KRALJEVSTVO SLOVENA  

Budući da ste me zamolili, voljena braćo u Hristu i poštovani sveštenici svetog sjedišta Arhiepiskopije Dukljanske crkve, kao i više njih od gospode, najviše mladih iz našeg grada, koji uživaju ne samo u slušanju i li čitanju o ratovima, već u samom ratovanju, kako je to već običaj kod mladih, da Knjižicu o Gotima, koji se latinski naziva Regnum Sclavorum, u kojoj su opisana sva njihova djela i ratovi, prevedem sa slovenskog pisma na latinsko, prisilivši moju sopstvenu starost, a nagnan bratskom ljubavlju, potrudio sam se da udovoljim vašem zahtjevu. No, ipak, ni jedan čitalac neka ne misli da sam napisao išta drugo osim onoga, što sam čuo od naših otaca i drevne gospode da se prenosi kao istinito kazivanje.  I  Dok je u Konstantinopolju vladao car Anastasije, koji je sebe i mnoge druge ukaljao Eutihijevom jeresi, a u Rimu predsjedavao papa Gelazije Drugi, u ono doba kada bijahu u Italiji veoma slavni episkop German i Sabin, episkop kanusinskog sjedišta, kao i časni čovjek Benedikt u Monte Kasinu, podigao se neki narod sa Sjevera koji se nazivaše Goti, narod divlji i neukrotiv, kojem su poglavari bila tri brata, sinovi kralja Senubalda, čija su imena ova: prvi Brus, drugi Totila, treći pak Ostroilo. II  I tako Brus, koji je bio stariji od ostalih, poslije očeve smrti sjede na njegov prijesto i vladao je umjesto njega u zemlji svog rođenja. A Totila i Ostroilo, da bi sebi proslavili ime, po savjetu i želji prvorođenog brata, sakupivši veoma veliku i jaku vojsku izađu iz zemlje i, došavši u provinciju Panoniju, savladaju je i ratom osvoje. Poslije sa silnim mnoštvom stigoše u Templanu. Tada kralj Dalmatinaca, koji je boravio u velikom i divnom gradu Saloni, posla glasnike sa pismom kralju Istre, da sakupi vojsku, kako bi im se zajednički suprostavili i odbranili se. I tako oba, sabravši svoj narod, izađoše protiv Gota, a kada su stigli postave logore blizu njih.Tada su, u toku osam dana, kako su logori bili blizu, napadali vojnici sad odavde, sad odande, i teško se ranjavahu i ubijahu. A osmog dana izađoše svi naoružani odavde i odande, hrišćani i saplemenici, i zapodjenuo se veliki boj, od trećeg sata dana sve do večeri. I presudom Boga, kome niko ne smije prigovoriti zašto je tako učinio, jer se možda neki veliki grijeh sakrivaše u Hrišćanima, okrutni Goti zadobješe pobjedu; izginuo je dio hrišćana i ubijen je kralj Istre, i mnogo hiljada ljudi hrišćana umrlo je na vrhu mača, i najviše je zarobljeno i odvedeno. A kralj Dalmatinaca izbavi se sa samo malo vojnika i pobježe u svoj grad Salonu. Poslije ovoga kako je velika bila vojska Totile a i njegova brata Ostroila, a i narod im se umnožio, po savjetovanju sa svojim velikašima, podijeliše vojsku. I Totila, prelazeći sa svojom vojskom preko Istre i Akvilije, krenu na Italiju i tamo je vodio mnoge i velike bojeve, oblasti i mnoge gradove opustošio i popalio. Otuda prešavši na ostrvo Siciliju, poslije kratkog vremena okončao je svoj život, kao što mu je to bio rekao Božji sluga Benedikt. Ostroilo, pak, brat njegov, ušavši sa svojom vojskom u provinciju Iliriju i vodeći surove ratove, kako ne bijaše nikoga koji bi mu se mogao suprostaviti, zauze čitavu Dalmaciju i pomorske oblasti, dok ne dođe u prevalitansku oblast i tu se naseli. Pošto je kod sebe zadržao nekoliko vojnika, poslao je tada svoga sina po imenu Senulata, da pokori zagorske oblasti u Zagorju. Medjutim car konstantinopoljskog grada sakupivši vojsku posla je na Ostroila, jer je bio čuo da je ovaj ostao sa malo njih u prevalitanskom gradu. Potom kad su stigli oni koje je car poslao, pronađoše, kako je rečeno, Ostroila sa nekolicinom; ipak se on pripremio za rat, jer je bio čovjek hrabrog duha. I tako, kada se zapodenuo boj, Ostroilo pade i bi ubijen, a oni koji su s njim bili okrenuli su u bijeg. Ljudi pak carevi, pokupivši plijen, vratili su se u svoju zemlju. III  A kada je njegov sin Senudial čuo za očevu smrt, stiže što je brže mogao sa vojskom, misleći da pronađe careve ljude da bi osvetio očevu smrt, ali je pronašao veoma malo. Najzad preuze kraljevstvo, i vladao je umjesto oca, i rodio je sina, kojega je nazvao Selimir. A u granicama njegovog kraljevstva, od Vinodola do Apolonije, bile su kako primorske tako i zagorske oblasti. Nanoseći mnoge nepravde hrišćanima, koji su živjeli u primorskim gradovima, i proganjajući ih, umro je dvanaeste godine svoje vladavine. IV  Njega je naslijedio u kraljevanju njegov sin Selimir, koji je premda paganin i iz istog roda, sa svima je bio u miru i voljeo je sve hriscane, i najmanje ih je proganjao. Sklopio je s njima ugovor i plaćali su mu danak. U njegovo doba zemlja se smirila i ispunila mnoštvom Slovena. I rodio je sina koga je nazvao Bladin. Umro je dvdesetprve godine svoje vladavine. V  Kraljevstvo je primio njegov sin Bladin, koji je išao očevim putem, i držao je kraljevstvo svojih otaca u miru. Rodio je i sina koga je nazvao Ratomir, koji je od djetinstva počeo da biva veoma grub i ohol. Osim toga dok je Bladin vladao, pokrenu se bezbrojno mnoštvo naroda sa velike rijeke Volge, po kojoj su dobili ime. Naime po rijeci Volgi sve do današnjeg dana nazivaju se Vulgari (Bugari). Ovi su sa ženama, sinovima i kćerima, kao i sa svom stokom i veoma velikim imetkom, bili došli u provinciju Siloduksiju. Predvodio ih je neki po imenu Kris, koga su na svome jeziku zvali "kagan" što bi na našem bilo "car", pod kojim bijaše devet prvaka, koji su upravljali narodom i sudili mu, budući da ga je bilo veoma mnogo. Dakle napadnu Siloduksiju i osvoje je. Odatle, ratujući zauzmu cijelu Makedoniju. Poslije ove čitavu oblast Latina, koji su se u ono vrijeme nazivali Romani, a sada se zovu Morovlasi, sto znaci Crni Latini.  Iako je car s njima vodio mnoge ratove sjedeći na svome prijestolu, i ne mogavši nikako da ih savlada, poslao je glasnike i sklopio sa njima mir, i tako ih se riješio. Slično tome, i kralj Bladin je sa njima sklopio mir, vidjevši da je ogromno mnoštvo toga naroda.I započeše oba naroda da se mnogo vole međusobno, to jest Goti, koji su i Sloveni, i Bugari, a najviše stoga što su oba naroda bila srodna i svima je bio jedan jezik. Najzad Bugari već odasvud bezbjedni, izgradiše sebi kuće i sela i naseliše zemlju koju su zauzeli sve do današnjeg dana. VI  Međutim preminu Bladin i umjesto njega vladao je Ratomir, njegov sin, koji je bio istaknuti neprijatelj hrišćanskog imena od dječaštva, i počeo preko svake mjere da proganja hrišćane, želio je da satre njihovo ime u zemlji i njegovom kraljevstvu, uništio je mnoge njihove gradove i naselja, a druge je poštedio i preveo u roblje.  Ali hrišćani vidjevši da im predstoji velika nevolja i proganjanje, počeše da se okupljaju po planinskim vrhovima i da podižu čvršća naselja, utvrđenja i zgrade, kako su đe mogli, da bi tako izmakli iz njegovih ruku, dok ih Bog ne posjeti i spase ih. VII  Pošto je umro Ratomir, od negovog roda vladala su četiri nemilostiva kralja, ali ne u isto vrijeme, već jedan za drugim, svaki u svoje vrijeme. A u njihovo vrijeme hrišćani su bili uvijek proganjani, a stoga što su bili neprijatelji i progonitelji hrišćana, smatrali smo da je dugo pričanje o njihovim nemilostivim djelima i životu, budući da žurimo da dopremo do boljih i ugodnijih stvari. Ali ipak, za njihovih dana mnogi hrišćani iz pomorskih i zagorskih oblasti, ne želeći da se oskrnave njihovim prljavim običajima, svakodnevno su odasvud bježali i pridruživahu se onima koji su živjeli u brdima i u tvrdim mjestima, izabravši da radije sa njima podnose progonstvo i nemaštinu a da spasu svoju dušu, nego da se vesele u tim prilikama sa varvarima i izgube dušu. VIII  Uistinu, poslije smrti četiri nemilostiva kralja, rodio se od njihove loze neki Zvonimir, koji je primio kraljevstvo i prestao da goni hrišćane. U njegovo vrijeme cvjetao je kao ruža neki filozof po imenu Konstantin iz grada Soluna, sin nekog plemića Leona, čovjek u svemu veoma svet, i vrlo duboko upućen u svete spise jos od dječaštva. Ovaj čovjek nagnan Svetim Duhom, napustivši svoj grad Solun, dođe u pokrajinu Cezareju i tamo raspravljajuci mnogo dana sa mnogim filozofima pobijedi ih i svojom naukom i pripovijedanjem preobrati čitavu pokrajinu Cezareju u vjeru Isusa Hrista, i svi su bili kršteni u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Poslije toga obratio je čitav bugarski narod, koji je isto tako bio kršten u vjeri Svetoga Trojstva. IX  Međutim preminuo je kralj Zvonimir i kraljevstvo je primio njegov sin po imenu Svetopelek. Odista dok je Svetopelek vladao, poslao je papa Stefan pismo časnom čovjeku, učenom Konstantinu, pozivajući ga k sebi. Čuo je bio naime o njemu da je svojim propovijedanjem uspio da preobrati bezbrojan narod, i zbog toga je želio da ga vidi. I tako je Konstantin najsvetiji covjek, zaredio svještenike, načinivši pismo za slovenski jezik, preveo je Hristovo Jevandjelje i Psaltir i sve svete knjige Starog i Novog zavjeta sa grčkog na slovensko pismo, uredio im je i liturgiju po grčkom načinu, i učvrstio ih je u Hristovoj vjeri, oprostivši se sa svima koje je preveo u Hristovu vjeru, prema apostolskoj naredbi požuri da otputuje u Rim. A dok je putovao prođe kroz kraljevstvo kralja Svetopeleka koji ga je primio s počastima.Tada Božji čovjek Konstantin, kome je papa Stefan kasnije kada ga je posvetio za monaha nadjenuo ime Kiril, poče da propovjeda kralju jevanđelje Hristovo i vjeru Svete Trojice. Na njegove propovjedi kralj Svetopelek je povjerovao u Hrista, i pokršten je sa svim njegovim kraljevstvom, i postao je provjereni i odani poštovalac Svete Trojice. Nekoliko dana kasnije, dok je boravio kod kralja ovaj veoma blaženi čovjek, učvrstio ga je u vjeri i učenju Hristovom i oprostivši se od svih hrišćana, otputovao je u Rim. U to vrijeme načinjeno je veliko veselje i hrišćani, spuštivši se sa planina i skrivenih mjesta, đe su bili rasuti, počeše da hvale i blagosiljaju ime Gospoda, koji spašava one koji se u njega uzdaju. Poslije je kralj Svetopelek naredio hrišćanima koji se služahu latinskim jezikom, da se vrate svaki u svoje njesto, i da obnove gradove i naselja, koja su ranije pagani razorili. Kralj je još htio da se u njegovo doba ponovo zapamte, opišu i zabilježe granice i krajišta svih pokrajina i oblasti njegovog kraljevstva, riječima im je ovo iznio, ali u to vrijeme nije se našao niko, koji bi kralju dao siguran odgovor o ovoj stvari. Tada kralj, pun Božije mudrosti, i koristeći zdrav razum, posla mudrace i plemenite ljude kao glasnike časnom i apostolskom čovjeku, papi Stefanu, i caru Konstantinopoljskog grada Mihailu, moleći i tražeći da ga udostoje i pošalju po veoma mudrim ljudima stare privilegije, u kojima su zapisane granice i krajišta, pokrajine i oblasti ili zemlje. A kada su kraljevi poslanici stigli u Rim, i saopštili kraljeve riječi papi Stefanu, časni papa mnogo se obradovao a najviše, jer je ulučio priliku da pošalje veoma mudre ljude, koji bi novajliju u vjeri i slabašnog još kralja i njegov narod napasli i nahranili nebeskim hljebom i životnom riječju. I tako posla svoga vikara, po imenu Honorija, kardinala - svještenika svete rimske crkve, kome je predao moć da obavezuje i razriješuje, da uništava i razara, gradi i zasejava, kao sto je običaj, kada rimska stolica šalje po stranama svijeta poslanike ili vikare, i takođe mu je naredio da povede sa sobom jos dva kardinala - episkopa, koji bi narodu sada u vjeri posvjećivali episkope, ili crkve, i riječ života svakodnevno zasijavali u njihovim srcima. Pošto su stigli kardinali i episkopi zatekoše kralja u ravnici Dalme, a on ih je primio sa mnogo počasti i poštovanja. Tada kralj zapovijedi da se u toj istoj ravnici Dalme sakupi sav narod zemlje, i njegovog kraljevstva. Međutim dok se narod sakupljao, stigoše plemeniti i mudri izaslanici Lav i Jovan, koje je poslao car Mihailo i drugi mudri ljudi, koji su primljeni od kralja i kardinala s poštovanjem. Kada su se sakupili svi, kako oni koji govorahu latinskim jezikom, tako i oni koji govorahu slovenskim jezikom po naredbi apostolskog vikara Honorija, i najhrišćanskijeg kralja Svetopeleka načiniše sabor u toku dvanaest dana. Na njemu se osam dana raspravljalo o božanskom zakonu i Svetom pismu i položaju crkve, a ostala četiri dana bilo je govora o kraljevoj moći, o vojvodama, o kneževima i satnicima i o položaju kralja. Na tom istom saboru dok je slušao čitav narod, ponovo su pročitane stare privilegije, kako latinske tako i grčke, poslate od pape i od cara, o podjeli pokrajina ili zemalja, kako su zapisali i odredili drevni carevi. I tako je riješio kralj i sav narod. Dvanaestog dana, pošto je završen sabor, rukom vikara Honorija i kardinala i episkopa kralj je krunisan, i to je krunisan po obredu rimskih kraljeva, i načinjeno je veliko veselje u narodu i u cijelom njegovom kraljevstvu. Poslije toga zapovijedio je kralj da se posvete arhiepiskopi , jedan u Splitu, a drugi u Duklji;isto tako su posvećeni mnogi episkopi, i crkve koje su bile porušene i oskrnavljene, obnovljene su i osvećene. Kralj je odredio takođe, da niko ne ometa ni u čemu nijednu crkvu, ili da ima neku moć pod čijom je jurisdikcijom ta crkva, ako bi pak drukčije činio, povrijedio bi kraljevsku krunu. Poslije ovoga prema sadržaju privilegija, koje su pročitane pred narodom, napisao je privilegije, podijelio pokrajine i oblasti svoga kraljevstva, i njihove granice i krajeve na ovaj način: prema toku voda koje teku sa planina i ulijevaju se u more na južnoj strani imenova Primorje, a prema vodama koje sa planina teku ka sjevernoj strani i ulijevaju se u veliku rijeku Dunav, nazvao je Srbija. Zatim je primorje podijelio u dvije pokrajine:od mjesta Dalme đe kralj tada boravljaše, i đe je bio sabor, sve do Vinodola nazva Bijelom Hrvatskom, za koje se kaže i donja Dalmacija. Uz saglasnost gospodina pape Stefana i njegovih izaslanika, ustanovi Salonitansku crkvu kao mitropoliju, pod čiju je upravu stavio ove crkve naime: Split, Trogir, Skradin, Vranu, što je sad tvrdjava Zadra, Nin, Rab, Osor, Krk i Epidaur, koji se sada zove Raguzium. Isto tako od navedenog mjesta Dalme sve do grada Bamblone, koji se sada zove Drač nazvao je Crvena Hrvatska, za koju se jos kaže Gornja Dalmacija. I kao što je u donjoj Dalmaciji ustanovio Salonitansku crkvu kao mitropoliju, na isti način u Gornjoj Dalmaciji su Dukljansku crkvu, prema drevnom pravu, uredili mitropoliju pod čijom su upravom proglasili ove crkve, a naime:Bar, Budvu, Kotor, Ulcinj, Drač, Skadar, Drivast, Pilot, Srbiju, Bosnu, Travuniju, Zahumlje. Srbiju, pak koja se naziva i Zagorje, podijelio je u dvije pokrajine:jednu od velike rijeke Drine prema zapadnoj strani, sve do planine Pini, koju je nazvao još Bosnom. Drugu, pak, od iste rijeke Drine prema istočnoj strani sve do Lipljana i Laba, koju je nazvao Raškom. Svugdje, pak, u pokrajinama odredio je bana, to jest vojvodu, od svoje braće po krvi, i župane, to jest kneževe, i satnike, to jest, centurione, od plemenitijih ljudi iz istih pokrajina. Dao je pak svakome banu, to jest vojvodi, vlast da ima pod sobom sedam centuriona, koji bi pravo sudili narodu i primali danak, i predavali ga banu. Banovi bi poslije toga polovinu predavali kralju a polovinu zadržavali za sebe. A kneževima, to jest županima, zapovijedio je da svaki ima pod sobom jednog satnika, koji bi s njim jednako pravedno sudio narodu, a dva dijela danka kneževi, to jest župani da, da daju kralju, a treći, pak, da zadrže za svoju upotrebu. Banovima ili vojvodama da ne polažu nikakav račun, već da vladaju županijama istih pokrajina, a račun da polažu samo kralju. Uveo je mnoge zakone i dobre običaje, a ko želi da ih upozna neka čita knjigu o slovenima, koja se zove "Metodijus", tamo će otkriti kakva je sve dobra uveo ovaj veoma dobri kralj. I tako kada je sve obavljeno, kardinali i episkopi, i carevi izaslanici, pošto ih je kralj otpuštio, zahvaljujući Bogu i kralju i sa mnogim darovima koje im je kralj dao, vratili su se u svoja mjesta. Tako isto i banovi i župani, kao i centurioni nedavno postavljeni, sa cijelim narodom hvaleći Boga, i pozdravljajući kralja, otišli su svaki u svoju pokrajinu i oblast.  