DE ADMINISTRANDO IMPERIO

 

De Administrando Imperio

 Constantine VII Porphyrogenitus

(odabrana poglavlja)    

30. PRIČA O PROVINCIJI DALMACIJI (DELMATIAS)
31. O HRVATIMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU
32. O SRBIMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU
33. O ZAHUMLJANIMA I ZEMLJI U KOJOJ ONI SADA STANUJU
34. O TERBONITIMA I KANALITIMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU
35. O DIOKLECIJANIMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU
36. O PAGANIMA (ARENTANII) I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU

  Glava trideseta PRIČA O PROVINCIJI DALMACIJI (DELMATIAS) Ako je znanje za svakoga dobra stvar, onda ga mi postižemo  upoznavajući događaje. Iz tog razloga mi dajemo, za dobrobit onima koji dolaze poslije nas, sasvim jasno oboje od ovoga, i nekih drugih stvari vrijednih pozornosti i tako nastaje dobro koje može biti dvostruko. Dakle, oni koji žele saznati način osvojenja Dalmacije, kako su je zauzeli slavenski narodi, mogu to naučiti iz onoga što slijedi, ali najprije se mora reći sve o njenom geografskom položaju. U stara vremena Dalmacija je počinjala na granicama Durrahiona (Drač), ili Antibareos (Bar), i protezala se sve do planina Istrias (Istra), a širila se sve do rijeke Danoubion (Dunav). Cijelo to područje se nalazilo pod vlašću Rimljana, a ta je provincija bila najslavnija od svih zapadnih provincija, pa ipak su je slavenski narodi zauzeli i to na slijedeći način. Blizu grada Aspalathosa (Splita) nalazi se grad zvan Salona, kojega je sagradio imperator Dioklecijan, a i sam Split (Aspalathos) također je sagradio Dioklecijan, a i njegov dvor je bio tu, ali su u Saloni živjeli njegovi velikaši i vrlo mnogo običnog puka. Taj grad je bio glavni grad cijele Dalmacije. Tu se svake godine skupljala konjica iz drugih gradova Dalmacije, pa bi se upućivali iz Salone, brojem do jedne tisuće, i oni bi čuvali stražu na rijeci Dunavu, zbog Avara (Abaron). Naime, Avari su imali svoja boravišta na onoj strani rijeke Dunava, tamo gdje su sada Turci (Tourkoi), a živjeli su selilačkim životom. Ljudi iz Dalmacije, koji su tamo dolazili svake godine, često su vidjeli životinje i ljude na drugoj obali rijeke. Oni su jednom prilikom, dakako, odlučili prijeći preko rijeke te istražiti tko su oni ljudi tamo, koji tamo žive. Tako su oni prešli rijeku i našli samo djecu i žene Avara, ljudi i mladići su bili u bojnom pohodu. Iznenada su ih napali i, dakako, zarobili, te se vratili neometani, i odnijeli su sav taj plijen u Salonu. Poslije, kad su se Avari vratili natrag sa svojega bojnog pohoda te iz svojih gubitaka shvatili što se dogodilo, bili su zbunjeni jer nisu znali ni s koje strane je došao taj udarac na njih. Stoga su odlučili da se neko vrijeme suzdrže i sačekaju, te da na taj način saznaju istinu.   I tako, kad je po redoslijedu smjene straže, vojna posada bila poslana iz Salone, ali ne isti ljudi koji su prije bili tu nego drugi, oni su odlučili uraditi isto što su uradili i njihovi prethodnici. Tako su oni prešli preko rijeke protiv onih tamo, ali su ih našli skupljene, zajedno, a ne raštrkane naokolo kao što je bilo prijašnjom prilikom, pa zapravo nisu ništa uspjeli nego su stvarno pretrpjeli najgori poraz. Neki od njih su poginuli, a ostali su zarobljeni, i ni jedan nije izmaknuo neprijateljskim rukama. Ovi drugi ispitivali su one prve o tom tko su i odakle su došli, te su saznali da je zlo koje im je naneseno bilo od istih, kako je već rečeno, te ispitivanjem ustanoviše kakve je prirode njihova domovina, pa zamislivši tu zemlju prema onom što su čuli, zadržali su preživjele zarobljenim a sebe su obukli u njihovu odjeću upravo na