mogu pronaći na mapi, a uz to ne znam ni jezik". Ipak, na kraju je prihvatio, kad mu je objašnjeno kakva je užasno teška situacija "u tom malom kraljevstvu".
HRF je stigao u Tivat britanskim ratnim brodom 2. maja, 1919. godine zajedno sa grofom de Salis, a već sjutradan su kotorskim serpetinama stigli na Cetinje. Odmah je obavio formalni telefonski razgovor sa guvernerom Ivanom Pavićevićem, koji ga je pozvao u zvaničnu posjetu. HRF je je tražio od Counta de Salisa da mu se pridruži, ali je ovaj odbio. Pavićeviću je kao povjereniku kraljevske vlade sva vlast predata u ruke, pa britanska vlada nije priznavala njegov autoritet.
HRF je dobio savjet da se distancira od politike i da bude sa svima u dobrom odnosu, da bi misija Crvenog krsta bolje uspjela. Kasno naveče istog dana otišao je iz Cetinja za Podgoricu, đe je bio glavni štab ACK, a sljedećeg dana posjetio je vojnu komandu i gradonačelnika.
U to vrijeme u Crnoj Gori bilo je svega 14 ljekara, uključujući i hirurge, uz veliki nedostatak medicinske opreme i ljekova. Kvalifikovane medicinske sestre bile su rijetkost. Smatralo se da žene gube ugled u narodu ako se bave tim poslom.
Bolesti haraju ratom i izdajom uništenoj zemlji: Kakvih sve bolesti nije bilo tada u ratom i izdajom poharanoj Crnoj Gori! Najrasprostranije su bile malarija i tuberkoloza i česte parazitske infekcije, uključujući dizinteriju i trihinozu. Povremeno su se javljali tifus i male boginje. Venerične bolesti bile su prije rata gotovo nepoznate, ali su ubrzo postale ozbiljan problem. Stanje sa zubima, posebno kod djece, bilo je očajno. Jedan zubar teško je stizao svuda. Kad bolove nijesu mogli podnositi neki su išli kod kovača da im izvadi pokvareni zub! Veoma česte infekcije kože, gotovo se nijesu smatrale za bolest, već nedostatak higijene, posebno sapuna. Često se nekoliko familija služilo jednim česljem. Anemična, neuhranjena i napuštena đeca u dronjcima, gotovo goli, spavaju po ulazima i trotoarima prekriveni prljavim vrećama. Crnoj Gori je prijetila demografska katastrofa. I većina odraslih bila je u krpama, jer je Austrija je uništila stočni fond, posebno ovce, pa je bila oskudica vune.
Medicinska sestra Bernice E. Brady, koja je bila na Cetinju navodi u svojim bilješkama: "Naša briga nije bila samo da pomognemo bolesnima, već i da pazimo zdrave da se ne razbole, zbog nedostatka bilo kakve preventive i discipline. Nastojali smo da se kod naroda probudi želja za poboljšanjem opšteg zdravstvenog stanja i higijene. I da osposobimo lokalno osoblje u radu sa bolesnicima. Uzeli smo tri mlade žene da ih podučavamo u asistiranju u bolnici. Neke osnovne stvari naučile su dosta brzo, ali im je dugo bio problem čitanje temperature sa termometra. Često nijesmo mogli da se oslonimo na njih ako ostanu same, iz razloga što su zahtjeve muških bolesnika primale kao naredbu. Jedan bolesnik je tražio da ustane odmah poslije operacije i djevojka mu se iz straha nije suprotstavila. Jedan drugi je tražio da jede pola sata prije operacije na stomaku i djevojka je bila spremna da mu poslušno prinese hranu, ali je u tom momentu glavna sestra odlučno odbrusila "Stop" i zgrabila mu hranu iz ruku! Bolesnik je začuđeno ustuknuo, a djevojka je razumjela da naredba američke sestre može imati komandni prizvuk i bolji od brkatog Crnogorca"!
Odlikovanja uz srpsku himnu: Kako su Austrijanci kod povlačenja porušili mnoge mostove za bolnicu u Kolašinu oprema se morala nositi na konjima preko teško prohodnih terena u čemu su pomagali lokalni odredi srpske vojske. Čak su američki mehaničari rastavili kamion u djelovima i ponovo ga sastavili u Kolašinu, što je bio događaj za lokalno stanovništvo i veliki ugled ACK. Veliki problem bio je transport po razrušenim putevima i nedostatak goriva..
