Iako Crnogorci nikada nijesu uživali naročit ugled u Beogradu, neodoljivo prema njemu hrle, naročito u novijoj istoriji. Još za vrijeme Obrenovića, bili su na "zlu glasu", navodno kao "lenštine, neradnici i hvalisavci, vješti pričanju oda i mitova o svojim slavnim precima i njihovim bojevima i ratnim podvizima", kao i o svojim "velikim zaslugama" za srpstvo.
Vještiji Crnogorci su uspjeli da se ožene svojim gazdaricama i tako "prilagode" i ostanu vezani za Crnu Goru samo porijeklom. U Srbiji je nastala, maltene, čitava biblioteka komičnih i satiričnih književnih djela o Crnogorcima.
Mnoge crnogorske siromašne ("bezemljaške") familije, pod uticajem propagande i mišljenja zvanične crnogorske vlasti, smatrale su Srbiju "obećanom zemljom". Žurile su da na neobrađenim i nenaseljenim ledinama u Srbiji, nađu kakvo-takvo "uhljebljenje". Bila je to takozvana crnogorska "ekonomska" emigracija u Srbiji, prvobitno "lojalna" svojoj Crnoj Gori.
Prva crnogorska politička emigracija u Srbiji, regrutuje se iz crnogorske političke opozicije. Stalnu opoziciju svojoj domovini - Crnoj Gori, činila je i crnogorska omladina na školovanju u Srbiji.
Prva politička opozicija stvaranju crnogorske države, javlja se u vrijeme vladavine mladog vladike Rada (Petra II Petrovića Njegoša). Opozicija je nastojala da zadrži tradicionalnu plemensku organizaciju, a time i "plemensku" vlast u Crnoj Gori.
U sukobu sa gospodarem i ce-ntralnom crnogorskom vlašću, protivnici su "stransvovali" milom ili silom.
Prvi "izgon" iz Crne Gore doživio je crnogorski guvernadur Vuka (Vukolaj) Radonjić, sa familijom, a potom i Luka Pejović Lukač, pop Mihailo Pejović, Marko Božović, Ilija Piletić, Markiša Plamenac i drugi. Svi su se oni "stavili u službu tuđinu", protiv Crne Gore.
U vrijeme knjaza Danila Petrovića, crnogorski potuđenici bili su: Pero Tomov i Đorđije Savov Petrović; te Đorđijeva braća - Vuko i Mašan Petrovići: serdar Milo Martinović; senator Luka Radonjić; vojvoda Anto Daković; Stevan Perović Cuca; Radovan Piper Mrčarica; Risto, Vido i Đoko Boškovići; Puniša i Petar Pavićevići; Pero Nikolin; Mato Filipov; Todor Kadić i drugi.
U vrijeme vladavine knjaza/kralja Nikole Petrovića, nekoliko crnogorskih glavara bilo je u emigraciji u Srbiji, jer se nijesu slagali sa neprikosnovenom apsolutnom vlašću knjaza Nikole.
Posebno su se isticali Marko Miljanov, Jole Piletić, Peko Pavlović i Đoko Pejović. Iako žestoko "ljuti", nijesu "kovali zavjere" protiv knjaza Nikole, niti se "sta-vljali u službu" srpskom režimu protiv Crne Gore.
Grupacija crnogorske političke emigracije u Srbiji, koja je bila protiv nezavisne i samostalne crno gorske države, knjaza Danila i dinastije Petrovića, revnosno je "služila" srpskim dinastijama Obrenovića i Karađorđevića. U toj brojnoj grupaciji, posebno su se isticali Tomo Orahovac, Đuro Kustudić, Savo Ivanović, Blažo Perović, Nikola Drecun, Marko Daković i još neki.
Svi su oni, manje-više, izdaju svoje države - Crne Gore, smatrali "opštesrpskim rodoljubljem".
Krajem XIX i početkom XX vijeka, crnogorska omladina se masovno školuje u Beogradu i Srbiji. Srpski dvor i Vlada, posredstvom tajnih organizacija, zamašnim novčanim sredstvima, organizuju crnogorsku školsku omladinu u Srbiji, na "anticrnogorskoj osnovi".