način kako su se oni sami oblačili, i zatim, uzjahali konje pa su uzeli u svoje ruke koplja sa zastavama i ostale znakove koje su oni donijeli sobom, pa svi oni krenu u vojničkom redu prema Saloni. A kako su oni iz ispitivanja saznali i za vrijeme u koje se posadna straža vraćala s Dunava (to je bila Velika i Sveta Subota), oni su sami stigli upravo na taj dan. Kad su oni prišli blizu, glavnina vojske se skrila, a njih do jednu tisuću, i to oni koji su uključeni u prevaru, koji su dobili konje i odjeću Dalmatinaca, odjahali su ravno naprijed. Oni u gradu, prepoznali su znakove i odjeću, a tako isto i dan, jer je upravo toga dana bio uobičajeni red njihovog povratka, otvorili su im sva vrata i primili ih s veseljem. Ali oni, odmah čim su bili unutra, zauzeli su ulaze i znakovima javili svoj uspjeh glavnini vojske, i dali su im znak da pojure te udu zajedno s njima. I tako su oni sve u gradu stavili pod mač i time su se napravili gospodarima cijele Dalmacije i naselili su se u njoj. Samo se građanstvo na obali održalo protiv njih, i nastavili su živjeti u vlasti Bizantinaca, budući da su mogli živjeti pomoću mora. Tada Avari, vidjevši da je to najbolja zemlja, naselili su se u njoj.  Ali, Hrvati su u to vrijeme živjeli iza Bagibareje, tamo gdje su sada Bjelohrvati (Belohrobatoi). Od njih se odijelio jedan rod od petoro braće, Kloukas i Lobelos i Koseniz i Mouhlo i Hrobatos i dvije sestre, Touga i Bouga, i došli su sa svojim narodom u Dalmaciju i našli su Avare kao gospodare zemlje. Pošto su jedni s drugima ratovali nekoliko godina, Hrvati su nadvladali i pobili neke od Avara a ostale su prisilili na podložnost. I tako je od tog vremena ova zemlja zaposjednuta po Hrvatima, a u Hrvatskoj (Hrobatia) još postoje potomci Avara, i njih se prepoznaje kao Avare. Ostali Hrvati su ostali kod Franačke i sada se nazivaju Bjelohrvati, to su bijeli Hrvati, i oni imaju svoga vlastitoga kneza, oni su podložni Otonu, velikom kralju Franačke, ili Saksonije (Saksias), i oni su nekršteni, i oni se uzajamno žene s Turcima i prijateljuju s njima. Od Hrvata, koji su došli u Dalmaciju, jedan se dio odvojio, i zaposjeo Ilirik (Illurikon) i Panoniju (Pannonian), oni su također imali svoga neovisnoga kneza, koji je obdržavao prijateljske sveze, i to samo putem poslanika, sa knezom Hrvatske. Hrvati u Dalmaciji bili su niz godina podložni Francima, kao što su ranije bili u svojoj vlastitoj zemlji, ali su njih Franci ugnjetavali takvom okrutnošću tako da su ubijali i dojenčad te su ih bacali psima. Hrvati nisu više mogli trpjeti takvo ponašanje Franaka, zbog toga su se pobunili, te su pobili one Franke koje su imali za svoje poglavare. Zbog toga na njih je krenula iz Franačke velika vojska, pa iza kako su ratovali sedam godina, konačno su Hrvati uspjeli nadvladati te razbiti Franke zajedno s njihovim vođom kojemu je bilo ime Kotzilin (Kocil). Od toga vremena su oni neovisni i samoupravni, i, oni su zahtijevali sveto krštenje od biskupa Rima, i bili su poslani biskupi koji su njih krstili, u vrijeme njihovog kneza Porinou. Njihova je zemlja bila podijeljena u 11 županija a to su: Hlebiana, Tzenzena, Emota, Pleba, Pesenta, Parathalassia, Brebere, Nona, Tnena, Sidraga, Nina, a njihov ban (boanos) ima (u vlasti) Kribasan, Litzan, Goutzeska.  