Ovaj veoma sveti kralj vladao je pored toga četrdeset godina i četiri mjeseca, i rodio je sinove, i kćeri, i umro je sedamnaestog dana mjeseca marta, a sahranjen je u crkvi Svete Marije u dukljanskom gradu sa počastima i sa velikim ispraćajem tada ga je sakupljeni narod plačući ožalio. A u istoj crkvi, u kojoj je sahranjen, izabrali su njegovog sina Svetolika, tu su ga arhiepiskop i episkop posvetili i krunisali. Od toga dana, najzad nastao je običaj da se u istoj crkvi biraju i zaređuju svi kraljevi te zemlje. X  Tako Svetolik primivši kraljevstvo, slijedio je stope svoga oca, i išao je putem Božijih zapovijesti, i sa svima je bio u miru. Rodio je sinove i kćeri, i umro je dvanaeste godine svoga kraljevanja. Zavladao je umjesto njega njegov sin Vladislav. XI  Primivši kraljevstvo, Vladislav, koji se isticao snagom, zaboravivši na svoga Gospoda Boga, i odstupivši sa puta svojih otaca, nije išao pravo ka gospodu, već se ukaljao mnogim nečistotama. I tako, dok je jednog dana išao da lovi, Božjim sudom pade u jamu i pogibe. XII  A umjesto njega zavladao je njegov brat Tomislav, koji je bio snažan čovjek, ali nije bio kao njegov brat. Za vlade Tomislava ugarski kralj po imenu Atila pokrenuo je vojsku da bi zaratio s njim. No, kralj Tomislav, hrabar mladić i snažan ratnik, vodio je sa njim mnoge ratove i uvijek ga je nagnao u bijeg. Kralj Tomislav rodio je sinove i kćeri i umro je trinaeste godine svoga kraljevanja. XIII  Njegov sin Sebeslav naslijedio je u kraljevstvu svoga oca. U to vrijeme dođoše Grci i opsjednuše grad Skadar. To čuvši kralj Sebeslav sakupi mnoštvo naroda i dođe, i navali na njihov logor. I izginuše Grci; i mnogi su stradali od mača, a mnogi su zarobljeni, drugi su se dali u bijeg. Dok se ovo događalo kralj Ugara Atila uđe sa vojskom u Sebeslavljevu zemlju i oplijeni, razori i popali najveći dio njegove zemlje, i vrati se u svoje mjesto. Otuda ode ka Zapadu, pa ga je kralj Sebeslav, kada se vratio, nije zatekao, te poče da povraća svoju zemlju. Njemu se rodiše dva sina blizanca; i jednog nazove Razbivoj, sto na latinskom znaci "rušenje ljudi", a drugog Vladimir. Vladao je dvadeset i četiri godine i, umro je. XIV  Poslije njega vladali su njegovi sinovi, zato što su bili blizanci, tako da je Razbivoj vladao primorjem, a Srbijom Vladimir, koji se oženio kćerkom ugarskog kralja i i sa njom rodio sinove i kćeri, i nasta trajni mir između Ugara i Slovena. Poslije ovoga, sedme godine svoga kraljevanja Razbivoj je umro. Vladimir tako prihvati čitavo kraljevstvo i dvadesete godine svoga kraljevanja preminu. XV  Poslije njega vladao je njegov sin Karanimir, za čije se vrijeme pobuni Bijela Hrvatska, te njega odatle izbače. Tada kralj sakupivši vojsku iz Raške i Bosne, krenu na njih. Ali oni, sakupivši se na polju Humu, zapodjenuše bitku u kojoj je kralj pao i umro. XVI  Poslije njega preuze kraljevstvo njegov sin Tvrdoslav, i povratio je kraljevstvo svoga oca, i umro. XVII  Poslije njega vladao je Ostrivoj njegov nećak, pošto kralj Tvrdoslav nije imao đece. Kralj Ostrivoj rodi sinove i kćeri i dvadesetdruge godine svoga vladanja preminu. XVIII  Tolimir, njegov sin, preuze kraljevstvo. Tih dana veselila se čitava zemlja. Rodio je sinove i kćeri i preminu. XIX  Zatim je vladao Pribislav, njegov sin, koji je počinio mnoge nepravde, Zbog toga se u neko vrijeme pobuniše velikaši Bosne, sa još nekima, i ubiju kralja, a tijelo njegovo bače u rijeku. XX  Tada Krepimir, njegov sin, zajedno sa banom, pošto ih sve pohvataše, unište ih i pobiju najstrašnijom smrcu. I tako poslije toga Krepimir prihvati kraljevstvo i vladaše umjesto oca. U to vrijeme dođoše Njemci i zauzeše Istru i počeše upadati i u Hrvatsku. Tada kralj Krepimir okupivši silne snage svoje vojske, spremi se da se sa njima zarati. Pošto je rat okončan, kralj ih sjekao oštricom mača i gonio, pa ih je izagnao iz cijele svoje zemlje. Poslije toga vođa Alamana posla kralju Krepimiru izaslanike da da svoju kćer za ženu njegovom sinu Svetozaru. Kralj se složio, zato što je vojskovođa bio carev rodjak, i prihvati njegovu kćerku za ženu svoga sina. I među njima je sklopljen trajni mir.Kralj Krepimir je vladao dvadeset pet godina i jedan mjesec i umro je. XXI  Poslije njega vladao je Svetozar, njegov sin koji je bio blag i pobožan i živio je u strahu gospodnjem, i rodio je sina kome nadjenu ime Radoslav. Zatim je počinuo u miru. XXII  Poslije njega vladao je Radoslav, koji je slijedeći stope svoga oca bio ukrašen svom dobrotom. Pored toga rodio je sina koga nazove Časlav, koji, kad postade mladić, poče bivati nepokoran svome ocu. U to se vrijeme ban Bijele Hrvatske sa svima svojima pobuni protiv kralja. Tada kralj Radoslav, sakupivši vojsku, dade dio vojske svome sinu Časlavu, a dio povede sa sa sobom. Poslije toga, nastupajući, opkole pobunjenike sa svih strana, pa ih pohvataju i orobe. Ali koliko je god njih kralj zarobio, pusti ih da odu slobodno, međutim, one koje je zarobio sin Časlav preda u ropstvo vojnicima. Zbog toga se ozlojediše vojnici koji su bili sa kraljem i, ostavivši ga, odu k Časlavu, njegovom sinu. Tada se Časlav uzoholi, proćera svoga oca s vlasti i po nagovoru vojnika, poče ga progoniti. Kralj , bježeći, stigne napokon u mjesto koje se zove Lasta. Vidjeći pak da ne može izbjeći ruku svoga sina, s nekoliko njih koji su ga voljeli dođe do morske obale. Zatim budući da Časlav sa svojima već bijaše blizu, vremenom pritješnjeni, sa konjanicima pod oružjem, plivajući stignu do jednog grebena nedaleko od obale i na njega se popnu, i tako se kralj izbavi. Ne mnogo kasnije Božijom voljom prošla je lađa koja bijaše iz Apulije. Tada kralj i oni koji sa njima bijahu, stanu vikati i dozivati mornare. I mornari veslajući dođoše da vide što se zbiva. Kad su pak saznali o čemu se radi, s počastima prime kralja i sve njegove pa ih povedu u grad Sipont. Odatle kralj ode u Rim u dom apostola Petra i Pavla. A od onog dana ona stijena nazvana je Radoslavljev kamik ili stijena. Časlav i pored toga što je bio proklet od oca, poče kraljevati. U to vrijeme u predjelu Sraga bješe neki mladić po imenu Tihomil, sin nekog sveštenika iz sela Rabike, i čuvaše stado ovaca nekog kneza čije je ime Budislav. I budući da je Tihomil bio vrlo hrabar i jak, snažan lovac, a i veoma brz u trčanju, kad god bi knez izlazio da lovi, njega bi vodio sa sobom. Jednog pak dana dok je išao da lovi, Tihomil nehotice i slučajno, štapom koji je nosio u rukama udari jednu kuju, po imenu Paluzija, i ubije je. Stoga strašno preplašen, zato što ju je knez mnogo volio, dade se u bjekstvo, i dođe kod Časlava koji ga je odmah primio. XXIII  Dok je vladao kralj Časlav, Ugarski knez Kiš dođe sa svojom vojskom u Bosnu, pa pustošaše i pljačkaše ovu pokrajinu. Tada kralj, sakupivši vojsku, suprostavi mu se u županiji Drini, pored rijeke. Pošto se tu zače bitka, gorerečeni mladic Tihomil, posvuda ranjavajući neprijatelje, pohrli i ubije ugarskog kneza, pa mu odsiječe glavu i preda je kralju. Toga dana pade nebrojeno mnoštvo ugarskog naroda na mjestu koje se zove Cvilino (kao cviljenje stoke; tako su naime tada cviljeli Ugri, dok su ih ubijali kao svinje) na mjestu đe je bio ubijen knez Kiš nalazi se Kiskovo sve do današnjeg dana. Zatim kralj Časlav, dade Tihomilu županiju Drinu i oženi ga ćerkom bana Raške, zbog toga što je ubio kneza Kiša. Kad je pak kneževa žena saznala za smrt svoga muža, ode kod ugarskog kralja i zatraži od njega pomoć i vojsku da bi osvetila smrt svoga muža. Dobivši veoma veliku vojsku, pođe protiv kralja Časlava i nađe ga u Srijemu. Kralj nije o tome ništa znao, pa Ugri provale noću u njegov šator, i zarobljen je kralj Časlav i svi njegovi srodnici, koje zapovijedi Kišova žena da se vezanih ruku i nogu bače u rijeku Savu. I tako je učinjeno; preokrenuo se njegov grijeh u njegov jad, ono što je bio počinio svom ocu palo je na njegovu glavu, poginu on sam i sav njegov dom.  XXIV  Poslije toga zemlja je ostala bez kralja, pa su banovi počeli da vladaju na svojoj zemlji, svaki u svojim pokrajinama i oblastima, i podjarmiše sebi župane i od njih uzimahu danak, isto tako kao sto je uzimao kralj. Ali se niko ne usuđivaše da prisvoji naziv kralja. Tako i Tihomil, po smrti tasta vladaše Raškom. Ali nije se usudio da se nazove ni kraljem, ni banom, već samo velikim županom, i to zbog toga što je bio na čelu ostalim županima Raške. I tako su vladali zemljom dugo vremena. XXV  Kad su srodnici kralja Radoslava i vojnici, koji su sa njim bili u Rimu čuli što se zbilo, zamoliše kralja da se oženi. On nagnan njihovim molbama uzme za ženu Rimljanku iz veoma plemenitog roda, s kojom rodi sina, kojega nazva Petrislav. Zatim preminu u dubokoj starosti i sahranjen je s velikim počastima u crkvi Svetog Jovana Lateranskog. XXVI  Poslije toga Petrislav se oženi plemenitom rimskom đevojkom, od koje dobije sina koga nazva Pavlimir. Zatim pošto je proživio veoma mnogo godina sa svojim rimskim srodnicima, i on sam je umro. Po smrti, srodnici mu začeše neprijateljstvo sa ostalim Rimljanima i počeše voditi teške borbe po gradu, kao što se to često dešava. Kad je Pavlimir postao mladić i počeo da izrasta u veoma snažnog i hrabrog ratnika, tako da mu u gradu Rimu niko nije bio ravan; zbog toga su ga njegovi srodnici i neki drugi Rimljani veoma zavoljeli i izmijenili mu ime, pa pošto je mnogo uživao u ratovanju nadjenu mu ime Belo. U to vrijeme isplovi sa Sicilije brodovlje, ogromno mnoštvo saracenskih lađa, ovakvo brodovlje grčki se zove "miria armeni", a latinski "decem milia vella". Sve primorske gradove su porušili; a Latini pobjegoše u planine đe življahu Sloveni. A kad su se stali vraćati u svoje gradove, Sloveni ih pohvataju i zadrže kao robove. Zatim mnogi pušte Latine pod uslovom da im u svako vrijeme plaćaju danak i da im vrše službe. I tako oni počeše ponovo graditi primorske gradove koje su porušili Saraceni. U isto vrijeme rimski srodnici Belovi koji je i Belimir, ne mogući podnositi podmuklost i neprijateljstva rimskih velikaša, a pošto nijesu htjeli da se ponižavaju, niti da sa neprijateljima sklope mir, svi izađu iz grada, zajedno sa Belom, ženama, sinovima i kćerama, vojnici, njih pet stotina na broju, uzevši đecu i žene, dođu u Apuliju. Odatle pošto su se ukrcali na lađe, doploviše u predjele Dalmacije. Stignu u luku koja se zove Gruž i Ombla. Sloveni su naime poslali Belu, koji je i Pavlimir, glasnike da dođe i prihvati kraljevstvo svojih predaka, pa su ga zbog toga i slijedili njegovi srodnici. Pošto su sišli sa lađa, sagrade tvrđavu i tu se nastaniše. Kad su ljudi iz grada Epidura, koji su se još zadržali u šumama i planinama, saznali da je Belo stigao sa Rimljanima i da su sagradili tvrđavu, skupe se i dođu, i zajedno sa njima podigoše grad na obali mora, koji Epidavrani svojim jezikom nazovu "Laus". Zbog toga ovaj grad bi nazvan Lausium, a kasnije promjenom glasa "L" bude nazvan Ragusium. Uistinu Sloveni su ga nazvali Dubrovnik, a to znači "šumski" ili "šumska", jer kad su ga gradili došli su iz šume. XXVII  Međutim kad su banovi i župani zemlje saznali da je došao Belo, unuk kralja Radoslava, obraduju se, a najviše narod zemlje Slovena, sa svih strana počeše priticati k njemu, a najviše stanovnici oblasti Travunije, koji ga, došavši, odvedoše u Travuniju sa velikom počašću. Potom kad su došli banovi u Travuniju sa županima i satnicima, prihvatiše ga sa počastima i na dan Uspenja Gospodnjeg postaviše ga za kralja. Samo župan Raške, koji bijaše od Tihomilovog roda, sa svojom pokrajinom nije htio da dođe kralju. Na to se kralj Belo naljuti, sakupi vojsku i dođe u Rašku; Ljutomir župan Raške isto tako sakupivši narod pripremi se za rat. Pošto se zače boj pored rijeke Lima, vojska župana Raške bi poražena i dade se u bijeg. Tada ih je kralj sa svojom vojskom gonio sve do druge rijeke koja se zove Ibar, đe neki koji su s njim bili, želeći da steknu kraljevu naklonost, mačem posjeku župana kad je bježeći prelazio preko mosta, pa ga bače u rijeku, pa je umro. A kralj preuze kraljevstvo svojih predaka i pod njim se zemlja smirila. U čast te pobjede Rimljani, koji bijahu s kraljem, podignu crkvu u Raškoj u čast blaženog apostola Petra, u mjestu Kaldane. I nedaleko od ove crkve, na jednom brežuljku, kralj sagradi tvrđavu i nazva je svojim imenom Belo. Odlučio je da gorerečena crkva bude episkopija i tu postavi episkopa i zasnuje episkopiju koja postoji sve do današnjeg dana. Zatim kralj poče obilaziti zemlju i svoju kraljevinu.  Tako u neko vrijeme dok se kralj nalazio u pedjelima Srijema, Srijemci se udruže sa Ugrima i zapodjenuše boj sa kraljem. Na mjestu đe izginuše Srijemci sa Ugrima, i đe je mnogo njih satrveno, od onog dana, pa sve do danas, polje na kome se vodila bitka zove se Belina, a to zbog pobjede koju je kralj tu izvojevao. Zatim su Ugri od kralja zatražili mir. Potom je kralj sklopio sa njima ugovor, tako da se od tog dana ne usude prijeći rijeku Savu i to od mjesta đe izvire i kako teče, sve dok se ne ulije u veliku rijeku Dunav. A ni kraljevi ljudi neće prelaziti na onu stranu, kao ni oni na ovu. Oni se saglase i sklope mir. Poslije toga kralj se vratio u primorske oblasti. I jednog dana, kada je ulazio u neki grad Travunije, preminu naprasnom smrću. Tada ga s velikom počašću sahrane u crkvi Svetog Mihaila u istom tom gradu. Narod ga je mnogo dana oplakivao. Sedmog pak dana po njegovoj smrti njegova žena rodi sina koga nazove Tješimir, što se latinski kaže "consolator populi". XXVIII  Pošto je kralj preminuo oni koji su bili Tihomilovog roda počeše da vladaju Raškom, a svi banovi, isto kao i ranije, počeše samostalno vladati i nijesu htjeli polagati nikakvog računa kraljici ni njenim sinovima, samo Travunija se pokoravala kraljici, jer su njeni srodnici živjeli u Travuniji i Dubrovniku i ne usuđivahu se da se odmetnu od nje. Kad je, pak, dječak odrastao oženiše ga ćerkom bana Čidomira iz Bijele Hrvatske, sa kojom rodi dva sina: Prelimira i Krešimira. Pošto su pak dječaci odrasli, Tješimir pošalje svoga sina Krešimira tastu koji je upravljao Bijelom Hrvatskom naređujući ovom da sakupi vojsku i da pođe na bosanskog bana. A sam sa svojim sinom Prelimirom, pošto je sakupio svoje srodnike i narod Travunije, krene u borbu protiv bana koji je upravljao prevalitanskom oblašću. I ban, sakupivši svoj narod, pripremi se za borbu. Kad se bitka zametnula, ban pade i umre. I Tješimir pade i ranjen je, a poslije je umro. Njegov pak sin Prelimir dobije bitku i zauze čitavu Crvenu Hrvatsku, pa bude krunisan za kralja i poče vladati zemljom i kraljevstvom svojih predaka. XXIX  Krešimir pak njegov brat, boreći se sa ujakom, opustoši Uskoplje, Luku i Prevu. A ban Bosne vidjeći da nije kadar pred njih stati i boriti se, pobježe ugarskom kralju. Najzad Krešimir zauzme čitavu Bosnu i njome je vladao. Poslije smrti majčinog oca zavladao je Bijelom Hrvatskom. XXX  U to vrijeme preminu bugarski car Petar, koji stolovaše u gradu Velikom Preslavu, a grčki car sakupivši silne snage svoje vojske, zauzme čitavu Bugarsku i potčini je svojoj vlasti. Zatim tu ostavi svoju vojsku i vrati se u svoj dvor, a oni na čelu vojske dođu sa vojskom i zauzmu cijelu pokrajinu Rašku. A župan Raške pobježe i dođe kralju Prelimiru sa svoja dva sina, Pienom i Radigradom, i sa svojom kćerkom po imenu Prehvala; kralja nađu u županiji Onogošt. Kada je kralj Prelimir vidio da je kćerka ovoga veoma lijepa i skladno građena, njegovo srce je ranjeno ljubavlju prema njoj. Sazvavši svoje, naredi im da kažu županu, đevojkinom ocu, ako bi se on sa čitavom svojom oblašću htio svojevoljno potčiniti kraljevoj vlasti i zakleti na vjernost kralju i negovim sinovima, neka zna da bi se kralj oženio njegovom kćerkom. Kada je župan za to čuo, obradova se i sa svojim sinovima zakune se na vjernost kralju i njegovim sinovima; i obećali su da će ispuniti sve ono što bi im kralj naredio. Tada kralj uze za ženu njegovu kćer i, pošto je vjenčanje bilo proslavljeno na kraljevski način, dade svojim rođacima Trebjesu u baštinu, što Latini zovu "haereditas", i Radigrada učini županom u Onogoštu. Ne dugo poslije toga umrije grčki car, i kralj Prelimir i njegov tast poručiše svojim prijateljima Rašanima da bez ikakvog straha pobiju Grke koji su njima vladali. I tako je učinjeno. Pošto su jednog dana svi Grci bili pobijeni, kralj s tastom i svojim rođacima ode U Rašku i čitavu je pridobije, pa svoga tasta postavi za velikoga župana, kao što je ranije bio, a svoje rođake za župane pod očevom vlašću, da upravljaju ovom pokrajinom; i posjedovali su je, ali uz nepovrijeđeno kraljevsko pravo. Zatim su se kralju Prelimiru rodila četiri sina, čija su imena ova: prvorođeni Hvalimir, drugi Boleslav, treći Dragislav, četvrti Spelank, i kojima podijeli svoju zemlju ovako: Hvalimiru dade oblast Zete s gradovima, i ove županije: Luška, Podlužje, Gorska, Kupelnik, Oblik, Prapratna, Crmnica, Budva sa Kučevom i Grbalj: Boleslavu dade Travuniju sa ovim županijama: Ljubomir, Vetanica, Rudina, Kruševica, Vrm, Risan, Dračevica, Konavli, Žrnovica; Dragislavu dade Humsku oblast i ove županije:Stantania, Popovo, Yabsco, Luka, Vellica, Gorymita, Vecenike, Dubrava i Dabar; Prevladu dade oblast koja se slovenski zove Podgorje, latinski Submontana, i ove županije: Onogošt, Morača, Komarnica, Piva, Gerico, Nevesinje, Guisemo, Kom, Debreca, Neretva i Rama. Ove četiri oblasti nazove Tetrarhija. Kralj Prelimir je živio mnogo godina i vidio je sinove svojih sinova, i preminu u dubokoj starosti, a pokopan je u episkopiji Raške, u crkvi svetog Petra s velikom čašću, poštovanjem i slavom. XXXI  Krešimiru pak, njegovom bratu, rodi se sin kome nadjene ime Stefan. Ovaj je po očevoj smrti upravljao Bijelom Hrvatskom i Bosnom, i poslije njega uvijek su njegovi nasljednici vladali u Hrvatskoj. Njemu se od vanbračne žene rodio sin hrom na obje noge, koji dugo vremena nije mogao da hoda; njega nazove Leget. Ovaj Leget kad je umro njegov otac Krešimir, odveden je u Travuniju kod svoga rođaka Boleslava. Njega je posluživala neka đevojka po imenu Lovica, koju zavoli i docnije oženi. S njom je izrodio sedam sinova, koji rastući postanu mladi borci i vješti u oružju. Sinovi kralja Prelimira koji nijesu slijedili stope svoga oca, počeše da se okrutno i oholo odnose prema narodu kojim su vladali. Zbog toga je narod postao veoma nezadovoljan njima. Ali pošto se zla namjera ne može dugo prikrivati, narodi tajno pošalju poslanike gorerečenoj braći i dadoše im vjeru da će zajednički ustati i uništiti sinove i nećake kralja. Tako poslije dogovora, sedmorica braće s ocem i narodom, a s pristankom i voljom oca i čitavog naroda, ustadoše i počeše goniti sinove kralja, pa ih od najmlađega do najstarijega pobiju mačem. Ipak jedan od njih, po imenu Silvester, sin Boleslavljev, izbjegne sa svojom majkom Kastrekom pa oboje pobjegnu u Lauzium, koji se sada zove Raguzium, odakle je majka Silvestrova vodila porijeklo. Sinovi Legeta pošto su izvršili bratoubistvo ili čovjekoubistvo, počeše vladati zemljom, a njihov otac je boravio u Kotorskom zalivu, u mjestu koje se zove Trajekt (prevlaka kod Tivta), đe je sebi sagradio tvrđavu i dvor. Ali svemogući Bog, koji voli svako dobro a ne voli svako zlo i grijehove, uskoro udari na oca, inače hromog tijelom i duhom, i na sinove mu, kugom i pomorom, na isti način kao što su sami bili udarili na braću i svoje nećake. XXXII  I umriješe i ne ostade nijedan od njih. Kada je pak narod za ovo saznao, obuze sve veliki strah, te pošto nijesu imali kralja, slože se da odmah odu u Dubrovnik i odatle uzmu Silvestra, koji je jedini bio preostao od poroda slavnoga kralja Prelimira, i postave ga za svog kralja.  