Očigledna potvrda takve aktivnosti srpskog režima su "Uputstva" Milanu Piroćancu, za njegov rad u Crnoj Gori, koja nalažu da "Srbiji pribavi iz Crne Gore, što veći broj mladića iz najuglednijih familija, da im dade stipendije i da se školuju u Beogradu. Oni imaju biti naročito vaspitani da budu, pod ovim ili onim vidom, protiv Crne Gore, a da rade za Srbiju i njenu dinastiju, naročito kada se budu povratili u svoju domovinu. Treba od njih stvoriti političke janičare, da zakolju i svoju rođenu majku".
Pa ipak, nijesu svi crnogorski studenti u Srbiji, bili protiv svoje domovine, ali se nijesu smjeli "oglasiti".
Crnogorska školska omladina u Beogradu, redovno je podsticala konflikte i inicirala sukobe u crnogorskom narodu, sve sa ciljem uništenja crnogorske države. Srpski režimi stalno stvaraju privid da Crnogorci "neće svoju samostalnu i nezavisnu crnogorsku državu".
Pored crnogorske školske omladine u Beogradu i u Srbiji, bilo je mnogo crnogorskih doseljenika. U beogradskim arhivima se pominju kao "sluge, kaldrmdžije, drvodeljci, sveštenici, učitelji, ljekari i drugi".
I crnogorska emigracija (doseljenici) i omladina na školovanju u Rusiji, "organizovali su se protiv crnogorske države".
Crnogorska omladina na školovanju i crnogorska emigracija (ekonomska i politička) u Srbiji, vodili su ofanzivnu propagandu protiv knjaza Nikole i nezavisnosti crnogorske države. Pokreću propagandne listove, brošure, knjige i posebne spise ("rezolucije" i "parole"), organizuju mitinge i kongrese, kojima "osuđuju Crnu Goru". U svemu tome su podržavani i novčano pomagani od zvanične srpske politike, iako su "osude crnogorskog režima" lišene svake istine. Izdašno su "crnogorski potuđenici" hvalili "srpsku demokratiju" i zahtijevali da se "prenese" u Crnu Goru jer su, po njihovom mišljenju, Crnogorci Srbi, a postojanje crnogorske države je "čist separatizam". Zdušno "objašnjavaju" po Srbiji i Crnoj Gori da su "Crnogorci Srbi, odnosno da su Srbi i Crnogorci jedan (srpski) narod". Sa njima se "solidarišu" i Crnogorci na školovanju u Rusiji, jer su bili većinom srpski "pitomci" (stipendisti).
Crnogorska emigracija i omladina na školovanju u Srbiji, izdašno su "služili srpskim dinastima", Obrenovićima do 1903. godine, a potom Karađorđevićima. Njihov zvanični program je "borba protiv apsolutizma knjaza Nikole, a za srpsku demokratiju". Pokrenuta je dobro "osmišljena propaganda" protiv crnogorskog parlamentarizma.
Prvo udruženje cnrogorske studentske omladine u Beogradu, organizovao je srpski režim 1874. godine. Prvobitno je imalo šest članova: Špiro Popović, Ilija Lalević, Mihailo Vukčević, Mitar Đurović, Marko Cemović i Miloš Šaulić.
Druga faza realizacije "Načertanija" je "prenošenje četničke bo-rbe" iz Makedonije i sa Kosova u Crnu Goru i "organizovanje atentata na kralja Nikolu", što je pok-ušano 1907. i 1909. godine.
Među Crnogorcima u Srbiji, koji su bili "aktivni" protiv Crne Gore, posebno se isticalo njih desetak. Ponešto o svima.