Sada, rečena Hrvatska i ostale slavenske zemlje ovako su raspoređene: Diokliea je susjedna dračkim (Durrahion) tvrđavama, mislim na Elissos i Elkunion i Antibarin, te se proteže sve do Dekatera (Kotor), a na strani planine, zemlja je susjedna Srbiji. Od grada Dekatera počinje područje Terbounia, te se proteže sve do Raousion, a na strani planine zemlja je susjedna Srbiji. Od Raousiona počinje kneževina Zahloumon (Zahumlje) i proteže se sve do rijeke Orontion (Neretva), a na strain morske obale susjedna je Paganima, ali na strani planine zemlja je susjedna Hrvatima na sjeveru a naprijed Srbiji. Od rijeke Orontion počinje Paganija i proteže se sve do rijeke Zentinas (Cetine), ona ima tri županije, Rastotzan i Mokron i Dalen. Dvije od ovih županija odnosno Rastotza i Mokron, leže na moru, i imaju brodove, ali Dalen leži udaljena od mora, i oni tamo žive od poljoprivrede. Njima su susjedna četiri otoka, Meleta, Kourkoura, Bratza i Faros, najpogodniji su i plodni, sa napuštenim gradovima na njima i sa mnogo maslinika, na kojima su oni naseljeni te drže svoja stada, od kojih žive. Od rijeke Zentinas počinje zemlja Hrvatska (Hrobatias) te se proteže uzduž, na strani obale sve do granica Istre (Istrias), a to je do grada Labina (Albounou), a na strani planine, na neki način, prelazi preko provincije Istre, a u području Tzentina i Hlebena postaje susjed Srbiji (Serblias). To je zato što zemlja Srbija leži pred drugim zemljama, ali na sjeveru ona je susjed Hrvatskoj a na jugu Bugarskoj.  Dakle, pošto su se rečeni Slaveni naselili, oni su zaposjeli sve zemlje oko Dalmacije, ali su bizantinski gradovi zauzeli otoke za obrađivanje i živjeli su od toga, otad su, dakako, svakodnevno bili zarobljavam i uništavani od Pagana, pa su napustili one otoke te odlučili obrađivati zemlju na kopnu. Ali njih su zaustavili Hrvati, i to stoga što još nisu bili plaćali danak Hrvatima, a redovno su plaćali vojnom zapovjedniku ono što sada plaćaju Slavenima. Spoznavši da im je tako nemoguće živjeti, oni su se utekli imperatori Baziliju te mu rekli sve ovo. I zato je slavni imperator Bazilije odredio da sve ono što je do tada plaćano vojnom zapovjedniku (strategon), oni otad trebaju plaćati Slavenima i s njima živjeti u miru, a tek malo plaćanja treba davati vojnom zapovjedniku, kao sasvim jasan dokaz podređenosti i podložnosti imperatoru Bizantinaca i njihovom vojnom zapovjedniku. I od tog vremena svi su ovi gradovi postali dužni danka Slavenima, i oni su njima plaćali točno određene iznose: grad Split 200 nomismata, grad Trogir 100 nomismata, grad Diadora 110 nomismata, grad Opsara 100 nomismata, grad Arbe100 nomismata, grad Bekla 100 nomismata, tako daje sveukupan iznos bio 710 nomismata, osim vina i drugih dobara, koja su davanja veća od plaćanja u novcu. Grad Raousion smješten je između dvije zemlje, Zahloumon i Terbounias, oni imaju svoje vinograde u obje zemlje, pa oni plaćaju knezu Zahloumona 36 nomismata, a knezu Terbounije 36 nomismata.  Glava trideset i prva O HRVATIMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU Hrvati, koji sada žive u predjelu Dalmacije jesu potomci nekrštenih Hrvata, također nazvanih »bijeli«, koji žive iza Turaka (Tourkias), i u susjedstvu Franačke, a za slavenske susjede imaju nekrštene Srbe. »Hrvati«, na slavenskom jeziku znači: »oni koji imaju mnogo zemljišta«. Ti su isti Hrvati došli zatražiti zaštitu kod Heraklija, imperatora Bizantinaca, prije nego su Srbi zatražili zaštitu tog istog imperatora Heraklija, i to u vrijeme kad su Avari potukli i istjerali iz tih krajeva Rimljane koje je imperator Dioklecijan doveo iz Rima u ove zemlje i tamo naselio, i koji su bili nazvani »Rimljani« (ROMANCI) zbog toga što su bili preseljeni iz Rima u te krajeve, ja mislim na one koji su sada nazvani Hrvatska i Srbija. Ovi su isti Rimljani, protjerani od Avara u doba tog istog imperatora Bizantinaca Heraklija, i njihove su zemlje ostale puste. I tako, po zapovijedi imperatora Heraklija, ovi isti Hrvati potukli su i protjerali Avare iz tih zemalja, i sa dozvolom imperatora Heraklija, oni su se naselili