Tako kralj Silvester pošto je primio kraljevstvo, vladaše čitavom Tetrarhijom, sa strahom od Boga u miru i pravdi. I rodi sina kome nadjenu ime Tuđemir, pa preminu u miru. XXXIII  Kraljevstvo naslijedi Tuđemir i, pošto se oženio, rodi sina koga nazva Hvalimir. U to vrijeme u bugarskom narodu se uzdignu neki Samuil, koji je zapovijedio da ga zovu carem, i vodio je mnogo ratova protiv Grka, koje izbači iz čitave Bugarske, tako da u njegovo vrijeme oni nijesu više smjeli da se približe toj strani. XXXIV  Pošto je umro kralj Tuđemir, kao kralj ga je naslijedio Hvalimir, njegov sin, koji je uzeo ženu sa kojom izrodi tri sina. Prvorođenog nazove Petrislav, koji je upravljao Zetskom oblašću; drugoga Dragimir, koji je upravljao Travunijom i Humom; trećega Miroslav koji je upravljao oblašću Podgorje. Pošto je prepustio zemlju svojim sinovima , preminu u dubokoj starosti. XXXV  Jednom tako Miroslav, došavši da vidi svog starijeg brata, uđe u čamac i dok je plovio Blatom, odjednom nasta oluja u kojoj nastrada on i oni koji bijahu sa njime. Njegovu zemlju posjedne njegov brat i vladao je njome umjesto njega. Zatim kralj Petrislav izrodi sina koga nazove Vladimir, i umrije u miru. Sahranjen je u crkvi Svete Marije, u mjestu koje se zove Krajina. XXXVI  Dijete pak Vladimir pošto je primio kraljevstvo, rastijaše ukrašen svakim znanjem i svetošću.Zatim, u ono vrijeme kada je Vladimir već bio postao mladić i kada je zavladao na mjestu svoga oca, gorerečeni Samuil, bugarski car, sakupivši veliku vojsku dođe u Dalmaciju i u zemlju kralja Vladimira. Kralj, pak, koji je bio sveti čovjek, i nije htio da niko od njegovih strada u ratu, malodušno se povuče i sa čitavim svojim ljudstvom pope se na brdo koje se zove Oblik. Kad je zatim došao car sa vojskom i uvidio da neće moći nadvladati kralja, jedan dio svoje vojske ostavi u podnožju brda, a dio povede sa sobom i krenu da napadne Ulcinj. Pored ostalog, na brdu Obliku bijaše žestokih zmija, čim bi nekoga ujele, taj bi odmah umro, i počeše da nanose velike gubitke kako u ljudima tako i u životinjama. Tada je kralj Vladimir izgovorio sa suzama molitvu Gospodu da svemogući Bog spase njegov narod od te gadne smrti. Bog je uslišio molitvu svoga sluge i od onog dana nikoga od njegovih nije ujela zmija, ali i otada do danas ako čovjeka ili bilo koju životinju na onom brdu ujede zmija, ostanu živi i bez ikakve ozljede. Na onom brdu od onog dana kada se molio blaženi Vladimir, pa sve do današnjeg dana, kao da su zmije bile bez otrova. Medjutim, car posla glasnike kralju Vladimiru da, sa svima onima koji bijahu sa njime, siđe s brda, ali kralj nije pristao. Župan pak onoga mjesta, postavši izdajnik poput Jude, pošalje caru ovu poruku: "Gospodaru ako tvoje veličanstvo želi, ja ću ti predati kralja", a car mu odgovori:"Ako to budeš mogao uraditi, znaj da ću te bogatim i veoma moćnim učiniti." Tada kralj, sakupivši sve one koji su bili s njim, ovako im je govorio: "Kako vidim treba da ja, veoma draga braćo, ispunim onaj korak iz Jevanđelja, đe se kaže: "Dobar pastir daje svoju dušu za svoje ovce". Dakle bolje je, braćo da ja dam svoju dušu za sve vas i svojevoljno dam svoje tijelo da ga sjeku na komade ili ubiju, nego da se vi izložite opasnosti od gladi i mača". Zatim se, pošto im je ovo i mnoge druge stvari bio rekao, oprosti sa svima i ode k caru. Car ga odmah pošalje u progonstvo u Ohridske strane, u mjesto koje se zove Prespa, đe se nalazio i dvor ovoga cara. Zatim car, sakupivši vojsku, dugo vremena napadaše Ulcinj, ali ga nikako nije mogao zauzeti. Odatle gnjevan odstupi, te poče rušiti , paliti i plijeniti čitavu Dalmaciju; gradove pak Kotor i Dubrovnik popali, a sela i čitavu pokrajinu tako opustoši, da je izgledalo da je zemlja ostala bez stanovnika. Ovako pustošivši kako primorske, tako i brdske oblasti, car pređe sve do Zadra, a zatim se kroz Bosnu i Rašku vrati u svoje mjesto. U međuvremenu Vladimir se nalazio u okovima, upražnjavajući danju i noću post i molitvu. Njemu se prikaza anđeo Gospodnji, koji ga je tješio i koji mu je nagovijestio ono što će se dogoditi, kako će ga Bog osloboditi iz same tamnice i kako će on kroz mučeništvo dospjeti u carstvo nebesko, primiti vijenac koji neće uvenuti kao i nagradu vječnog života. Tada blaženi Vladimir, potkrijepljen anđeoskom pojavom, sve je više upražnjavao post i molitvu. I tako jednog dana kćer cara Samuila, po imenu Kosara, potaknuta i nadahnuta Svetim Duhom, priđe ocu i zamoli ga da siđe sa svojim sluškinjama da opere glavu i noge okovanih i zarobljenih, što joj otac dozvoli. I tako siđe i izvrši dobro djelo. Međutim ugledavši Vladimira i vidjevši da je lijepog izgleda, pokoran, blag i skroman, kao i da je pun znanja i Božije mudrosti, zadrži se sa njim u razgovoru, jer joj se njegov govor učini sladak više nego med i saće. I ona ga je zavoljela, ali ne iz požude, već zbog toga što se sažalila na njegovu mladost i ljepotu i što je bila čula da je on kralj i da potiče od kraljevskog roda; i pozdravi ga i ode. Želeći da ga oslobodi okova, pristupi caru i bacivši se pred njegove noge, ovako je govorila: "Moj oče i gospodaru, znam da ćeš me udati, kao što je to običaj. Sada, dakle, ako je po volji tvom veličanstvu, ili ćeš mi dati za muža kralja Vladimira, kojega držiš u okovima, ili znaj, da ću prije umrijeti nego li se udati za nekog drugog čovjeka". Kad je car ovo čuo, a zato što je mnogo volio svoju kćer i što je znao da Vladimir potiče od kraljevskog roda, obraduje se i pristane da njenu molbu ispuni, pa odmah pošalje po Vladimira i naredi da mu ga prikažu okupanog i odjevenog u kraljevsku odjeću. I blagonaklono ga gledajući i poljubivši pred velikašima svojeg kraljevstva, dade mu svoju kćer za ženu. Pošto je na kraljevski način proslavio vjenčanje svoje kćeri, car postavi Vladimira za kralja i dade mu zemlju i kraljevstvo njegovih predaka i čitavu zemlju Dračana. Zatim car poruči Dragimiru, stricu kralja Vladimira, da siđe i preuzme svoju zemlju, Travuniju, da sakupi narod i zemlju naseli, što je i učinjeno. I tako kralj Vladimir življaše sa svojom ženom Kosarom u punoj svetosti i neporočnosti, ljubeći Boga i služecći mu danju i noću, a povjerenim mu narodom vladao je sa strahom Božijim i pravdom. Ne dugo vremena zatim umrije car Samuil, a njegov sin Radomir preuzme carstvo. On je bio veoma snažan i vodio je mnoge ratove protiv Grka za vrijeme grčkog cara Vasilija, pa je zadobio svu zemlju do Carigrada. Car pak, Vasilije bojeći se da možda ne izgubi carstvo, tajno pošalje izaslanike Vladislavu, Radomirovu rođaku, poručujući mu:"Zašto ne osvetiš krv svog oca ? Uzmi od mene zlata i srebra koliko ti se učini da ti je potrebno, budi sa nama u miru i uzmi državu cara Samuila, koji je ubio tvog oca, a njegovog brata, te ako nadvladaš, ubij njegovog sina Radomira, koji sada drži kraljevstvo". Kada je to čuo, Vladislav se saglasi i jednog dana, dok je Radomir išao da lovi, on sam jašući s njim, napadne ga i ubije. I tako je umro Radomir, a na njegovom mjestu vladao je Vladislav, koji ga je ubio. Uzevši tako carstvo, pošalje glasnike kralju Vladimiru da dodje k njemu. Kada je to čula kraljica Kosara, zadržavala ga je govoreći:"Moj gospodaru, nemoj ići da ti se, daleko bilo, ne desi kao mom bratu, već pusti mene da odem i da vidim i da čujem kako se kralj drži. Ako hoće mene da pogubi, neka me pogubi, samo da ti ne stradaš". Dakle, s odobrenjem svog muža kraljica ode svome rođaku i on je primi s počastima, ali pritvorno. Zatim po drugi put pošalje glasnike kralju, po kojima mu je poslao zlatni krst i vjeru uz ovu poruku: "Zašto se ustučavaš da dođeš? Evo, tvoja žena je kod mene i nikakvo zlo nije pretrpjela, već se ja i moji sa njome ophodimo sa poštovanjem. Primi vjeru krsta i dođi da te vidim, pa da se sa svojom ženom vratiš u svoje mjesto s počastima i darovima". Njemu kralj odvrati: "Znamo da Gospod naš Isus Hristos, koji je za nas stradao, nije bio raspet na zlatnom ili srebrnom, već na drvenom krstu. Zato, ako je tvoja vjera prava, i ako su tvoje riječi prave, pošalji mi po sveštenim licima drveni krst, pa ću doći, budući da se, vjerom i vrlinom našega Gospoda Isusa Hrista, uzdam u životvorni krst i dragocjeno drvo". Tada pozove dva episkopa i jednoga pustinjaka pa opako i lažno predstavljajući im svoju vjeru dade im drveni krst i uputi ih kralju. Kada su ovi stigli, pozdrave kralja i daju mu vjeru i krst. Primivši krst, kralj klekne na zemlju i pomoli se, pa poljubi krst, stavi ga u svoja njedra, a zatim s malom pratnjom ode k caru. Osim toga, car je bio naredio da mu putem postave zasjede, da kad bude prolazio, ljudi iskoče sa suprotne strane i ubiju ga. Ali svemogući Bog, koji je svoga slugu od djetinjstva čuvao, nije htio da nad ljudima drijema. Naime poslao je svoje anđele da ga čuvaju. I dok je kralj prolazio pored mjesta đe su bile zasjede, oni u zasjedi viđeli su da kralja prate vojnici koji kao da su imali i nosili trofeje, pa kad su shvatili da su to anđeli, zastrašeni pobjegoše svaki u svoje mjesto. Kralj pak stiže do carskog dvora, u mjesto koje se zove Prespa, i čim je ušao u dvor poče , kao što to bijaše njegov običaj, da se moli Bogu na nebu. Kada je pak car saznao da je kralj stigao, razgnjevi se velikim gnjevom, jer je naumio u svome srcu da na putu bude ubijen, prije nego što do njega stigne, kako ne bi izgledalo da je on sučesnik u njegovom ubistvu ili saglasan sa njim zato što se bio zakleo i dao krst u ruke episkopa i pustinjaka i iz tog razloga na putu mu je postavio zasjedu. Ali kad je već vidio da je njegovo veoma rđavo djelo otkriveno, sjedeći za ručkom pošalje krvnike da mu odsijeku glavu. Zatim dok se kralj molio Bogu, vojnici ga opkole. Kad kralj to primjeti pozove episkopa i pustinjaka, koji su tu bili i upita:" Što se dešava gospodo moja ? Što ste uradili ? Zbog čega ste me tako prevarili ? Zašto, vjerujući vašim riječima i zakletvama, umirem bez krivice ?" A oni se zbog sramotnog djela ne usuđivahu pogledati ga u lice. Tada kralj, pošto se pomolio, ispovijedio i primio tijelo i krv Gospoda, a držeći u rukama onaj krst koji je bio dobio od cara, reče: "Molite se za mene, gospodo moja, a da umirem bez krivice, neka ovaj časni krst, zajedno sa vama, bude meni svjedok sudnjeg dana". Zatim poljubi krst, oprosti se s episkopima u miru i dok su svi plakali, izađe iz crkve, a odmah ga pred crkvenim vratima ubiše vojnici. Glava mu je odsječena 22. maja. Episkopi pak uzmu njegovo tijelo i sahrane ga u istoj crkvi uz himne i pohvale. A da bi Gospod obznanio zasluge blaženog mučenika Vladimira, mnogi mučeni raznim slabostima, pošto su ušli u crkvu i molili se kod njegovog groba, ozdrave. Noću, pak, svi su tamo vidjeli božansku svjetlost kao da je gorjelo mnostvo svijeća. Žena blaženog Vladimira plakala je velikim plačem, više nego što se može iskazati, mnogo dana. Gledajući, pak, car čudesna djela koja Bog tamo činjaše, dosta se uplaši i naveden kajanjem, dozvoli svojoj rođaci da uzme njegovo tijelo i odnese u mjesto koje se zove Krajina, đe je bio njegov dvor, i položi ga u crkvi svete Marije. Njegovo tijelo leži u cijelo i miriše kao da je namazano mnogobrojnim mirisima, a rukom drži onaj krst koji je dobio od cara. I u istoj crkvi svake godine na njegov praznik se okuplja mnoštvo naroda, i zahvaljujući njegovim zaslugama i njegovom posredovanju tu se i danas čine mnoga dobra onima koji mole iskrena srca. Žena blaženog Vladimira, Kosara, zamonaši se i živeći pobožno i sveto, u istoj crkvi okonča život i tu bi sahranjena, kod nogu svoga muža. U ono, pak, vrijeme kada je tijelo blaženog Vladimira bilo prenešeno iz Prespe u Krajinu, car Vladislav sakupi vojsku i dođe da zauzme zemlju blaženog Vladimira i grad Drač, kako mu je bilo obećano od cara Vasilija, kao naknadu za ubistva koja je počinio. Tako dok je bio pred Dračem, jednog dana kad se gostio, odjednom mu se pojavi naoružani vojnik u liku svetog Vladimira, i obuzet strahom poče na sav glas vikati: "Pritrčite, moji vojnici, pritrčite i odbranite me, jer Vladimir hoće da me ubije!" I ovo izrekavši, usta sa svoga prijestola da bi pobjegao, ali ga odmah pogodi anđeo, sruši se na zemlju i umrije tijelom i dušom. Tada njegovi sinovi i vojnici i sav narod, obuzeti velikim strahom i nemirom, zapale vatru po logoru i iste noći pobjegoše svako u svoje mjesto. I tako se dogodi da najgori ubica, koji sjedeći za ručkom bijaše naredio da se Vladimiru posiječe glava, i učini ga mučenikom, sam bude pri ručku ubijen, kako se dokazuje anđeo satani. Ko želi saznati koliko i kakvih dobrih djela i čuda Bog se udostojio da počini preko blaženog Vladimira, sluge svojega, neka pročita knjigu o njegovim djelima, u kojoj su njegova djela po redu opisana, pa će zaista znati da je ovaj sveti čovjek bio jedan duh sa Gospodom i da je Bog živio s njime, slava mu itd. XXXVII  Potom Dragimir, stric blaženoga Vladimira, kad je čuo za carevu smrt, sakupi narod i vojsku da povrati zemlju i kraljevstvo svojih predaka. Dakle, došavši u zaliv grada Kotora, naredi da se vojska preveze. Pošto su Kotorani pripremili male lađe, izniješe pred njega hljeb, vino i obilje razne hrane i pozovu ga na ručak na ostrvo, koje se zove Sveti Gavrilo. Stvarno on sa malim brojem ljudi uđe u jednu lađicu i doplovi do mjesta. Dok se pripremao ručak, Kotorani vidjeći da je Dragimir sa malo ljudi, a da su oni veoma brojni, te da mu niko sa kopna ne moze priteći u pomoć budući da je bio na ostrvu, počeše među sobom govoriti: "Bugarski car je umro i kraljevi ove zemlje su mrtvi; ovaj je jedini od njihovog roda preživio. Ako ovaj bude živio i zadobio zemlju, neće nam biti dobro, jer će nas i on ugnjetavati, kao što su nas ugnjetavali drugi kraljevi koji su bili njegovi preci i njegova braća. Ubijmo ga, dakle, pa neće biti više nikoga iz njegovoga roda koji bi ugnjetavao, ili uznemiravao nas i našu đecu". Zatim, dok su sjeđeli za ručkom, to isto međusobno ponavljahu, pa kad se zagrijaše vinom, ustadoše da ga ubiju. Kad to Dragimir viđe, zgrabivši svoj mač pobježe u crkvu i stade da se odatle brani isukanim mačem. A ovi, koji su stajali napolju, nijesu smjeli da uđu. Tada se nekoliko njih popnu i odozgo probiju krov crkve, pa bačajući u nju kamenje i drva, ubiju ga, ukrcaju se u malu lađu i pobjegnu. Kad su ljudi saznali što se desilo, vratili su se u svoja mjesta. Dragimirova žena, o pogibiji svoga muža, vrati se u svoj rodni kraj. Ona je bila kći Ljutimira, župana Raške. Kad se vratila sa dvijema kćerima i sama trudna, nađe svog oca mrtvog. Potom sa majkom ode u Bosnu, kod svojih ujaka. A na putu, u mjestu koje se zove Brusno, u županiji Drini, rodi muško dijete i dade mu ime Dobroslav. On je podizan u Bosni sve dok nije odrastao, a zatim ga je rodbina vaspitavala u Dubrovniku. Uzeo je za ženu divnu djevojku, nećaku cara Samuila, s kojom je rodio pet sinova, čija su imena: Gojislav, Mihala, Saganek, Radoslav i Predimir.   