Marko Pantov Cemović (1873 - 1941), srpski pitomac iz Crne Gore, na školovanju u Srbiji i Rusiji. Počeo je bogosloviju u Prizrenu, a završio u Beogradu. U Rusiji je izučio duhovnu akademiju i pravni fakultet. Bio je visoki srpski konzularni činovnik u Carigradu. Dok je bio na školovanju u Rusiji, podaci kazuju da je, zajedno sa Milošem Šaulićem, pripadao "tajnom udruženju" za "neutralisanje" interesa crnogorske države i crnogorskog naroda. U jednom pismu Ljubomiru Kovačeviću, ministru prosvjete u Srbiji, zaduženom za provođenje "Načertanija", Marko Cemović Srbiji "nudi" priključenje dijela Vasojevića (Donje Vasojeviće) u "turskoj granici", koji se "lavovski drže u borbi protiv knjaza Nikole, koji propovijeda svecrnogorstvo".
Marko Backović, učitelj, pripadao je emigrantima u Beogradu. Autor je knjige "Crna Gora pri kraju XIX vijeka", Beograd, 1885. godine, pune uvreda i optužbi na račun knjaza Nikole i Crne Gore.
Božo Petrović, rođak i ađutant knjaza Nikole i čuveni crnogorski emigrant, dobio je u Beogradu apartman, u kome su se okupljali crnogorski nezadovoljnici i protivnici.
Tomo Orahovac, Savo Ivanović i Janko Spasojević su bili potuđenici. Prihvatili su politiku i ideje i kreirali propagandu "Velike Srbije" i bezuslovni "ulazak Crne Gore u granice Srbije". Svi se ovi, preko pisama, hvališu svojima u Crnoj Gori, da "dobijaju po deset i više dukata i da ništa ne rade u Srbiji", što je bilo veoma privlačno za lakovjerne. Poznato je da je Vlada Srbije davala "apanažu" samo onim crnogorskim emigrantima, doseljenicima i studentima, koji su "radili za srpsku stvar, na štetu Crne Gore". Ostali su teško živjeli, što je vidljivo na primjeru bivšeg crnogorskog serdara Jola Piletića, koji je živio na periferiji Niša u Srbiji.
Srpski ministar inostranih djela, Andrija Nikolić, cijeneći njegove "zasluge za srpstvo", donio je Jolu Piletiću rješenje o povećanju mjesečne novčane pomoći na 150 dinara, 1893. godine. I prije, i poslije ovog rješenja, pomoć se neredovno isplaćuje.
Pošto za posljednja četiri mjeseca nije primio ni "prebijene pare", bivši crnogorski serdar Jole Piletić, pismom moli Savu Grujića, predsjednika ministarskog savjeta Srbije, da mu redovno šalju novčanu pomoć i kaže da se "namučio živijeh muka". On ga u pismu "kumi Bogom i čašću", da izvoli narediti blagajniku Ministarstva spoljnih poslova da mu se, za "sva četiri mjeseca", pošalje izdržavanje i, ubuduće, da mu se redovno šalje, jer "nema niotkuda druge pomoći", već mu je ovo sve i "misli da nije pravo, niti je razlog, kod određenog mu izdržavanja, da umre gladan".
Narodna stranka bila je utočište za crnogorsku emigraciju u Srbiji, kao i za organizovanje atentata na knjaza
Iz tih dana je i knjiga (pamflet) "Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović - Njegoševog doma", štampana u Osijeku 1898.godine, "o trošku generalisima Milana Obrenovića", a vjerovatnije "sredstvima zvaničnog srpskog režima". Knjigu potpisuje (nepostojeći) Glavni odbor crnogorske emigracije u Beogradu. Smatra se da je njen autor Savo Ivanović, emigrant sa Cetinja, raniji cnrogorski vojni pitomac i ađutant knjaza Nikole, uporno "sokoljen" od Maša Vrbice.
Knjiga vrvi uvredama i omalovažavanjem crnogorske države i crnogorske dinastije Petrović. Pisana je najgrubljim "kočijaškim rječnikom, natopljenim patološkom mržnjom protiv svega što je crnogorsko". U ovom pamfletu, Petrovići su "narodna kuga", "božja kazna", "Pilati", "otrovi", "zvjerad u čovječijoj koži", "otužni i prepredeni zlikovci", "sramotna i hajdučka kuća" i sl. Mladom vladici Radu i njegovoj majci Ivani Proroković - Petrović, upućuju se najvulgarnije psovke. Njeguško pleme, koje je iznjedrilo vladajuću kuću Petrovića, naziva se "lacmanskim", a svi Njeguši "čarapani i palinoge".