u toj istoj zemlji Avara, u kojoj sada stanuju. Ovi isti Hrvati u to su vrijeme imali za kneza oca Porge. Imperator Heraklije je poslao, i doveo iz Rima svećenike, i učinio od njih jednog nadbiskupa i jednog biskupa i svećenike i đakone, i pokrstio je Hrvate, a u to su vrijeme ovi Hrvati imali Porgu (Porga) za svoga kneza. Ova zemlja u koju su se naselili sami isti Hrvati, bila je u prijašnje vrijeme pod upravom imperatora Rimljana, pa se zbog toga u zemlji ovih istih Hrvata nalazi palača i hipodromi imperatora Dioklecijana, još sačuvani u gradu Salone, blizu grada Splita (Aspalathon). Ovi kršteni Hrvati neće da ratuju protiv tuđih zemalja, izvan granica svoje zemlje, radi toga su primili neku vrstu proročanskog odgovora i zapovijedi od rimskoga Pape, koji je u vrijeme Heraklija (Erakleios), imperatora Bizantinaca (basileos Romaion), poslao svećenike i njih pokrstio. To je zato što su poslije krštenja Hrvati napravili jedan ugovor, potvrđen njihovim vlastitim rukama te čvrstom prisegom, i jamstvom u ime svetoga Petra apostola, da oni nikada neće poći protiv neke strane zemlje i s njom ratovati, nego će radije živjeti u miru sa svima koji su voljni jednako tako postupati, i oni su od istoga rimskoga pape primili blagoslov za taj čin, a to je (poruka) ako bi bilo koji stranci pošli u rat protiv zemlje ovih istih Hrvata i nametnuli im rat, tada će moćni Bog ratovati za Hrvate i zaštititi ih, a Petar, Kristov učenik, dat će im pobjedu. A mnogo godina kasnije, u vrijeme kneza Trpimira (Terpimere), oca kneza Krešimira (Kresemere), tamo je došao iz Franačke, koja leži između Hrvatske i Venecije (Benetias), jedan čovjek imenom Martin, pobožan u najvećoj mjeri, i ako obučen u odijelo svjetovnjaka, za kojega ti isti Hrvati jamče da je činio velika čuda, ovaj dobri čovjek, koji je bio bolestan, i kojemu su bila odrezana stopala, tako da su ga nosila četvorica nosača i odnosili tamo gdje je on želio ići, on je potvrdio tim istim Hrvatima zapovijed najsvetijega pape, da bi oni to trebali održavati tako dugo koliko će trajati njihov život, a on im je sam izrekao u njihovu korist jedan blagoslov, sličan blagoslovu kojega im je izrekao Papa. Iz tog razloga niti sagene (sagenai) niti kondure (kondurai) ovih Hrvata ne polaze u rat protiv nikoga, osim ako pak neprijatelj ne dođe na njih, ne nametne im rat. Ali ovim brodovima putuju oni Hrvati koji se žele baviti trgovinom, putujući naokolo, iz grada u grad, u Paganiji i u zaljevu Dalmacije, sve do Venecije. Knez Hrvata je od samog poćetka, to je čak od vladavine imperatora Heraklija, bio u podložnosti i podređenosti imperatoru Bizantinaca, a nije bio nikad podređen knezu Bugarske. Niti su Bugari (Boulgaros) ikada išli ratovati s Hrvatima, osim kad je Mihael ili Boris, knez Bugara, pošao protiv njih i zaratio, i kad nije mogao postići nikakav uspjeh, sklopio je s njima mir, i dao je Hrvatima darove, i primio je od Hrvata darove. Ali, još nikada do sada ovi Hrvati nisu plaćali danak Bugarima, i ako su često ova dva (njihova kneza) davali poklone jedan drugomu za prijateljstvo. U krštenoj Hrvatskoj nalaze se naseljeni gradovi Nona, Belegradon, Belitzin, Skordona, Hlebene, Stolpon, Tenen, Kori, Klaboka. Krštena Hrvatska može podići na vojnu čak do 60 tisuća konjanika i 100 tisuća pješaka, sagena čak do 80 a kondura do 100. Sagene nose po 40 ljudi svaka, svaka kondura po 20 ljudi a male kondure svaka do 10 ljudi. Ovu veliku silu i množinu vojske, imala je Hrvatska sve do vremena kneza Krešimira (Kresemere). Ali poslije njegove smrti, njegov je sin Miroslav (Mirosthlabou), poslije četverogodišnjeg vladanja, bio ubijen od bana Pribune (Pribounia), pa su izbile mnoge svađe i