XXXVIII  Dakle poslije smrti bugarskog cara Vladislava, car Vasilije sakupivši veliku vojsku i mnoštvo lađa, pođe da osvaja zemlju i zauzeo je čitavu Bugarsku, Rašku, i Bosnu, čitavu Gornju Dalmaciju i sve primorske oblasti do granica donje Dalmacije. Zatim Dobroslav, zato što je bio mudar i darovit, počne da se pokorava Grcima i da bude gotovo kao njihov pomagač i saveznik, pa je sa njima jezdio po pokrajinama i tajno savjetovaše Grke da surovo i nepravedno postupaju sa narodom. A i narodu je isto tako tajno govorio: "Zašto podnosite tako veliko zlo od Grka ? Nepravedno vam sude, zaista, odnose vam imovinu, bludniče sa ženama i vaše kćeri djevice skrnave i kaljaju. Nikad vam moji preci, koji su prije mene bili kraljevi, nijesu takve stvari činili. To je veliko i teško zlo". I dok je on tako radio u pojedinim mjestima, narod poče da se njemu okreće i veoma ga zavoli, a žestoko zamrzi Grke. Međutim poslije savjetovanja, narodi su sporazumno jednog dana izmijenili poslanike i pisma, pa ustanu i u jednom danu pobiju sve grčke velikaše koji su bili zatečeni po čitavoj Dalmaciji. Poslije ovoga sakupili su se narodi, i poruče Dobroslavu i njegovim sinovima da dođu i preuzmu kraljevstvo i zemlju svojih predaka. On dođe sa pet svojih sinova, koji su već bili postali mladići i vješti borci, i preuze kraljevstvo, pa poče ratovati protiv Grka i zadobije zemlju sve do Toplice. Tada grčki car, ljutit, pozva jednog od svojih vojskovođa po imenu Armenopola, i naredi mu da ode i savlada kralja Dobroslava i njegove sinove. Ovaj pošto je sakupio veliku vojsku konjanika i pješaka stigne do ravnice Zete. I kralj Dobroslav sakupi vojsku i dade dio vojske četvorici sinova, pa ih pošalje u mjesto koje se zove Vranjina, prema istočnoj strani, da tamo sačekaju ishod bitke, a on pak sa svojim sinom Radoslavom navali na Grke sa zapada i počeše ih žestoko sjeći. Potom Radoslav, mladić snažan i vičan oružju, sjekući lijevo i desno, stiže do vojskovođe koga, čim prepozna, udari mačem i zbaci s konja na zemlju. Kad to viđeše Grci, dadu se u bijeg, a pade ih veoma veliko mnoštvo koje niko nije mogao izbrojiti. A najviše onih koji su bježali, upravo kad su mislili da su se izvukli, napadnu i poubijaju kraljevi sinovi koji su bili na istočnoj strani. I toga dana je nad Grcima bio izvršen veliki pokolj i nesreća. Kraljevstvo pak Dobroslavljevo svakodnevno je raslo i umnožavalo se. Tada kralj dade svom sinu Radoslavu županiju koja se zove Kecza (Gacko?) zbog toga što se u ratu pokazao hrabrim i što je pobijedio. Međutim, kad je grčki car čuo što se dogodilo, razbiješnjen velikim bijesom a nesrećan u duši, posla odmah izaslanike sa prilično zlata i srebra da to daju Raškom županu i Bosanskom banu i knezu Zahumske oblasti, da bi ovi poslali vojsku i narod protiv kralja. Tada župan i ban, pošto sakupe mnoštvo naroda, poruče Ljutovidu knezu Zahumske oblasti, da bi ovi poslali vojsku i narod protiv kralja. Tada župan i ban, pošto sakupe mnostvo naroda, poruce Ljutovidu knezu Zahumske oblasti, da sjedini sve mnoštvo i da on sam bude vođa čitavog naroda. I tako bi učinjeno. A car s druge strane sakupivši vojsku mnogo veću nego ranije, posalje u Drač i naredi nekom Kursiliju, toparhu, koji je u to vrijeme držao Drač i citavu Dračku zemlju, da sakupi sav narod Dračke zemlje i da se stavi na čelo čitave vojske, pa da krene da uhvati kralja i njegove sinove bilo đe ih bude pronašao. Kursilije dakle dođe sa čitavom vojskom u ravnicu grada Skadra i zastade da bi se tu svi sakupili.Tu se, dakle, sakupilo toliko mnoštvo ljudi da ih je zemlja jedva primila, potom, prešavši rijeku, stigoše u ravnicu grada Bara. Knez Ljutovid sa svojom vojskom stigne u Travuniju. Kralj Dobroslav, pak, sa svojim sinovima i svojim narodom ostao je u Crmnici; naime vidio je da ima veoma mnogo Grka i bojao se da Ljutovid ne pređe preko zaliva, pa da njega ne opkole. Dozvavši svojih pet sinova reče im:"Vidite najdraži sinovi, da je velika grčka vojska, a nas je prema njima jako malo i čini mi se da nikako ne mozemo u borbi da im se odupremo. Učinimo, dakle, ovako;neka dvojica od vas, Gojislav i Radoslav ostanu, a vi ostala trojica uzmite svaki po deset spretnih ljudi sa trubama i rogovima i popnite se na brda pa se po vrhovima brda tako razmjestite da Grci izgledaju u sredini. Ja ću sa ovima koji su sa mnom u sred noći provaliti u njihov logor. Kad budete čuli glas trube i roga, isto tako i vi na brdima uokolo oglasite se jekom truba i rogova i glasnom vikom. Potom spuštajući se malo po malo, približite se njihovom logoru, i kad budete blizu, nemojte se plašiti, već budite hrabri i muški se borite. Svemogući Bog naime, predaće ih u naše ruke". Dakle u vrijeme kada se smrkavalo, tri kraljeva sina popeše se na brda i učiniše onako kako je kralj bio naredio. U to vrijeme neki Baranin, kraljev prijatelj, u namjeri da prestraši Grke, pridje Kursiliju i reče mu:"Čuvaj se gospodaru i budi oprezan i gledaj kako da se izvučeš, znaj dobro da si sa svih strana opkoljen veoma velikim snagama". Ova opomena se razglasila po logoru i sve obuze veliki strah. Na to Kursilije odmah naredi da svi stoje naoružani, i odredi da se daleko od logora postave osmatrači i straže. Međutim, kralj sa svojom vojskom, noću po malo mastupajući tiho se približavaše njihovom logoru. U sred noći pak stiže tamo đe su bile grčke straže i čuvari Grka, i jurne na njih, te neke pobije, a ostale nagna u bijeg. Kad su to vidjeli Grci, veoma se uznemire. Odmah zatim oglasi se kraljeva truba, a oni koji su bili sa kraljem duvahu u rogove i počeše veoma glasno vikati. a sinovi kraljevi koji bijahu po brdima isto tako počeše odavde i odande trubiti u trube i rogove i vikati. Zatim, lagano se spuštajući niz strane brda, približavahu se neprijateljima, a isto tako je učinio i kralj. Grci se zaista počese jako plašiti, pa pošto su slušali kako se oni sporo spuštaju a kako je bila noć i nijesu mogli da vide, mislili su da se radi o veoma velikoj vojsci, kao što su bili čuli od Baranina. A kad su čuli da je zvuk truba, rogova i vike već blizu i da na njih navaljuju, spopade ih strah, i okrenuše se u bijeg. Kad je pak kralj saznao, a i oni koji su sa njim bili, da Grci bježe, navališe kad se zora približavala na njihov logor, da ih ranjavaju, sijeku i ubijaju goneći ih pred sobom. Isto tako i kraljevi sinovi su ih na sve strane udarali i sjekli. Kad je, goneći ih i ubijajući, kralj sa svojm sinovima i sa svojim ljudstvom prešao preko potoka koji teče Prapratnom i dospio u šumu, Gojislav, ne prepoznavši svog oca, budući da su bili prašnjavi i krvlju poprskani, i jedan drugoga nije razaznavao, nasrne na oca i zbači ga s konja na zemlju ali ga ipak nije ranio. Tada otac jakim glasom povika:"Bože pomiluj, Bože pomiluj!", a sin ga odmah po glasu poznade, pa brzo sjahavši s konja, obuhvati mu nogu i reče:"Oprosti oče, zaista te nijesam prepoznao", a kralj mu odgovori:"Ne boj se sine jer je Božija milost, još sa nama, zato što me nijesi ranio i ubio". Tada je kralj stao na ono mjesto i prozva ga "Božija milost", što se latinski kaže: "Dei misericordia", a to se mjesto tako zove sve do današnjeg dana zbog toga što je Bog podario milost kralju, naime da ne bude ubijen od svoga sina, kao i zbog toga što je tako golemo mnoštvo predao u ruke malom broju ljudi. Kraljevi, dakle, sinovi gonili su neprijatelje do rijeke Drima, ranjavajući ih i ubijajući ih, a i hvatajući ih, i mnogo nih svezanih odveli su sa sobom ocu, na mjesto "Božija milost'. Kursilije, pak, teško ranjen uteče, ali čim je stigao u ravnicu Skadarskog grada umrije, a na tom mjestu postavljen je krst, koji se i danas zove "Kursilijev krst". Poslije toga kralj pošalje svoga sina Gojislava, s vojskom protiv kneza Ljutovida, davši mu pedeset Grka koji su bili zarobljeni i ranjeni, da bi ih čim se bude približio neprijateljima, ovako ranjene i poprskane krvlju, poslao u logor kneza Ljutovida, kako bi Grci ispričali što im se dogodilo, a ako Grci ne budu htjeli otići, da im odsiječe glave. I to je kralj uradio zato da knez i njegova vojska oslabe od straha kada ih vide ovako sječene. Gojislav dakle, učini sve ono što mu je otac bio naredio. Pokrenuvši, dakle, vojsku, preplovi zaliv, nastavljajuci put preko Konavala popeo se na brdo koje se zove Klobuk. Tada, pošto bješe blizu Ljutovidova vojska, pošalje gorerečene Grke u njegov logor. Kad viđeše to oni koji su bili sa Ljutovidom i cuvši što se zbilo, veoma se uplaše. A knez Ljutovid, kako je bio čovjek ratoboran i vičan oružju, nimalo se ne uplaši. Naprotiv on poruči Gojislavu govoreći: "Tvoja dosjetljivost me nimalo ne plaši, nego ako si čovjek i ako nešto vrijediš, uzmi sa sobom dva vojnika, a ja ću isto tako sići u polje da tu ukrstimo oružje, pa ćeš saznati ko sam ja". Ova poruka dopade se Gojislavu i odmah, uzevši sa sobom dva odvažna vojnika, siđe u polje, a knez je isto tako sišao. Čim pak počeše da se bore, jedan od dvojice Gojislavljevih vojnika, po imenu Udobik, napadajuci kneza Ljutovida, pogodi ga i bači na zemlju. Tada drugi poče vikati: "Trčite saborci i drugovi, trčite, jer je Ljutovid pao i mrtav je". Na glas o njegovoj pogibiji počeše svi da trče, ali Ljutovid, iako je bio ranjen, dokopavši se konja dade se u bijeg. Oni pak koji su bili sa njim, vidjevši da je on pao i da je bio ranjen, svi pobjegnu. A Gojislav sa svojim ljdima gonio ih je cijelog onog dana, i uzevši njihov ratni plijen, vratiše se kao pobjednici u svoja mjesta. I od onog dana zemlja se smirila pod kraljem i njegovim sinovima, i niko se nije usudio da im se suprostavi, već su svi postali prema njima miroljubivi. Kralj Dobroslav, dajući mnogo darova onom Baraninu koji je bio obavijestio Kursilija da je opkoljen velikim mnoštvom, tvrdio mu je da ni on ni njegovi sinovi neće nikada zaboraviti to djelo. Poslije toga kraljevi sinovi dobiju čitavu Dračku zemlju do rijeke Vojuše i tamo sagrade tvrđavu, i postaviše hrabre ljude, koji izlazeći pljačkahu Grke i svakodnevno ih zarobljavahu. A slavni kralj Dobroslav vladao je dvadeset i pet godina i pade u krevet, i umrije u Prapratni u svom dvorcu. Njegovi sinovi, okupivši se oko njega, oplakali su ga i sahranili ga u crkvi Svetog Andrije u njegovoj kapeli s velikom čašću i slavom. XXXIX  Poslije kraljeve smrti sastadoše se njegovi sinovi sa svojom majkom i zaželješe da podijele sebi zemlje i oblasti svojih predaka, kako bi svaki od njih posjedovao svoj dio. Tako Gojislav i Predimir, najmlađi brat, dobiše Travuniju sa Grbljem; Mihala: Oblik, Prapratnu i Crmnicu; Saganek pak; Gorsku županiju, Kupelnik i Balec; Radoslav: Luku župu, Podlužje i Kučevo u Budvi sa župom. Poslije ovoga kraljica je sa svojim prvorođenim sinom Gojislavom upravljala kraljevstvom i sinovima. Ali nijedan od njih nije se nazivao kraljem dok je živjela kraljica njihova majka, već su se nazivali samo kneževima. Onda u neko vrijeme Gojislav pade u krevet i dok je nemoćan ležao, neki iz Travunije koji se zvahu Skrobimezi, dogovore se, dođose i ubiše ga dok je ležao u krevetu a njegovog brata Predimira uhvate i isto tako ubiju. Zatim za svoga poglavicu i gospodara postave nekog po imenu Domanek. Kad su to čuli Mihala, Saganegk i Radoslav, njihova braća, sakupe vojsku i dođu u Travuniju, pa pošto pohvataše one ubice, podvrgnu ih raznim mukama i ubiju najgorom smrću, ali Domanek sa nekoliko njih izbjegne. Zatim, ostavivši tu Saganeka, Mihala i Radoslav se vrate u Zetu. Nije prošlo mnogo vremena a Saganek strijepeći i sam se vratio u Zetu, u svoje županije. Domanek dođe i uđe u Travuniju. Kad je Mihala uvidio da Saganek ne želi da ide u Travuniju, pozvavši sebi Radoslava, reče mu da on ide i brani oblast Travuniju, a ovaj mu odgovori da nikako neće ostaviti svoj dio koji mu pripada u Zeti. Tada su se oba brata, Mihala i Saganek, strahujući da Grci ne napadnu zemlju, jer su se Grci inače pripremali da dođu, a ne želeći da im se suprostave, pred velikašima zemlje Radoslavu zaklela i napisala mu privilegiju da on i njegovi nasljednici posjeduju dio Zete kao i, ako bude mogao da pridobije Travuniju ili bilo koju drugu oblast, biće njemu i njegovim nasljednicima u nasljeđe i posjed bez prigovora i traženja od njih i njihovih nasljednika, niti da će ikada ubuduće njihovi nasljednici to tražiti. Tada Radoslav sakupivši narod ode i uđe u Travuniju i napadne Domaneka, pobijedi ga i ubije. Zatim prodrije u oblast Zahumlje i zauzme je. XL  U to vrijeme preminu kraljica i Mihala prihvati kraljevstvo. On je imao sedam sinova čija su imena ova: Vladimir, Prijaslav, Sergije, Derija, Gavril, Miroslav i Bodin. Budući da je imao ovih sedam sinova, pošto preuze kraljevstvo, ne htjede održati zakletvu koju je bio dao svom bratu Radoslavu, nego mu oduzme županiju Zete i dade je svom sinu Vladimiru. U to vrijeme umrije žena kralja Mihale pa dovede drugu ženu, Grkinju, carevu rođaku, i sa njom rodi četiri sina, čija su imena ova: prvi Dobroslav, drugi Petrislav, treci Nićifor, četvrti Teodor. Od Dobroslava, od Nićifora i od Teodora nije ostalo potomstva, samo se od Petrislava rodi Bodin koji je vladao čitavom kraljevinom. Vladimir i njegova braća krenu u Rašku i zauzmu je, i dade je na upravu sinu Petrislavu. Zatim pođu na Bugarsku i povedu mnoge bitke protiv Grka i Bugara, pa zauzmu čitavu Bugarsku, i tu pokrajinu kralj Mihala dade na upravu svom sinu Bodinu. Potom Bodin postavi na svoju glavu dijademu i naredi da ga nazivaju carem. Kad je grčki car to čuo, razbjesnio se, i pošto je sakupio silno mnoštvo, pošalje ga da napadne Bodina. I Bodin, sakupivši mnoštvo boraca, izađe protiv njih, i jednog dana poceše se oba naroda žestoko sjeći i ranjavati. Tu pade Bodin - bugarski car, i zarobe ga Grci, a po naredbi Grčkog cara prognan je u grad Antiohiju. Ostala, pak, Bodinova braća, pošto se Bogu nije dopadao grijeh njihovog oca zbog krivokletstva, jašući po pokrajinama čas ovamo čas tamo i vodeći mnoge bojeve, svi u ratu pogiboše, još dok im je otac bio živ, ali ne u isti dan, već svaki u svoje vrijeme. Kralj Mihala međutim, vladaše trideset i pet godina i umrije. Sahranjen je s velikom čašću u manastiru Svetih mučenika Srđa i Vakha. XLI  Poslije toga preuzme kraljevstvo Radoslav njegov brat, koji je imao osam sinova i cetiri kćeri.Imena njegovih sinova su ova: prvi Branislav, Gradislav, Hvalimir, Stanihna, Kočapar, Gojislav, Dobroslav i Picinek. Kralj Radoslav, pak, bio je čitavog svog života miroljubiv, blag i bogobojažljiv. za vrijeme njegovog vladanja javljeno mu je da Bodin, njegov nećak, živi, a da je car koji ga je bio prognao preminuo. Kad je to čuo, pošalje u Antiohiju da ga ugrabe iz zatvora i dovedu k njemu. Kad je doveden sa radošću su ga primili kralj i njegovi sinovi. Kralj mu dade Grbalj i Budvu. Šesnaeste godine vladanja kralja Radoslava, Bodin zaboravi dobročinstva koja mu je bio učinio kralj; ne osta u vjernosti, već sporazumijevši se sa svojom maćehom i sa njena četiri sina, koji mu bijahu braća po ocu, odmetne se od kralja zajedno sa svojom braćom. Kralj međutim, pošto je bio blag i miroljubiv nije htio da s njim zametne rat, već se sa svojim sinovima malodušno povuče u oblast Travuniju. Tako kao starac u poznim godinama, usnu sa svojim precima i sahranjen je sa velikim počastima u manastiru Svetog Petra u Polju. XLII  Poslije toga Bodin, uzevši kraljevstvo, prodre u Zetu i poče da savlađuje svoje rođake. Tada Petar arhiepiskop barske stolice, čovjek zapamćen po dobru, vidjevši da je među braćom velika svađa i nesloga, posredovao je zajedno sa sveštenstvom i narodom, nagovorili su ih i pomirili ih. I Bodin i braća međusobno se zakleše da ce živjeti miroljubivo i spokojno. Potom se Branislavu rodi šest sinova, čija su imena ova: prvorođeni Predinja, Petrislav, Gradinja, Tvrdislav, Dragel i Grubeša. Kralju Bodinu, pak, rodi četiri sina Jakvinta, kćer Arkirica iz grada Barija, čija su imena ova: Mihala, Đorđe, Arkiric i Toma. Pošto je sklopljen mir, Bodin sa braćom ode u Rašku i ratovanjem je osvoji, i njom zagospodari. I tamo je postavio dva Župana sa svog dvora: Vukana i Marka, koji su mu se još i zakleli da će oni sami i njihovi sinovi biti naročito privrženi ljdi kralja Bodina i njegovih sinova ili nasljednika.Potom osvoji Bosnu i tamo postavi kneza Stevana. Zatim, po smrti Roberta Gviskarda, od vlasti Normana koji su se nalazili u Draču i na cijeloj Dračkoj zemlji, otrgao je i držao čitavu Dračku zemlju i sam grad Drač. Potom sklopivši mir sa grčkim carem, vratio mu je grad. Međutim, Jakvintu, Bodinovu ženu, jako je boljelo da gleda kako Branislavljevi sinovi jačaju i množe se. Bojala se, naime da Branislav ili njegovi sinovi po smrti njenog muža ne preuzmu kraljevstvo.Stoga su joj stalno smetali i tražila je zgodnu priliku da ih uništi oca i sinove. Tako u jedno vrijeme kad je Branislav, sa njegovim bratom Gradislavom i sinom Berihnom naivno došao u grad Skadar, Jakvinta, vidjeći da su došli sami, obraduje se pa prišavši kralju poče bestidno navaljivati i govoriti mu da ih uhvati i stavi u tamnicu, inače nikakav život ne može imati sa njim, ako to ne učini. Govoraše mu: "Znam da ćeš umrijeti, pa će oni preuzeti kraljevstvo, a tvoji sinovi će jesti za njihovom trpezom". Što duziti ? Kralja Bodina pobijedila je žena kao Iroda Irodijada, dok su sjeđeli za ručkom i jeli po kraljevoj naredbi uhvaćeni su i stavljeni u tamnicu, a pošto kralj nije htio da se odupre želji svoje žene, posta za trpezom vjerolomnik, kao Irod ubica. Kad su to čula njihova braća , sinovi i nećaci, sakupe sve srodnike i odu u Dubrovnik, pa uđu u grad sa četiri stotine ljudi pod oružjem. Kad je kralj čuo da su pobjegli, sakupivši vojsku, stiže do ovog grada i opsjedne ga, pa poče da ga napada. Tada braća i sinovi kneza Branislava, i oni koji su bili sa njima, izlazeći naoružani iz grada svakodnevno su činili veliki pokolj nad vojskom kralja Bodina. Jednog dana kad su izašli i mnoge pobili i ranili, Kočapar bacivši koplje iz ruku probode