Guverner Pavićević je pozvao sve članove ACK da dođu na Cetinje u čast 4 jula, Dana nezavisnosti Amerike. U zgradi bivše ruske ambasade uz srpsku nacionalnu himnu četrdeset četiri člana ACK primilo je lična odlikovanja, koje im je u ime kralja Aleksandra predao guverner.
Kako je i dalje bila velika potreba za uslugama odlučeno je da ACK ostane u Crnoj Gori, što je u narodu primljeno sa velikim oduševljenjem. HRF prihvata da ostane do septembra 1920. i odmah proširuje svoje aktivnosti. Određuje kapetana Bruce Watts da vodi odjeljenje za gradnju, posebno zgrada za siročad i popravku zgrada za magacine. Vodovod sa pumpama i rezervoarom instaliran je u bolnici na Kruševcu, a odjeljenja su povezana telefonom. Putuje svuda i agituje za pomoć. Bio je u posjeti kralju Aleksandru, a sastao se i sa predsjednikom vlade Davidivićem u Beogradu od kojeg je dobio sredstva za izgradnju sirotišta u Danilovgradu, đe je kasnije smješteno oko dvije stotine djece od 9-14 godina. Pored školske nastave učili su i zanate, obradjivali baštu i gajili stoku. U sirotištu u Podgorici bila su smještena djeca od 2do 9 godina. Narodne kuhinje aktivno su radile u Cetinju, Podgorici, Nikšiću, Kolašinu i Grahovu. Podjela hrane za djecu proširila se na trideset lokacija, đe je svakodnevno hiljade djece dobijalo po 100 grama hljeba, 30 pirinča, 10 šećera i 50 mlijeka, a povremeno i mesa sa pasuljem. Snabdijevanje hranom stizalo je na raznim punktovima od Evropskog fonda za djecu. Prema procjeni ACK tada je bilo oko 26 hiljada nezbrinute djece i bez pomoći ove dvije organizacije prijetila je opasnost da Crna Gora izgubi jednu čitavu generaciju.
Najuspješnije akcije ACK u Evropi bile u Crnoj Gori: Broj osoblja se povećao na 46. Uz to je i zapošljavano lokalno ljekarsko osoblje kao što je bio dr Stanko Matanović koji je završio studije u Hajdelbergu. On se kasnije oženio jednom od medicinskih sestara i otišao da živi u Arizoni, dje je bio veoma uspješan u profesiji.
HRF je trazio da ministarstvo zdravlja preuzme bolnice koje je osnovao ACK i da im pomogne da postanu stalne institucije. Sirotišta su kasnije predata lokalnim vlastima. Posljednje aktivnosti ACK u Crnoj Gori završene su sredinom 1922. godine. U zaključnom izvještaju iz glavnog štaba ACK u Parizu konstatovano je da su najuspješnije akcije ACK u Evropi bile u Crnoj Gori.
U svojoj autobiografiji "Warming both hands" Henry Rushton Fairclough piše:
"Bilo mi je neobično, ali veoma interesantno boraviti u ovoj beznadežno siromašnoj zemlji i shvatiti da se na nas Amerikance gleda kao da smo iz nekog drugog svijeta. Svijeta bogastva i zdravlja koje Crnogorci teško mogu pojmiti , a još teže ostvariti za sebe. No, ovi ponosni i dostojanstveni ljudi, koji žive u sjenci slave svojeg plemena i predaka, bili su daleko ot toga da zavide i pored strahovite ratne tragedije sa kojom se hrabro suočavaju, a još manje da budu nesrećni i obeshrabreni...
Odista sam bio zadivljen da vidim i osjetim koliko životnih radosti i zadovoljstva oni nalaze uprkos grube stvarnosti, njihovog siromaštva i sudbine, koja ih je zadesili. Gotovo svake nedjelje neka familija je proslavljala rođendan, ili krsnu slavu đe dolaze na čestitanje prijatelji i susjedi, a đe smo i mi dočekivani raširenih ruku. Služilo se piće i jelo i igralo kolo u koje smo se i mi hvatali na opšte oduševljenje začuđenih mještana...
Često sam se pitao: kako u ovom golom kršu ljudi uspijevaju da prežive. Ovakvo mjesto jedino pod prinudom može biti izabrano za stalni boravak. Međutim, ljudi ovdje ne samo da su preživljavali, već su u herojskoj borbi i otporu odbijali daleko brojnije napadače. Čuvajuci sebe i svoju slobodu sačuvali su i Evropu. Crnogorci su istinska rasa plemenitih ljudi, što me podsjeća da je do naših dana Montenegro najbliža modernoj analogiji Grčke iz Homerovog doba.”