različiti sukobi u cijeloj zemlji, pa su se smanjile snage i konjice i pješaka i sagena i kondura, za cijelo područje vladanja Hrvatske. A sada ona ima 30 sagena... kondura velikih i malih... i konjanika ... i pješaka ... Velika Hrvatska, također nazvana i »Bijela«, još je nekrštena, sve do današnjeg dana, kao što su i Srbi koji su njeni susjedi. Oni mogu sakupiti manje konjanika i manje pješaka nego što može krštena Hrvatska, zbog toga što su oni stalno izloženi pljačkanju od Franaka, Turaka i Pečenega (Fraggon, Tourkon, Patzinakiton). Oni niti imaju sagena niti kondura niti trgovačkih brodova, zato što im je more jako daleko, oni iz svojih krajeva zemlje trebaju do mora putovati 30 dana. A more, do kojega dođu nakon 30 dana je ono koje je nazvano »crno«. Glava trideset i druga O SRBIMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU Srbi (Serbloi) su potomci nekrštenih Srba, zvanih također bijeli, koji žive iza Turske na mjestu zvanom Boiki, gdje im je susjedna Franačka, kao i velika Hrvatska, nekrštena, također nazvana bijela, i u tom su mjestu, dakle, ovi Srbi živjeli od početka. Ali kad su dva brata naslijedili na vlasti svoga oca u Srbiji, jedan od njih je uzeo polovinu naroda te je zatražio zaštitu u Heraklije, imperatora Bizantinaca, i taj isti imperator Heraklija primio ga je i dao mu mjesto u pokrajini Soluna (Thessalonikes), da se tamo naseli, naime Srbiji (Serblia), mjesto koje od toga doba nosi taj naziv. »Srbi« na jeziku Bizantinaca je riječ koja označava »robove«, a na tom jeziku obično se riječju »serbula« označava obuću robova, a riječ »tzerboulianous« označava one koji nose jeftinu, siromašku obuću. Srbi su to ime dobili jer su postali robovi imperatora Bizantinaca. Pa, poslije nekog vremena, ti su isti Srbi odlučili poći u svoje vlastite kuće (vratiti se), a imperator ih je pustio. Ali, kad su prešli rijeku Dunav (Danoubin) oni su promijenili svoje mišljenje pa su poslali jednu molbu imperatoru Herakliju, putem vojnog zapovjednika koji je tada bio u Belegradonu, da bi on njima dao drugu zemlju za naseliti se. A budući da ono što je sada Srbija i Paganija i takozvana zemlja Zahloumon i Terbounia i zemlja Kanalita, bilo pod upravom imperatora Bizantinaca, i budući da su te zemlje bile opustošene od Avara (jer su iz tih zemalja oni istjerali one Rimljane koji sada žive u Dalmaciji i Draču), stoga je imperator naselio te iste Srbe u naznačene zemlje i oni su postali podložnici imperatoru Bizantinaca, a imperator je doveo svećenike iz Rima i njih krstio, i naučio ih da pravilno obavljaju pobožnosti, i poučio ih u kršćanskom nauku. I od kada je Bugarska bila pod vladavinom Bizantinaca, ... kada, dakle, kada je umro onaj isti knez koji je zatražio zaštitu u imperatora, njega je naslijedio u vladavini njegov sin, a zatim njegov unuk, i na takav način nasljedni kneževi iz istoga roda. I poslije nekoliko godina od njih se rodio Bojesesthlabos (Vojislav?), a od njega Rodosthlabos (Radoslav?), a od njega Prosegoes (Prosigoj?), a od njega Blastimeros (Vlastimir?), I sve do vremena ovoga Blastimerosa Srbi su živjeli u miru s Bugarima (Boulgaroi), kojima su bili susjedi i s kojima su imali zajedničku granicu, i oni su bili prijateljski raspoloženi jedni prema drugima, i bili su podložni i potčinjeni imperatoru Bizantinaca, i bili su mu vrlo ljubazni. Ali tijekom vladanja tog istog Blastimerosa, Presiam (Presiam), knez Bugara, započeo je rat protiv Srba, s namjerom da ih stavi u svoju podložnost, ali i ako ih je tukao tri godine, nije ništa postigao nego je čak izgubio vrlo mnogo svojih ljudi. Poslije smrti kneza Blastimerosa, njegova su tri sina, Mountemeros i Strotmeros i Goinikos naslijedili