nekog Kosara kojega je kraljica mnogo voljela. Vidjeći to, kraljica odmah rasplete kose pa se poče žestoko udarati po licu, plakati i govoriti svom mužu: "Jao, jao, jao, da li zbilja ne vidiš, o kralju, kako ubijaju tvoje ?! Zar još ne vidiš što ucini Kočapar ? Zašto da pustiš da žive njihova braća koju držiš u okovima ?" Tada kralj razbješnjen, ispruživši svojom rukom mač, naredi da se pred gradom Dubrovnikom i u prisustvu njihove rodbine odsiječe glava knezu Branislavu, njegovom bratu i sinu, dodajući tako ubistvo na vjerolomstvo. Tada episkopi i opati koji su bili došli da mole kralja da ih ne pogubi i da ih pomire, vidjeći da su oni već pogubljeni, mnogo su žalili što su zakasnili u dolasku i počeše žestoko kriviti i grditi kralja zato što je poslušao glas svoje žene i što je pobio svoju braću. Kralj se odmah pokajao i gorko je plakao, pa pošto su mu braća, naredi da se časno sahrane. Tada episkopi i opati uzevši njihova tijela sahrane ih s velikim počastima u manastiru Svetog Benedikta na ostvu koje je ispred Dubrovnika. Poslije toga njihova braća i sinovi i ostali, koji bijahu u gradu, čuvši kako neki žele da predaju grad kralju, pripremivši male lađe, svi uđu u njih, doplove u Split, odatle preplove u Apuliju, a odatle caru u Konstantinopolj. Zatim kralj zauze Dubrovnik i tu sagradi tvrđavu. I poslije se vrati u Skadar. Vladao je naime, dvadeset i šest godina, a u dvadeset drugoj godini pogubio je svoju braću. Kad se navršilo dvadeset i šest godina i pet mjeseci njegovog kraljevanja, preminuo je i sahranjen je po kraljevskom običaju u manastiru Svetih mučenika Srđa i Vakha. XLIII  Tada Mihala, njegov sin, htjede da naslijedi prijesto, ali zbog zlobe njegove majke narod zemlje nije ga htio, već postavi sebi za kralja Dobroslava, brata kralja Bodina. Dok je vladao Dobroslav je surovo radio protiv naroda. U to vrijeme, kada su braća i sinovi kneza Branislava čuli da je bio umro kralj Bodin, po nalogu cara dođu u Drač, đe se Gojislav oženi i ostade sa svojim nećacima. A njegov brat Kočapar ode u Rašku i odatle, pošto je sa županom Vukanom sakupio narod, pođe protiv kralja Dobroslava. Kralj pak sakupivši narod htjede da se brani. Kad se, najzad, zače borba u Duklji, na rijeci koja se zove Morača, bude poražena vojska kralja Dobroslava, a sam je zarobljen. Poslije toga Kočapar, poslavši kralja Dobroslava okovanog u Rašku, i Vukan dođu i osvoje Zetu i opustoše veliki dio Dalmacije. Poslije toga Vukan ode u Rašku, a Kočapar ostane u Zeti. Potom je Vukan sa Rašanima postavio zasjede Kočaparu da bi ga ubio, a to čuvši ovaj ode u Bosnu i tu se oženi ćerkom bana Bosne, i poslije ne mnogo vremena pogine u boju u Zahumlju. XLIV  Međutim narod, pošto se sakupi, postavi za kralja Vladimira, a unuka kralja Mihale. Dok je Vladimir vladao volio je mir i sa svima je bio u miru, oko sebe je okupio svoju braću i oženio se ćerkom župana Raške. I zemlja je dvanaest godina živjela u miru. Pošto se kralj oženio Vukanovom kćerkom, župan je oslobodio kralja Dobroslava, koji je držan u okovima, budući da je bio stric kralja Vladimira. Ovaj oslobođen, dođe svome nećaku, koji čim viđe kralja odmah naredi da ga uhvate i stave u tamnicu, i u tamnici je ostao sve dok je vladao njegov nećak Vladimir. Dvanaeste godine vladanja kralja Vladimira, Jakvinta, kako su je savjetovali neki vrlo rđavi ljudi, koji bijahu neprijatelji župana Vukana, dade im smrtonosni napitak koji je načinila u Kotoru, đe je boravila. Kad ovi stignu u Skadar, približe se kralju preko ruku njegovih slugu, i on prevaren od njih, pade u postelju. Jakvinta, pak, znajući da će on umrijeti, dođe sa svojim sinom Đorđem u Skadar da posjeti kralja, ali čim je kralj viđe, gurnu je od sebe i naredi da izađe napolje. Kad je izašla onima koji su tu stajali reče: "Zašto kralj tako radi ? Kakvo sam zlo ja učinjela ? Ako gospodin kralj želi da zna: njegov stric Dobroslav, koji se nalazi u okovima, sam je učinjeo da on ne naslijedi kraljevstvo." I odmah odatle ode i dođe do Gorice čekajući kraljevu smrt. Potom tajno, mnogo obećavajući, poruči kraljevim ljudima da čim kralj umre ubiju Dobroslava, što je i učinjeno. Naime kralj je umro i sahranjen je u manastiru Svetih Srđa i Vakha, a kraljevi ljudi, iskoristivši priliku, po savjetu Jakvinte udruže se protiv kralja Dobroslava, pa izvukavši ga iz zatvora, iskopaju mu oči i odsijeku mošnice, i pošalju ga u manastir Svetih Srđa i Vakha, đe je živjeći dugo vremena sa kaluđerima, kasnije umro.  XLV  Poslije smrti kralja Vladimira kraljevstvo preuze Đorđe, sin kraljice Jakvinte. Druge godine svoga vladanja želio je tajno pohvatati Branislavljeve sinove, ali to nikako ne mogade. Naime saznali su za neku takvu namjeru, pa oni odu u Drač svome stricu Gojislavu. Grubeša je jedini bio uhvaćen i u Skadru stavljen u tamnicu. U ono vrijeme vojskovođa Kalojovan Kuman, sakupivši jaku vojsku napadne s Gojislavom i njegovim nećacima kralja Đorđa. I kralj se, sakupivši vojsku, pripremi za rat sa njima. Pošto su zametnuli bitku, pade dio kralja Đorđa i mnogi su pobijeni, a veoma mnogi zarobljeni. Kralj, pak, sa nekolicinom izbavi se i pobježe na Oblik. Zatim vojskovođa i ostali napadnu na grad Skadar i zauzmu ga. Otuda izvuku Grubešu iz tamnice, i po carevoj naredbi postavi ga narod za kralja, a vojskovođa, ostavivši mu vojsku, vrati se u Drač. Za njegove vladavine kralj Đorđe znajući da je Grubeša veoma vješt ratnik i snažan junak, odvažan u borbi, pobježe u Rašku. A Đorđeva majka je uhvaćena u Kotoru i odvedena u Carigrad, đe je i umrla. Kralj Grubeša je vladao sedam godina, i u njegovim danima smirila se zemlja i veoma se oporavila. Dao je, naime, onih dana Bog obilje žita i vina, ispunjena je bila zemlja svakim izobiljem. Najzad, sedme godine njegovog vladanja, pođe na njega kralj Đorđe sa Rašanima. Iako mu se borbom suprostavio, u istoj borbi pogibe kralj Grubeša, hrabro se boreći i vojujući pred gradom Barom i sahranjen je s počastima u episkopiji istoga grada u crkvi svetog Đorđa, sjedištu episkopa toga grada. Poslije toga Đordje zadobije kraljevstvo, ali ne i zemlju. I posla po braću kralja Grubeše, Draginju i Dragila, koji su još preostali, i sklopi mir s njima izmiri se i zakune se da će sa njima podijeliti zemlju i da im neće učinjeti nikakvo zlo. Oni dođoše jer su mu zbog zakletve povjerovali. Dade im jedan dio zemlje i županije u Zeti i poče ih jako uvažavati. I ovo je kralj činio zbog toga da bi Gradihnu, njihovog trećeg brata, mogao prevariti i k sebi privući, pa ih zatim sve uništiti. Gradihna pak boraveći u Raškoj, tu se oženi i izrodi četiri sina: prvi Radoslav, pa Lobar i Vladimir. Zatim Dragilo sa svima iz svoje zemlje prodre u Podgorsku oblast i zauzme Onogošt i mnoge druge županije. A kad viđe kralj da se razborito ponaša, veoma mu se dopadne. Zatim po Dragilovom savjetu, kralj sakupi vojsku i ode u Rašku pa je osvoji i poplijeni. Tu naiđu na Uroša koji je bio u tamnici, u koju su ga bili stavili njegovi rođaci. Izvukavši ga odatle pošalju ga za župana u Raškoj. Onda se kralj sa svima svojima vrati u svoje mjesto sa velikim plijenom. U to vrijeme Gradihna se bio povukao u Zahumlje. Kasnije vidjevši da se Dragilo sa bratom i nećacima razborito ponašaju i da svakodnevno jačaju i rastu u ljubavi svog naroda, naveden zavišću i plašeći se da ga narod ne poštuje iskreno, a i da možda ne izgubi kraljevstvo, kralj naloži da se uhvati Mihala, sin kralja Vladimira, a poslije njega Dragilo, i stavi ih u tamnicu. Dragihna, pak, sa svoja četiri sina: Prvošem, Grubešom, Nemanjom i Sirakom izvuče se i pobjegne u Drač. Kad je čuo da se njegov brat i nećaci nalaze u okovima, i sam ode u Drač. Zatim vojskovođa Pirigordi sa Gradihnom i Dragihnom, sakupivši narod i veliku vojsku, pođu i zauzmu zemlju sve do Vranjine i do Bara, ali pošto je vojskovođa htio da ode u Carigrad, Gradihna, ostavivši svoga nećaka Boroša na Obliku da čuva tvrđavu, prebači vojskovođu sve do Drača. Tada kralj Đorđe, razbiješnjen, naredi da Dragila i njegovog nećaka Mihalu liše nebeske svjetlosti zbog toga što su ga Gradihna i njegov brat napadali. Pošto je vojskovođa Pirigordi otišao u Carigrad, u Drač je došao drugi vojskovođa, gospodin Aleksije Kontostefan, Međutim, kralj Đorđe sakupi vojsku, dođe i opsjedne Oblik, a Boroš se sa svojima junački branjaše. Kad je to čuo vojskovođa gospodin Aleksije, sakupi sa Gradinjom i njegovim bratom vojsku, pa svi krenu na kralja. Kako je kralj već bio veoma mrzak u čitavom narodu, nije bilo nikoga da mu ovo javi prije nego što je stigao vojskovođa sa Gradinjom i sa vojskom. I navale na njihov logor, pobiju i izranjave veoma veliki broj ljudi, i natjeraju ih u bijeg. Kralj se tada izvukao i pobjegao u Crmnicu. A pošto je ovaj bio natjeran u bijeg, vojskovođa ostavi Gradinju sa vojskom i vrati se u Drač. Tada, pošto je zemlja zbog nevolja i ratova već bila pusta i pošto je svakodnevno sve više pustjela, pobuni se Kotor, a zatim i čitava zemlja kralja Đorđa. A Gradinja sa svojima poče da zauzima zemlju i gonjaše kralja, a s druge strane tjerahu ga Rašani. Kralj se sa svojima skrivao po gorama i sumama, bježeći čas ovdje čas onđe. Zatim kralj, vidjevši da ga progone sa svih strana, ne znajuci što da radi, uđe u tvrđavu koja se zove Obolon. Tada Gradinja zauzme zemlju do Kotora osim tvrđave, u kojoj se kralj održao. Međutim vojskovođa dođe u Skadar, i Gradinja mu poruči da što prije stigne kako bi zauzeli tvrđavu i uhvatili kralja. Kad je ovaj došao sa vojskom, opsjednuše tvrđavu. Tada su oni koji su smatrani prijateljima i veoma bliskim kralju, i koji su jeli njegov hljeb, podigli protiv njega pobunu, i jedni spolja, a drugi iznutra predadoše tvrđavu i kralja vojskovođi gospodinu Aleksiju; njega vojskovođa uhvati i povede ga sa sobom u Drač, a odatle okovanog i sa stražarima pošalje ga u Carigrad đe je umro u tamnici. XLVI  Poslije ovoga sakupi se narod i postavi za kralja Gradinju, koji, primivši kraljevstvo poče vladati narodom sa svom pravdom. Zaista bijaše čovjek koji se bojao Boga, pobožan i milostiv i zaštitnik i branitelj udovica i siročadi, i u svim svojim postupcima odlikovao se svakom dobrotom. Zbog toga i oni koji su se rasuli po oblastima i pokrajinama, kao i po Apuliji, čuvši o njegovom poštenom životu, odmah su se vratili u svoja mjesta, i u svoj rodni kraj, te opet napuniše i naseliše zemlju, koja je već bila skoro sasvim razorena i opustjela. Podnio je kralj Gradinja u danima svoga vladanja mnoge prevare i nepravde od rđavih ljudi, ali ga je od svega Bog izbavio. Kad se navrši jedanaest godina njegovog kraljevanja, ode putem svih smrtnika i počinu u miru sa precima svojim. Sahranjen je počasno i sa dostojanstvom, rukama svojih sinova, kneza Radoslava, Jovana i Vladimira, u manastiru svetih mučenika Srđa i Vakha. XLVII  Poslije toga knez Radoslav otputova caru Manojlu koji ga blagonaklono primi i dade mu cijelu zemlju da njome gospodari kako je ranije držao njegov otac. Poslije je knez Radoslav, vrativši se od cara, počeo da, zajedno sa svojom braćom, drži zemlju i njome gospodari. Potom ustaše neki zlikovci, koji su bili stari neprijatelji, i odmetnuše se od njega i dovedoše Desu, Uroševog sina, i njemu dadoše Zetu i Travuniju. a Radoslavu i njegovoj braći preosta Primorska oblast i grad Kotor do Skadra. Ali oni neprestano ne odustajahu da se bore i ratuju protiv Uroševog sina i protiv ostalih neprijatelja, sve dok zemlju koja se bila od njih odmetnula nijesu mogli ponovo zadobiti, i onu kojom vladahu junački odbraniti. I tako dalje.     LJETOPIS POPA DUKLJANINA(Barski             Rodoslov) Hrvatska Redakcija U ime Boga svemogućega tvorca neba i zemlje.  I. Kraljujući cesar u gradi basiliji cesarstva, u vrime u ko se bihu prosvitlili blaženi muzi Jerman biskup pristolja kapitulskoga i pristolja Kanužije (Sabinb) biskup, i tolikoje počtovani i blaženi muž Benedik blizu gore Cicilijanske pribivaše, na lit gospodnjih trista i pedeset i sedam, i tada iziđe niki puk i mnoštvo ljudi od istoka, ki se zovihu Goti, ljudi tvrdi i golemo ljuti prez zakona kako divji; kim ljudem bihu gospoda tri bratinci, ki bihu sinove kralja Sviholada, kim bratincem biše ime: prvomu Bris, drugomu Totila, tretomu Stroil. II. Bris, koji biše najstariji, umrši otac njih, sede na pristolje i misto očevo, i poče gospodovati. Totila i Stroil a tada uzgovoriše oni dva: „Pomislimo kako s pomoćju brata kralja Brisa i mi da bismo gospodstvo i visoko ime dobili". I tako sa svitom i s voljom kralja Brisa, brata svoga, skupista vojsku utom veliku i pojdosta od svoje didine, i najprvo pridosta na kraljevstvo ugarsko i kralja pobiše i obujaše kraljevstvo. I potom toga pojdoše naprida i pridoše u Trnovinu s mnoštvom veličini vojske. I izvidivši toj kralj dalmatinski, koji pribivaše u čudnom i velikom gradu Solinu, posla posle i listove kralju istrijanskomu, da bi skupio u pospih svu moć svoju i da bista oba pošla protiva tim zgora rečenim, i silam njih zajedno otimati se. I takoj oni, oba rečena kralja, skupiše velike vojske i oba zajedno s voj[s]kami stase se i pojdoše silnim vojskam suprotiva Gotom i sritosta se, i stase blizu i suprotiv njim. Svaki dan po osam dan meju sobom skaramučahu s velikim jedne i druge strane vitezi i hrabrimi ljudi manjšine, zašto se mnogo tvrdo i nemilostivo b’ijahu, jere i subliz šatori jednih i druzih bihu. I tako osmi dan krstjane i rečeni pogane oružaše se i opraviše na rečenu rvanju, i počeše boj osmi dan meju sobom, pokli se stase s jutra prija tri deri po večernjoj biše se tvrdom i nemilostivom rvanjom jednakim bojem meju sobom, s mnoštvom mrtac jedne i druge strane, ne znajući se do togaj vrimena, komu bi se mogajo veće bojati, zašto nijedna od stran ne ustupaše, i biše viditi, da su boj počeli, zašto jednih i dražih živi dohojahu na misto ubijenih. Dali u jedan čas, tomu nitkor ne sumnjeće, nere po volji onogaj, komu nitkor ne more reći, zašto takoj učini, oni Goti nemilostivi dobiše, je da si kroz niki grih, koji tada u krstjaneh pribivaše; i prez izma bi pobijena strana krstjanska i ubijen bi kralj istri[ja]nski i mnogo tisuć krstjani po dobitju bi pod mač obraćeno i vele Hrvat bi pobijeno. Da, kralj Dalmacije s malo vitezi smrtnom ranom ranjen ubiže i bi prinešen u slavni i čudni grad Solin, u kom gradu bi za veće dan općeni plač i tuga neizrečena. Potom toga svak čas restiše moć i vojska Totile i brata mu Stroila i puk njih čudnim zakonom. I toj vidivši, da biše veće od reda mnoštvo i vojske, zazvaše barune i poglavice, i k tomu se dogovoriše i svit vazeše, da bi seimile vojske razdiliti. Izjediniše [se] nato ovamo: sve ča bihu vazeli pogani, rasuše i požgaše, da ne mogu ljudi ni dobit ki uzrok, u svoje vratiti se. I vaze Totila vojsku svoju i pojde i rasu Istriju i Akvileju, i projde kako munja paleći i gradove rasipljući, i priđe u Italiju, na lit gospodnjih trista i sedamdeset i osmo, čineće čudne i tvrde rvanje s Latini. Da, ništar manje ništar mu se ne mogaše suprotiviti, jere božija volja biše komu biše. I projde k Ciciliji, obujamši u Italiji i požgavši i razasapši mnoge grade, i ulize u otok Cicilijski. I potom malo vrimena živi i onde svoj konac učini, kako mu biše rekao sluga božiji Benedik. Utom Stroil, brat njegov, s vojskom svojom vaze kraljevstvo od Ilirije, a to jest sva zemlja ča jest s ovu stranu Valdemije deri de Polonije. I on tvrdimi rvanjami i s nemilostivimi boji sve obuja, jere nitkor suprotiviti se ne mogaše. I priđe u Bosnu, i slize u Dalmaciju i rasu primorske grade: Dalmu, Narun i bogati i lipi Solin, i grad Skardon, i mnoge slavne grade položi na zemlju. I ne bi mu za dovoljno; posla sina svoga, koga jure imiše, i s njim vojske, da bi obujal i donju zemlju i zagorsku. A tomu sinu biše ime Sviolad. I otpravi sina s mnoštvom vojske. I mejutim razumivše cesar iz grada cesarstva, da je Stroil poslal sina s mnoštvom vojske u donju i u [za]gorsku zemlju, a on da je ostao u Prilivitu, a to je u Bosanske strane, i posla cesar izviditi, ist[in]o li je Stroil razdilil Vojske. Istino izvidivše povidiše cesaru, i cesar sabrav vojske i pojde na Stroila, ki Stroil vidiv vojske, skupi svoje i pojde k rvanji, jere biše slavna srca i tilom jaki i ognjen junak. Ki nere kako srdit lav noseće se i bi od veće ran obranjen, ke ne hajuće, da, od krvi ostavljen a od ran sprežen, pade s konja uteć nemoguće; i dospiše ubiti ga. A njegovi vidivše toj, u big obratiše. I mnogo od njih skupivši se počeše tvrditi [se]. I obraniše se. I cesarova vojska robi zemlju i vrati se bogata u Cesargrad s velikom slavom vesela. III. Potom toga slišavši Sviolad, sin Stroilov, zdviže se s vojskami što brže može, za osvetiti smrt oca svoga, da jure cesar što [je] ktio, biše učinio i pošao. I on, vidivše da jest učinjeno i da ne more [ništar] opraviti, zavede zemlju i poče na očevo misto gospodovati. I gospodujuće imi sina i postavi mu ime Silimir. I bi kraljevstvo njegovo Bosna i Valdemin deri do Polonije, tako primorsko kako i zagorsko kraljevstvo. I tako toj gospodujuće, mnoge hudobe i progonjenja i zlobe krstjanom i nepravde činjaše, navlastito koji u primorskih gradih pribivaju. I tako drugonadese[to] lito gospodstva njegova umri.