Nasuprot Petrovićima, potuđenici "veličaju časnu uzvišenost i zavjetnu srpsku misao Obrenovića".
Bilo je više crnogorskih potuđenika u Srbiji, koji su se, zajedno sa Savom Ivanovićem, upregli u anticrnogorsku prljavu propagandu. Prednjačili su Tomo Orahovac i Marko Backović.
Crnogorska školska omladina u Beogradu, pod okriljem zvanične Srbije, osniva svoj "politički klub" 1903.godine. Nakon dvije godine - 1905. godine, opet uz pomoć srpske vlasti, donosi program "Riječ crnogorske univerzitetske omladine". Na donošenje crnogorskog Ustava, ovaj beogradski klub reaguje "Peticijom". Tačkom 8. Peticije, "podržava se srpska vlast, diskvalifikuje crnogorska politika i osuđuju crnogorski separatizam i crnogorski provincijalni interes".
Sljedeće - 1906. godine, crnogorska univerzitetska omladina u Beogradu, u listu "Riječ crnogorske univerzitetske omladine", obraća se "Proglasom", u kome veoma ružnim riječima govori o Crnoj Gori, knjazu Nikoli i crnogorskoj politici.
Uz crnogorsku emigraciju bili su ondašnji listovi "Odjek" i "Delo", dok su se emigraciji žestoko suprotstavljali listovi "Sloboda" (San-Francisko), "Dubrovnik", "Srbobran", "Naše doba", "Srpski glas" i "Branik".
"Novosadska zastava" jednim člankom karakteriše crnogorsku emigraciju i konstatuje da su crnogorski emigranti u većini "srebroljupci" i da su emigrirali "iz ličnih uvreda", a ne iz "opštih pobuda".
Crnogorska emigracija u Beogradu, uz novčanu pomoć srpskog režima, pokreće nedjeljnik "Crna Gora", 1908.godine.
Pošto je konstituisana Narodna skupština na Cetinju, saglasno novom crnogorskom Ustavu, grupa velikosrpstvu privrženih poslanika podnosi (crnogorskoj) Narodnoj skupštini zahtjev, naslovljen "Adresa", koju svojeručno potpisuje Marko Cemović, onda srpski konzularni činovnik. Ovom "Adresom" se traži da se (crnogorska) Narodna skupština nazove "Srpska narodna skupština Knjaževine Crne Gore".
Knjaz Nikola je odlučno reagovao i odmah bio napadnut od crnogorskih emigranata, da "vodi politiku očuvanja crnogorske države", što je krajnje neprincipijelno prema Srbiji. Dakle, za crnogorske potuđenike u Srbiji, svako "vođenje crnogorske nacionalne politike je izdaja srpstva".
Zanimljivo je "protesno" pismo knjaza Nikole svome rođaku, Šaku Petroviću, predsjedniku Crnogorske narodne skupštine (1906), u kome se kaže:
"Dragi Šako, razumio sam da je naša Skupština riješila nazvati se Srpsko-crnogorska narodna skupština. Ja protiv toga nemam ništa, ali ne znam što je poslanike naše na to navelo... Već kada je Skupština sebi dala ovu titulu, što ista zaboravi mene s predlogom na vladu, da se i ja prozovem: "Mi, po milosti božjoj knjaz i gospodar Srpsko-crnogorski". Jer kada su već gospoda, naši narodni poslanici htjeli i, za dobro naše, da potkrijepe "Černogorska", sa "Srpsko-crnogorska narodna skupština" ili "Hrišćansko-crnogorska narodna skupština" ili još "Podnebesko-narodna skupština...".
Iz ovog "spora" knjaza Nikole sa Crnogorskom narodnom skupštinom, vidi se da (veliko) Srbi smatraju Crnu Goru "srpskom zemljom", a Crnogorce "Srbima", ali ne i dinastiju Petrovića za "srpsku dinastiju", kao ni knjaževe - Danila i Nikolu, za "srpske knjaževe".