vladanje Srbijom i podijelili su zemlju. U njihovo se vrijeme podigao knez Bugarske, Mihael ili Boris, u želji da osveti poraz svojega oca Presijama, i započeo je rat, i Srbi su ga porazili na takav način da su zarobili i njegovog sina Bladimerona, zajedno sa dvanaest glavnih velikaša. Tada je, od žalosti za svojim sinom Boris bio prisiljen sklopiti mir sa Srbima. Ali, spremivši se za povratak u Bugarsku, bojao se da bi ga Srbi mogli dočekati negdje u zasjedi na putu i on je molio za pratnju sinove kneza Mountimerona (Mutimira?) Borena (Borena) i Stefanona, koji su ga otpratili u sigurnost sve do granice u mjestu Rases. Za ovu uslugu Mihael ili Boris dao im je obilne darove, a oni su dali njemu u zamjenu, kao poklone za prijateljstvo, dva roba, dva sokola, dva psa i osamdeset komada krzna što Bugari opisuju kao danak. Kratko vrijeme poslije toga ta ista tri brata, kneževi Srbije, posvađali su se i jedan od njih – Mountemeros - postigao je veću vlast, te u želji da bude samovladar, zarobi ona dva brata i predade ih Bugarima, zadržavajući uz sebe i brinući se samo za sina brata Goinikosa, imenom Petros (Petar), koji je pobjegao i došao u Hrvatsku, o čemu ćemo ubrzo govoriti.  Već imenovani brat Stroimeros, koji je bio u Bugarskoj, imao je sina Klonimerosa, kojega je Boris oženio Bugarkom. Od njega se rodio Tzeesthlabos (Časlav?) u Bugarskoj. Mountimeros, koji je protjerao oba svoja brata i uzeo vlast, imao je tri sina Pribesthlabosa, Branona i Stefanova i poslije njegove smrti njega je naslijedio njegov najstariji sin – Pribesthlabos (Pribislav?). Zatim, poslije jedne godine, prije spomenuti Petar, sin Goinikosa, došao je iz Hrvatske te je potjerao s vlasti svog rođaka Pribesthlabosa (Pribislava) i njegova dva brata, a oni su pobjegli i došli u Hrvatsku. Tri godine kasnije Branon napadne na Petra ali je bio od njega pobijeđen, zarobljen i oslijepljen. Dvije godine poslije toga, Klonimeros, otac Tzeesthlabosa (Časlava?), pobjegao je iz Bugarske i on također dođe i sa jednom vojskom ude u jedan od gradova Srbije, Dostinikan, s namjerom da preotme vlast. Petar napadne i ubije ga i nastavi vladati još 20 godina, a njegova je vladavina počela za vrijeme vladanja Leontosa (Lava), svetog imperatora, najblagoslovljenije uspomene, prema kojem je on bio u podložnosti i podređenosti. On je također sklopio mir sa Simeonom, knezom Bugara, i čak ga je uzeo za kuma svojemu sinu. Zatim, poslije vremena u kojem je vladao gospodin Leon, tadašnji vojni zapovjednik u Durrahionu (Draču), protospatar Leon Rabdouhos, koji je poslije toga bio počašćen čašću magistra i upravom vođenja stranih poslova, došao je u Paganiju, koja je u to vrijeme bila pod kontrolom kneza Srbije, s ciljem da se posavjetuje i dogovori s tim istim knezom Petrom, o nekoj službi i poslu. Mihael, knez Zahloumona (Zahumlja), radi ljubomore izazvane tim činom, dojavi Simeonu, knezu Bugarske, da je imperator Bizantinaca podmitio kneza Petra da uzme Turke sa sobom i da pode protiv Bugarske. To je bilo u vrijeme kad se dogodila bitka kod Ahelona, između Bizantinaca i Bugara. Simeon, izbezumljen Ijutitošću, poslao je protiv Petra, kneza Srbije, Sigritze Theodorona i pokojnog Marmaena sa vojskom, a oni su uzeli sobom i mladog kneza Pavla (Paulon), sina Branosovog (onoga) kojega je oslijepio Petar, knez Srbije. Bugari su prevarno nastupili protiv kneza Srbije i povezujući ga svezom kumstva i dajući prisegu jamstva da on neće od njih imati nikakvih nevolja i tako su ga prevarili da iziđe k njima i zatim odmah ga vezali i odveli u Bugarsku I on je tamo umro u tamnici. Pavao, sin Branosov, zauzeo je njegovo mjesto i vladao je tri godine. Imperator, gospodin Romanos, koji je imao u Konstantinopolu mladoga kneza Zahariju(Zaharias), sina Pribesthlabosa (Pribislava?), kneza Srbije, uputio ga da bude knez u Srbiji i on je otišao i ratovao ali je bio potučen od Pavla koji ga je zarobio te ga predao Bugarima i njega su zadržali u tamnici.  