1. II osta na njegovu mistu gospodovati sin njegov Silimir, ki, ako i poganin biše, sa svakim s mirom i z ljubavju živiše, čineći jednako pravdu. I vele krstjane ljubljaše i ne dadiše progoniti jih. I naredi s njimi, da mu budu davati dohodak. I tako opet napuni zemlju hrvatsku. I počinu za njega zemlja i za njegova gospodstva krstjane u miru pribivaše. I imi sina i bi mu ime Bladin. I kraljeva Silimir lit dvadeset  i jedno, i umri.
2. Bladin, sin njegov, zauja gospodstvo i poča na očevo misto gospodovati redom i s putom oca svoga Silimira. I Bladin kraljujući tako, imi sina i bi ime sinu njegovu Ratimir. I ta, kako ulize u znanje, poče kazati se vele ohol i mimored suproć svakomu okoran. Budući jošće otac u gospodstvu, izlize niki puk s mnoštvom prez čisla tja deri ispriko rike velike, ka se dii velija. Ki puk izvede žene i dicu i vojsku; s njimi gredihu i s' sobom nosahu sve imanje svoje, ki čudnim zakonom hojahu. I ti obujaše kraljevstvo ko se zoviše Senobujija, ali prvo sve mimohojahu. Poglavica njih biše muž vrimenit, koga zovihu njih jazikom „bare", ča jest našim „cesar", pod kim biše devet dužev, ki gospodovahu i obladahu taj puk, koga biše čudno mnoštvo. Posli obujaše Sledusiju i pojdoše u Macedoniju, i nju prijaše i svu zemlju latinsku, ki se onada [za] Rimljane držahu, a sada se zovu Crni Latini, kih cesar s onimi ima mnoge rvanje.