Srpske dinastije - Obrenovići i Karađorđevići, formirale su snažan anticrnogorski front od crnogorske političke i ekonomske emigracije i omladine na školovanju u Beogradu i Srbiji.
U političkim borbama, u Crnogorskoj narodnoj skupštini se formira i počinje da radi Narodna stranka. Za osnovu svog političkog i nacionalnog programa, Narodna stranka "uzima" program Radikalne stranke Srbije. Sa sigurnošću se može tvrditi da je, ondašnja Narodna stranka, bila "utočište" političke aktivnosti crnogorske političke emigracije u Srbiji, pa i organizovanja atentata na knjaza Nikolu, 1909.godine. Ondašnja "Srpska omladina iz Crne Gore" u Beogradu, "poziva narod da stupi pod zastavu Na-rodne stranke" i povede borbu protiv "naših domaćih Turaka".
Poznato je kako je Srbija, uz pomoć ruske obavještajne službe, grozomorno uklonila dinastiju Obrenovića 1903. godine i na vlast uzdigla dinastiju Karađorđevića. Odmah potom, Srbija se upinje da se, sa crnogorskog prijestola, ukloni i crnogorska dinastija Petrovića.
Terorističku zavjeru, nazvanu "bombaška afera", skovali su student Todor Božović i Jovan Ćetković, koji su bili povezani sa crnogorskom političkom emigracijom u Beogradu.
Organizatori "bombaške afere" su Marko Daković, onda "glavna veza" sa zavjernicima, Todor Božović, Jovan Ćetković i Petar Novaković.
U "bombašku aferu" su bili još umiješani Đorđije Nastić i Vaso Ćulafić.
Organizaciju su podržavali: Mihailo Ivanović, Milosav Raičević, Andrija Radović, Spasoje Piletić, Gavro Cerović i dr.
Glavnim zavjerenicima (Marku Dakoviću, Todoru Božoviću, Jovanu Đonoviću i drugima), bombe je isporučio šef gorskog (četničkog) štaba u Makedoniji.
Na spisku "osumnjičenih" bilo je sedamdeset lica iz Crne Gore i šesnaest koji su bili u inostranstvu. Konačno je optuženo 132 lica. Od njih su jedanaestoro aktivni učesnici. Glavni akteri: Marko Daković, Simo Šobajić, Milija Pavićević, Lazar Božović i Ljubo Pavić bili su u Srbiji. Srpska vlada ih nije htjela izručiti Crnoj Gori.
Tek nakon protesta Crne Gore 1910. godine, Srbija je "protjerala" najistaknutije crnogorske političke emigrante: Marka Dakovića, Todora- Božovića, Sima Šobajića, Jovana Đonovića i Ljuba Pavića. Oni su se "razbježali" po svijetu.
Cilj "bombaške afere" je bio da se, u toku izbora, izazovu nemiri i širi sukobi u Crnoj Gori, kako bi se u građanskom ratu srušili knjaz Nikola i dinastija Petrovića i uspostavila "srpska vlast" u Crnoj Gori.
Etničke osobenosti Crnogoraca, crnogorska emigracija je tumačila kao "pokrajinske razlike u srpskom narodu". Svuda "objašnjavaju" da Crna Gora može egzistirati, samo kao "srpska država" i to do "određenog vremena", odnosno do ispunjenja svog "istorijskog zadatka". U njihovom "viđenju", Crna Gora može bitisati kao "srpski geografski prostor". Naziv Crna Gora je "preimenovan" u "Zeta", kako se ranije, u jednom periodu, nazivala crnogorska država.
Crnogorski potuđenik u Srbiji bio je i dr Radovan Perović Tunguz Nevesinjski. On je veoma vješto "smislio" nekakav nepostojeći "Tajni austro-crnogorski sporazum" iz 1907. godine, a objavljen 1912. godine. Autor ovog lažnog "ugovora" je u vrijeme pisanja, bio student filozofije i književnosti u Briselu. Bio je srpski pitomac.