Onda, tri godine kasnije, kad se i sam Pavao suprotstavio Bugarima, onu su poslali onoga Zahariju koji je prije bio poslan od gospodina Romanosa, imperatora i on je protjerao Pavla te je sam zauzeo vlast nad Srbima i odmah zatim, znajući sva dobročinstva imperatora Bizantinaca, on raskine s Bugarima, budući da nije imao želje da se njima pokorava, nego je radije učinio da imperator Bizantinaca bude njegov gospodar. I tako kad je Simeon protiv njega poslao vojsku pod Marmaem i Sigritze Theodoronom, on je poslao njihove glave I njihovu bojnu opremu, imperatoru Bizantinaca kao znakove svoje pobjede (zato što je još trajao rat između Bizantinaca Bugara), niti je ikada prekidao, kao i oni kneževi koji su bili prije njega, slati poslanstva imperatoru Bizantinaca i nastavio je biti u podređenosti i podložnosti njima. Opet, Simeon posla drugu vojsku protiv kneza Zaharije, pod Knenonom (Knenon) i Emnekona (Emnekon) i Etzboklia (Etzboklias) i također, zajedno s njima Tzeesthlabosa. Tada se Zaharije uplaši te pobjegne u Hrvatsku, a Bugari su poslali poruku »županima« da oni trebaju doći k njima I primiti Časlava (Tzeesthlabos) za svoga kneza pa prisegom su ih prevarili i odveli čak do prvog sela, odmah svezali te ušli u Srbiju, i uzeli sa sobom sveukupan narod i stare i mlade, i odveli su ih u Bugarsku, a samo neki su pobjegli i otišli u Hrvatsku i zemlja ostade pusta. Zatim, u to vrijeme ti isti Bugari pod Algobotourom uđoše u Hrvatsku ratovati i tamo su oni svi bili pobijeni od Hrvata. Sedam godina kasnije Tzeesthlabos je pobjegao od Bugara sa još četvoricom i ušli su u Srbiju iz Preslava (Presthlabon) i našli su u zemlji ne više nego samo 50 ljudi, bez žena ili djece, koji su preživljavali lovom. S ovima on je zaposjeo zemlju i poslao poruku imperatoru Bizantinaca, tražeći njegovu pomoć i potporu i obećavajući da će mu služiti, i biti poslušan njegovim zapovijedima kao što su bili i kneževi prije njega. I otada unaprijed, imperator Bizantinaca neprekidno mu je činio dobročinstva, tako da su Srbi živeći u Hrvatskoj I Bugarskoj i drugim zemljama koje je Simeon rastjerao pridružili se njemu kad su čuli za sve ovo. Još više mnogi su pobjegli iz Bugarske i ušli u Konstantinopol i njih je imperator Bizantinaca obukao i opreminio i poslao Tzeesthlabosu (Časlavu). I, od bogatih darova imperatora Bizantinaca on je sredio i naselio zemlju pa je, kao i prije, ostao podložan i poslušan imperatoru Bizantinaca, pa je suradnjom i mnogim dobročinstvima imperatora ujedinio tu zemlju, i u njoj učvrstio svoju vladavinu. Knez Srbije, već iz početka, a to znači iz vremena imperatora Heraklija, bio je podređen i podložan imperatoru Bizantinaca, a nikad nije bio podložan knezu Bugarske. U krštenoj Srbiji su naseljeni gradovi Destinikon, Tzernabouskei, Meguretous, Dresneik, Lesnek, Salenes, a u zemlji Bosona (Bosna?) Katera i Desnek. Glava trideset i treća O ZAHUMLJANIMA I ZEMLJI U KOJOJ ONI SADA STANUJU Zemlju Zahumlje (ZAHLOUMI) ranije su posjedovali Rimljani, ja mislim na one Rimljane koje je imperator Dioklecijan preselio iz Rima, kako je o njima rečeno u priči o Hrvatima. Zemlja Zahumlje bila je pod vladavinom imperatora Rimljana, ali kad je ono i njegovo pučanstvo bilo podjarmljeno Avarima, ono je potpuno opustilo. Oni koji sada tamo žive u Zahumlju, Srbi su iz vremena onog kneza koji je tražio zaštitu u imperatora Heraklija. Oni su nazvani Zahumljani zbog takozvanog