I videće da protiva njim ne može biti, učini mir s njimi. Otaj puk tvrdo viru držaše, i tako ostaviše Latine u miru. I videći kralj Bladin čudesa togaj puka i mnoštvo veliko, i razumi da jednim jazikom govore, mnogo bi vesel i tudije spremi posle i posla k njim. Ki cica jazika mnogo milostivo i s počtenjem primiše, i u miru stase, dajući jim Bladin dohodak, kako cesar biše učinio, i utakmiše se stati pod harač. Mnogo ljubeznivo živiše, toliko veće koliko vire i jazika bihu jednoga. I ne učeše rasipati, da, počeše činiti sela i pribivališća, i napunjevati što rasuli bihu. I tvrdo učeše zemlju uzdržati, ku prijali bihu.

1. Mejutim umri kralj Bladin i sede na misto njegovo sin njegov Ratimir, i poče kraljevati. Ki biše velmi krstjanski neprijatelj i poče mimored činiti protiva krstjanom i iskaše zatrti ime krstjansko po svem kraljevstvu svomu. I tako mnoge grade i mista krstjanska raščini, a krstjane u hlapstvo obrati. I tako primorske gradove zgara rečene, u kih se opet bihu zemljaci i mišćane skupivše [se] podvignuli za oca njegova kralja Bladina, rasu i u hlapšćinu obrati. Tada krstjane, videći se u toj tuzi i nevolji, počeše po gorah i vrsih od gor i [po] tvrjah činiti kako tko mogaše za shraniti se, dokla bog prigleda i dvigne bič poganski i dokla milostiv prigleda tolikim nevoljam.

  VII. I umri Ratirnir i ne ostavi sina na njegovu misti. I stavi se [kraljevati] jedan od njegova kolina [a potom drugi]. I on umr[v]še, ne biše veće kralji togaj kolina. Ki oba nemilostivo krstjane progonjahu. I po ovih dviju, jedan za družim, druga dva kraljevaše, i ne mnogo lit živiše po dopušćenju onogaj, ki sve može. Koji svi četiri vele  nepravdeni i krstjanom neprijatelji, i suprotiva njim tvrda srca [bihu], i tolika progonjenja činjahu, koliko bi [bilo] mnogo govoriti, zašto mnogo suproć krstjanom činjaše, tako ki u primorske kako ki i u zagorske strane bihu. I tako mnogi krstjane ne mogahu trpiti i množi stisnuti od nevolje k poganom se pričinjahu i k njih zakonom pristavahu. A ki u vrsih i u tvrjavah obraše i voliše trpiti onu tugu i nevolju prijimati I njih progonjenje, ko jest vrimenje, nego li u vike dušu izgubiti.   VIII. I pomanjkavše ti rečeni i nepravdeni kralji, osta sin jednoga ki bi napokonji, komu biše ime Satimir. I ta kako prija gospodstvo, poče ljubiti krstjane i ne da jih progoniti. I za njega opet poče vira procvitati i očitovati se krstjane, jere ciča straha krijahu se. I u tom vrimenu biše u gradu, ki se zoviše Tesalonika, jedan človik mnogo naučen i filosof, imenom Koštane. I taj muž biše sasvima dobar i sveta života, i u onom mistu velik meštar i velmi spametan i od ditinstva muž svet. I nadahnut duha svet[og]a, iziđe iz Tesalonike i pojde u Kazariku i onde pripovida viru krstjansku i kršćaše, ki se obraćahu, u ime oca i sina i duha svet[og]a. I na viru krstjansku obrati svu Bulgariju.  

1. I ta umri kralj Satamir i prija kraljevstvo i poča kraljevati muž dobar i pravden, imenom Budimir, koga biše meju inimi obratil rečeni božiji sluga i muž. Ki Koštane biše naučen, koji za mnogo dan pričaše se s filosofi, kojih razumom svojini dobivaše. I pojde on u Kazariku i onde dobrovoljno primiše ga, i veseljahu se gospodstvu njegovu. I onde pribiva kraljujući Sveti-puk, koji Koštane biše obratu. I tada biše papa Štipan i posla listove ka svetu mužu Kostancu zovući ga k sebi, jere slišao biše, kako pripovidaše viru Isusovu i da biše tolik puk obratio na viru Isusovu, i zato ga viditi želiše. I tako sveti muž Koštane naredi popove i knjigu hrvačku i istumači iz grčkoga knjigu hrvačku: istumači evanjelja i sve pistule crikvene, i tako staroga kako novoga zakona, i učini knjige s papinim dopušćenjem, i naredi misu i utvrdi zemlju u viru Isukrstovu. I vaze prošćenje i obrati k Rimu put svoj, koji mu pod posluh sveti zapovidin biše.  I gredujuće navrati se na kraljevstvo Svetoga-puka, koga biše na viru obratio, kojih gospodovaše mudri i dobri kralj Budimir, koji po Kostancu biše naučen u viru. I razumivše kralj prišastje Kostanca, bi vele vesel i s počtenjem primi ga. I tada poče Koštane život i čudesa Isukrstova pripovidati i napuni i utvrdi kralja u viri svetoga jedinstva i trojstva božanstvenoga. I u svem kralj virova i krsti se sa svimi, ki još u kraljevstvu njegovu bihu nekršćeni. I papa kada biše poslal po blaženoga muža Kostanca, posal koji k njemu dojde, po papinu dopušćenju posveti ga za koludra. I pribivše  blaženi muž s kraljem nikoliko dan, koji jure utvrjen u viri i u zakonih Isukrstovih [biše], vazam prošćenje od obraza kraljeva i onoga Svetoga-puka, pojde k Rimu.

I u to vrime bi učinjeno veselje veliko meju krstjani i svi oni, ki bihu u tvrjavah i u vrsih gorskih i ki tajahu se i krijahu se i ne povidahu se krstjane, očitovaše se, odvrg[ši] strah. I svi ki bihu progonjeni vratiše se i počeše slaviti ime Isusa propetoga. I tako kralj Svetoga-puka zapovidi svim, koji latinski govorahu, da se vrate svi u mista svoja i da podvižu i naprave gradove, koji po poganeh bihu rasuti i požgani.  I tako iskaše Budimir kralj Svetoga-puka, kako bi rasute gradove sazidal i napunio. I to mu ulize u misal, kako bi za svoga vrimena opet zemlju, kako je i prvo bila, [dal] napraviti, zašto imaše mnoštvo ljudi, da, sve biše izmišano. I tako razabrati kralj odluči zemlju i ljudi, i staviti opet u prave zakone. I iskaše kako bi mogal najbolje iznajti. I natoj skupi sve starce i mudarce gospodstva svoga i poče njim od volje i odlučenja govoriti, moleći, da bi [tko] o boljemu redu pomislio i tomu da se najde način k volji i misli kraljevi. I tako stojeći nikoliko dan, nitkor ne bi, tko bi tomu umil red najti i kralju niki put ukazati od odlučenja njegova. I bi napunjen mudrosti od boga i priđe mu u misal, da posije ka svetomu ocu papi Štipanu i ka cesaru Konstantinu, oni k misli njegovoj da bi dali pomoć i da bi mu poslali brveleže stare, u kih su pisane sve zemlje i kraljevstva. I moleći rečeni kralj svetoga oca papu [i cesara], da bi s njimi poslali nikoliko i mudarci. I kada posli od kralja i Svetoga-puka k papi Štipanu [pridoše], tomu svet[i] otac bi vele vesel i dobrovoljan, cica toga novoga pitanja od dostojnoga kristjanina, ki po poslih moljaše svet[og]a oca papu, da bi ga hotil näpitati hliba nebeskoga i da ga nasladi riči božije, ku srcem željaše čuti. I k tomu svet otac dobrovoljno prigleda i posla naučena človika, a vikarija svoga, u ime svoje i svete crikve krstjanske, jednoga gardinala, komu poda u svem oblast svoju, da more dati i uzeti, svezati i razvezati. I posla drugoga gardinala i s njimi dva biskupa, a toj da imiju oni Sveti-puk kripiti u viri i pripovidati, i da jih imaju veseliti od njih dobra učinjenja, i popove učiniti i crikve krstiti i ine riči potribne krstjanom narediti. I tako prišadše rečeni gardinali i biskupi, najdoše kralja na planini, ka se diše Hlivaj. Suproć kim izlize kralj s mnoštvom ljudi, jere čekaše jih, zač znaše njih prišastje na ove strane, i biše skupio oda svih rusagov ki pod njim bihu. I tuj odasvud dojdoše krstjane. I tako kralj sa svim mnoštvom, ko pri njemu biše, prija jih s velikim počtetijem. I tako kralj zapovidi, da vas puk zemlje njemu podložne skupi se na ovom polji.  I u toj vrime dojdoše posli od c[es]ara Mihajla i oni posli s počtenjem velicim biše prijati. I budući svi skupljeni, i biše veće jazikov, i s njimi biše dobri kralj Svetoga nauka i počeše sa sjhodom za dva[na]deset dan, od kih osam dan ne govoriše negoli o strani crikveni, crikvam prigledajuće i k njim red napravljajuće i narejujuće put od spasenja. Potom toga četiri dni čtiše stare priveleže, ki bihu iz Rima prineseni, tako grčkih kako svih kraljevstvi i gospodstva jazika hrvačkoga, tako primorsko, kako zagorsko. I toj slišeći vas puk, kako spovidahu privelezi stari, po papi i cesaru poslani, od svih zemalj i kako diljahu zemlju od zemlje, i kako biše zemlja od zemlje počtovana, i puk od puka i kraljevstvo od kraljevstva, i toj sve razumi[v]še, bi vele ugodno tako kralju tako svim, ki ondi u skupu bihu. I gardinali i biskupi s voljom svega puka posvetiše kralja i potvrdiše u kraljevstvo, i svim zemljam, ke pod njim bihu, zapovidiše posluh i volju kraljevu ilostatka njegova. I potom učiniše arhibiskupe i biskupe, i posvetiše jih, i razdiliše jih po gradih onakoj, kako i prvo raspa biše bilo, i ka počtenja bihu prvo imili, da i u napridak onako bude. I tako poslaše dva arhibiskupa: jednoga u lipi i nesrićni grad Solin, koga malo ali ništar biše ostalo, jere po nemilostive Gote biše požgan i rasut, a drugoga arhibiskupa poslaše u Duklji. I mnoge biskupe razdiliše po mistih i podložiše jih pod posluh rečenih arhibiskupov, toliko pod svakoga. I tako mnoge crikve, ke bihu zatvorene, uzdvignute biše. I narediše biskupom i arhibiskupom, da se svete crikve. I postavi kralj zagovor velik svim mistom, da svaki brani crikvu i crikvene stvari, i da bi ne smio nitkor posiliti crikvu ni redovnika u ničemur i da nitkor nima suproć njoj moći ni slobošćine, razmi njih poglavica, što su arhibiskupi i biskupi. I tko bi protiva tomu učinio, to je učinio suprotiva kralju i kruni, ča jest suprotiva svemu kraljevstvu. I tako crikvene i duhovne stvari prvo naredivši, potom toga po rečenih brveležih razdili zemlje i stavi jim mejaše i tolikoje meju gradi i županij'. I naredi gradovom i mistom zakone i običaje, i razdili vode i naredi gradovom i mistom dohodak. I svim zemljani mejaše položi[v]še i sve naredivše, što je s ovu stranu gore k moru, prozva Primorje, [a što je meju rikami], ke ishode iz gor od zapada sunčenoga i pristaju u veliku riku Dunaj, onoj zvaše Surbiju. I Primorje razdili na dvoje počamše od mista grada ki po poganih bi razrušen, ki se zove Dalma, gdi sa sjhodom biše, deri do mista, ko se zove Valdemin. Od Dalme do Valdemina prozva Hrvate Bile, što su Dalrnatini Nižnji. I još od mista Dalme do Bandalona grada, ča se sada zove Drač, dotla prozva Gornju Dalmaciju i to[li]koje Surbiju, ča jest Zagorje. I tuj na dvoje razdiliše: počamše od gornje strane Drine, ča jest na zahod sunčeni do gore Borave, a toj prozva Bosnu, i od Drine do Lipa prozva Rasso, ča je Raška zemlja. I svakomu mistu postaviše mejaše i svakomu tih mist postaviše bana, a nigdi duža. I tada [narediše da] svaki tih banov i dužev budu od pup[k]orizine plemeniti i oni da učine kneze od svoga kolina. I učiniše satnike, ki satnici biše nad stotinu ljudi, i te satnike učiniše svake zemlje ljudi. I daše svakomu banu sedam satnikov, i da budu rečeni satnici z bani puku suditi, a s duži, aliti s hercezi, pet knezov i da s njimi pravo sude puku. I zapisaše časti i dohotke banom i hercegom i knezom i satnikom. I odlučiše da svaki knez prizove jednoga satnika i da nima prez rečenoga reda nijedan sud biti tvrd. I odlučiše da svaki sudac ima kralju davati treti dil dohotka, da ga poznaju za gospodina i da bude kralj svim, a oni svaki po sebi; da kralj nada svimi poglavje i starišina [bude] i da svi zapovid kraljevu trpe. I mnoge dobre zakone postaviše, ke bi mnogo govoriti. Da, ako tko hoće napuno znati naredbu ku učiniše i mejaše kudi postaviše i zemljam imena, vazmi knjige ke pri Hrvatih ostaše i pri njih se nahode, a zovu se „Metodios". I po tom narejenju gardinali i biskupi i posli cesarovi, videće da su svaka [narejenja]  narejena, od blaženoga kralja i Svetoga-puka vazeše prošćenje i odpraviše se s veličini počtenjem i dari. I posli pošadši, hercezi i bani i knezove i satnici, ki bihu postavljeni, i vas puk s voljom kraljevom razajdoše se i pojdoše domom i u svoju zemlju. I potom blaženi kralj kraljeva lit četrdeset i miseci tri s voljom [onogaj] ki sve može. I imi u starost svoju sina. I sedminade[se]te dan umri, na devet miseca marča i pogreben bi u crikvi blažene svete Marije u gradu Dokoliji s velikim počtenjem i plačem svega puka, ki odasvuda prihajahu za mnoge dni k onoj crikvi plačuće svoga dobroga gospodina. I ditića, komu izdili ime bihu Svetolik, proslaviše za kralja i gospodina.  