brda Hum (HLOUMON) i zaista u jeziku Slavena »Zahlumi« znači »iza brda«, jer se na ovom području nalazi veliko brdo sa dva grada na njegovom vrhu, Bona (BONA) i Hum (HLOUM), a iza tog brda teče rijeka nazvana Bona (BONA), što znači »Dobra«. Pleme prokonzula i patricija Mihaela (Mihael), sina Buzebute (BOUSEBOUTZE), kneza Zahumlja potječe od nekrštenih koji su stanovali na rijeci Visli (BISLAS) i koji su nazvani Litzike, oni su se naselili na rijeci zvanoj Zahumna (ZAHLOMA). U zemlji Zahumljana naseljeni su gradovi Stagnon, Mokriskik, Losle, Galoumainik, Dobroskik. Glava trideset i četvrta O TERBONITIMA I KANALITIMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU   Zemlja Terbonita (TERBOUNIOTON) i Kanalita (KANALITON) je jedna. Stanovnici su potomci nekrštenih Srba, iz vremena onog kneza koji je odselio iz nekrštene Srbije i zatražio zaštitu imperatora Heraklija, sve do vremena Vlastimira (BLASTIMEROS), srpskoga kneza. Taj knez Vlastimir udao je svoju kćerku za Krajinu (KRAINAN), sina Belajeva (BELAE), »župana« Terbounije. U želji da ga učini plemenitašem, svoga zeta, dao mu je naslov kneza i učinio ga neovisnim. Od njega se rodio Falimir (FALIMERES), a od njega Tutmir (THOUTHEMERIS). Knezovi Terbounije uvijek su bili pod upravom kneza Srbije. Terbounia na jeziku Slavena znači »utvrđeno mjesto«, i to iz razloga što u zemlji ima mnogo jakih bedema. Ovoj zemlji Terbouniji podređena je druga zemlja nazvana Kanale. Kanale na jeziku Slavena znači »teretna kola«, zbog toga što je zemlja ravna pa oni sve svoje poslove obavljaju upotrebljavajući kola. Na području Terbounije i Kanali nalaze se naseljena mjesta Terbounia, Ormos, Risena, Loukabetai, Zatlebe. Glava trideset i peta O DIOKLECIJANIMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU Zemlju Diokleciju (DIOKLEIAS) ranije su posjedovali Rimljani koje je imperator Dioklecijan preselio iz Rima, kako je kazano u priči o Hrvatima i bila je pod upravom imperatora Bizantinaca. Ali i ovu su zemlju Avari podjarmili i opustošili pa je ponovno napučena u vrijeme imperatora Heraklija, baš kao što su bile i Hrvatska i Srbija i zemlja Zahumlje i Terbounija i zemlja Kanali. Dioklecija je dobila svoje ime od grada u toj zemlji kojega je utemeljio imperator Dioklecijan, ali sada je to opustjeli grad, premda se i sada naziva Diokleja. U zemlji Diokleciji nalaze se veliki naseljeni gradovi i to Gradetai, Nougrade, Lontodokla. Glava trideset i šesta O PAGANIMA KOJE SE TAKOĐER NAZIVA ARENTANII O ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU   Zemlju u kojoj sada stanuju Pagani ranije su također posjedovali Romani koje je car Dioklecijan preselio iz Rima i naselio u Dalmaciji. Ovi isti Pagani su potomci nekrštenih Srba iz onog vremena u kojem je njihov poglavar zatražio zaštitu imperatora Heraklija. Ova je zemlja također bila podjarmljena od Avara te opustošena, a ponovno naseljena u vrijeme cara Heraklija. Nazvani su Pagani stoga što nisu prihvatili krštenje u vrijeme kad su svi Srbi primili krštenje. Naziv »pagani« na jeziku Slavena znači »nekršteni« ali na jeziku Romeja (Grka) njihova se zemlja naziva Arenta pa se i njih same naziva Arentani sa strane istih Romeja.  U Paganiji su naseljeni gradovi Mokron, Beroullia, Ostrok i Slavinetza. Uz to oni posjeduju i ove otoke: veliki otok Kourkra ili Kiker, na kojem postoji i grad, drugi veliki otok Meleta ili Malozeatai, kojega spominje sv. Luka u Djelima Apostolskim, pod imenom Meliten, na kojemu je zmija ugrizla Svetog Pavla za prst, a koju je on bacio u vatru, drugi veliki otok Phara, drugi veliki otok Bratzes. Tu postoje i drugi otoci koji nisu pod vlašću istih Pagana: otok Hoara, otok Les, otok Lastobon.