1. I krunjen bi i pomazan od arhibiskupov u onoj crikvi svete Gospoje, gdi otac ležaše. I ditić restuće naslidovaše zakon gospodstva oca svoga i mnogo, kako i otac, bojaše se boga, i obsluževaše zapovidi božije. I imi sina od sedamnadesete lit i sedam miseci, i izdi mu ime Štipan Vladislav. I potom ispustiv dušu umri kralj.

 

1. I poče kraljevati na misto oca svoga Vladislav, sin njegov. I kraljujuće biše mnogo hrabar i kripak u životu, da, ne tiraše put oca svoga ni u gospodovanju ni u zapovideh božijih. I imi sina. I tako kraljujuće nepravdeno i suproć zapovidem božijim, pojde jedan dan u lov, jere mnogo imaše običaj loviti. I tako loveći s odlukom božijom dviže se zvir, za kom otide i nanese ga konj na jednu jamu i u nju upade, izbi se i izeše ga mrtva.

  XII. l osta na misto njegovo kraljevati sin njegov, komu biše ime Polislav. I kraljujući Polislav, u to vrime biše u kraljevstvo ugarsko kralj imenom Atela. I on skupi vojske i izajde s vojskom na kralja Polislava. Biše Polislav mlad i kripak u rvanjah. I činiše meju sobom mnoge rvanje i vazda Atila, kada se b'ijahu, izgubljaše, i napokon ne mogaše [se] suprotiviti i pobiže. I Polislav ima kćer i po njoj sina dva. I kraljeva lit sedamfnajdeset i sedmonadesete lito hodeće umri slavom velikom.   XIII. I sin stariji prijamši na misto oca svoga gospodstvo, komu ime biše Sebislav. I u njegovo vrime, on kraljujući, nastupiše na njega opet oni narod Goti i obsedoše mu Skudar grad. I toj slišav Sebislav, skupi mnoštvo veliko ljudi i priđe u grad na njih šator. I ondi mnoštvo Gotij pod mač obrnuše, a mnoge pohitaše, niki pobigoše, kako vojske sasvima razbijene. I toj čuvši kralj ugarski Atila, da su Goti nastupili na Sebislava, priđe na njegov grad i popliniv i požgavše rasu ga veći dio, opet se brzo vrativše u kraljevstvo svoje. I pridoše Sebislavu glasove, da Atila jest pod gradom njegovim i brzo dviže se i pojde na njega  i najde, da je popliniv i požgav pošao, zač on kako ču, da je Sebislav razbio Gote, tako što učini, Atila s onim pobiže ne smijuć čekati Sebislava. Ostavi da se opet grad načini i napuni. I potom u Sebislava rodista se dva sina, jednomu bi ime Razbivoj, a drugomu Vladimir. Kraljeva Sebislav lit dvadesetičetiri, i umri.   XIV. I ostasta dva sina njegova u kraljevstvo njegovo: Razbivoj i Vladimir. I biše stariji  Razbivoj i hoti razdiliti kraljevstvo, i da bratu gornju stranu: Zagorje, ko Surbiju zovu, ča jest g Dunaju i [g] Bugare, ld se sada zovu, ča jest tja do Paunja polja, „želisis", a sebi vaze Razbivoj primorsko kraljevstvo. I oženi se Vladimir kćerju kralja ugarskoga, i bi tvrd mir meju njima. I ima Vladimir sinove i kćeri. I poto[m] Razbivoj kraljevavši lit dvanadesete, umri prez sina. I priđe Vladimir brat njegov i vaze kraljevstvo i kraljeva u kraljevstvo zagorsko lit dvadeset, a u primorsko osmo lito lito umri.  

1. I ulize na očevo misto gospodovati sin njegov i sjedini kraljevstvo, i učini opet jedno, kako i prija biše bilo. I njegovo gospodstvo ne ljubljahu Donji Hrvati i odvrgoše se od njega. I skupi kralj vojske svrhu istrijajnske zemlje i u Bosnu gornju, i pojde na nje. I oni izajdoše i dočekaše ga na polje Hlivanjsko. I onde biše meju njima tvrdo rvanje i boji, imnogokrat b'iše se i napokon bi ubijen kralj, komu biše ime Kanimir.

  XVI. (??? je ????? ??????????? ??????? ????????).   XVII. I dviže se na misto njegovo sinovac njegov, komu ime biše Kristivoj. I kraljujuči u kraljevstvo ima sinove i kćeri. I kraljeva lit dvadesetitri ne svršivši, (i) umri.   XVIII. I osta na misto njegovo sin u kraljevstvo, komu biše ime Tolimir. I u vrime njegova kraljevstva prista u veselju sva zemlja. I imi sinove i umri kraljevavši lit jedannadesete.   XIX. I osta na misto njegofvo kraljevati sin njegov, komu biše ime Pribislav, koji u vrime svoje učini mnogo hudob. I za njegova vrimena uzdvigoše se zemlja; ne mogoše se trpiti hudobe ni zlobe njegove. I ubiše kralja Pribislava i tilo njegovo u riku vrgoše.  

1. I učiniše kraljem na misto njegovo Cepimira. I prijam kraljevstvo posla po bana svoga i pohitaše mnoge Bošnjane, ki bihu bili uzrok smrti kralja oca njegova. I umori jih zlom smrtiju. I u to vrime, kraljujući Cepimir, iziđoše ljudi imenom Nimci ispod zvižde i primiše Istriju i počeše ulizovati u hrvačku zemlju. I toj čuvši Cepimir kralj, skupi mnoštvo veliko i izabra izmeju njih hrabrih ljudi i učini vojske. I pripravista se obi strane k rvanji i boju, i mnogo se bista, da, Cepimir Nimce i njih mnoštvo pod mač obrati i izgna jih, i pobigoše iz sve zemlje. I posli togaj posla duž od nimške zemlje posle kralju Cepimiru, da bi dao kćer svoju za sina njegova, komu sinu biše ime Staozar. I ugodno bi kralju, jere duž biše i gospodin one zemlje, l svadba bi učinjena. I ostasta u miru i u ljubavi. I Cepimir kraljeva lit dvadeset i pet i miseci sedam.

 XXI. I ostavi sina na misto svoje, komu biše ime Svetožak. I poče na misto očevo gospodovati i bi mnogo pitom i krotak gospodin i dobar kralj. I imi sina i bi ime sinu njegovu Radoslav. I za života svoga učini sina svoga Radoslava [za] kralja, i ne mnogo živi.  XXII. I osta Radoslav i naslidovatija put i dobrotu oca svoga, i bi svakom dobrotom narešen. I ima sina Seislava, ki se prozva „odmetnik", jere dviže posluh crikveni i ocu svomu iskaševazeti gospodstvo i mnoge suprotivšćine činjaše. I dobri kralj poče iskati prognati sina i [one], ki mu pomoć davahu. I skupi vojske i pojde i podstupi odmetnike i pojamši jih, jere zemlja ne ktijaše suprotiva svomu staromu gospodinu nevirno učiniti. I dobri kralj mnoge oslobodi i prosti njim sve što bihu učinili, a nike koje bihu uhitili, poda u rabotu vitezom svojim. Seislav za to na oca svoga razgnjiva se i vaze mu vas posluh i poče mu činiti malo počtenja. I Seislav odazva od dobroga kralja bana i mnoge kneze i satnike i viteze, koji za strah njegov od dobroga kralja k njemu pristupiše. I on videći da se sve boji i da mu daju posluh, odvrže se i vaze gospodstvo očevo i progna dobroga kralja oca svoga s nevirnimi Hrvati, koji vazda su bolji bili prid strahom i pitomiji pod silom, nere vladani dobrotom dobrimi. l Radoslav kralj bižeće prid sinom, jere ga sin tiraše, pribiže k moru. I onde razumi, da je sin za njim blizu i videće da ruku sina svoga ne more ubignuti, žaljaše ki ga ljubljahu, zašto množi knezi i satnici svoje ostavivši (i) sve svoje na svitu, i s njim pobigoše tja, i veće se brinjaše njimi, nego sam sobom. I videći da inuda ne mogu ujti, udriše u more plovom i priđu na konjih k jednomu kamiku, ki u more a ne vele daleko biše od kraja. I tako kralj i ki bihu s njim, ubigoše ruku nemilostivoga Seislava. I malo potom po božijem dopušćenjem mimogrediše jedno drivo, ko iz priko mora grediše, a to iz Pulje, I grediše na hrvačke strane, l tako svi počeše vapiti i zvati na drivo. I oni mornari čuvše vapaj, poslaše viditi, što biše onoj zvanje. I upitavši i vidivši što biše zgodilo se, imiše od njih milosrdje i primiše kralja i svih ki s njim bihu u brod svoj i počeše jim činiti veliko počtenje. l opet vratiše se s njim u Pulju. I od tadi se zove oni kami, kuda bihu pribigli, „Radosalj kami" dosada. I dojidrivši u Pulju rečeni kralj Radoslav pojde u Rim sa svimi. XXIII. I Seislav, proklet od boga, videći da otac njegov ubiže u more, vrati se i uze zemlju i poče na očevo misto kraljevati. l u toj vrime biše jedan mladić Tehomil popović i taj pisaše i držaše razlog od ovac nikoga kneza ali hercega na Ugrih. I Tehomil biše vele ljubljen od svoga gospodina, jere biše mnogo jaki u životu i dobar na noge i brz vele. I kada godir ovi gospodin njegov u lov grediše, vazda ktiše, da Tehomil s njim bude. I jedan dan loveći Tehomil udri jednu vižlicu, ka se zoviše „Paluša", ku ne kteći toličma udriti, zgodi se, da ju udri po glavi u takoj misto, da ju ubi (u) to(m) misti. Cica česa Tehomil pobiže prid strahom, koji imaše od gospodina, zašto rečeni mimo sve ine pse cica dobrote ovuj vižlicu ljubljaše. I pribiže Tehomil ka kralju Seislavu i on ga drago primi. I u toj vrime ovi herceg skupi vojske na Ugrih i priđe u Bosnu i plinovaše ju i rasipaše. I čuvši [to] kralj Seislav, s velikom vojskom pojde najti ga. I najde ga na Drinskoj županiji blizu Drine rike. I sastavša se biše mnogi boji i rečeni Tehomil kako lav nosaše se i hrabro mimo inih noseći se nemilostivo siciše. I dojde na hercega, jere jure Ugri bihu potisnuti i posiče ga i pade s konja. I Tehomil priskočivši glavu mu ušice i vazam ju, ponese i prikaza ju kralju Seislavu. I toti mnogo jednih i drugih pomanjka od mača, da, veće Ugar. I onde biše mnogo cviljenje od Ugar, koji bihu uhićeni, a ki ranjeni ležahu skukahu kako prasove. A Seislav dobivše osta s velicim veseljem i poda Tehomilu župu na Drini, ka se zove Drinska županija, i da mu kćer bana raškoga za ženu i mnogo ga počtova. I čuvše žena onogaj hercega smrt muža svoga, pojde kralju ugarskomu i s plačem povidi hercega, vojvode njegova a muža svoga, smrt. I isprosi u kralja vojske za osvetiti tolike Ugre i muža svoga. I skupi kralj mnoštvo vojske, koji svi dobrovoljno gredihu na takovu osvetu, i da onoj gospoji, da ona os[v]eti muža svoga i tolike viteze ugarske pobijene. I ona, vazamše vojske, dojde u zemlju Seislavovu i najde ga brez reda, jere za nju ništar ne znaše, nere kada dojde nan šatore, jere u lovu biše. I Ugri udriše na šatore i kralja prvo nere može na konja skočiti uhitiše živa s nemalo sve blištvo njegovo, jere svi pri njem bihu. I ta žena hercegova zapovidi vitezom svojim, da svezu Seislava, ruke i noge njegove. I svezav ga obruže i po vas dan onako naružena svakomu na oči drže, a do večer, ča jest na ishodu dne, čini ga vrći u riku Savu. I tako stvoreno bi i ispunjeno na glavi njegovi proklectvo na njem učinjeno od dobroga kralja, oca njegova, zač on i vas dom njegov zlom smrtju poginuše i za[l] konac učiniše. I tako pojde po zlu Seislav, on i duša njegova.   XXIV. Po tom učinjenju slišavše dobri kralj Radoslav gore [rečenu] dostojnu smrt sina svoga Seislava i naslidnikov njegovih, zafali bogu, koji pravdeno sudi. I vrati se kralj k mistu svomu z blagoslovom svetoga oca pape. I prišadši meju Hrvate, nedostojne dobra gospodina, i zabivše sve njih učinjenje, koje suprotiva njemu bihu učinili, gospodova sve s pravdom, kako da bi ništar nigdar učinjeno bilo. I tako kraljujući imi sina i postavimu ime Koloman. I tako umri.   XXV. I osta na misto oca gospodovati [Koloman] i onim putem, kojim se biše od dobroga oca kralja Radoslava naučio a k tomu i sam čude dobre biše. I tako s ljubvom puka I pravdom velikom kraljeva. I imi sina i postavi mu ime Krišimir. I tako nikoliko lit živivše umri.   XXVI. I osta na njegovu mistu sin Krišimir, i bi svakom dobrotom urešen i napunjen straha božijega. I kraljujuće imi sina i postavi mu ime Zvonimir. I tako živi lit trideset i jedno i umri.   XXVII. I osta kraljem Zvonimir, koji počteni kralj, sin dobroga spomenutja [kralja Krišimira], poče crikve veoma čtovati i ljubiti. I poče dobre pomagati, a progoniti žale. I bi od svih dobrih poljubljen, a od zalih nenavijen, jere ne mogaše zla viditi. I tako ne biše on za Hrvate, zašto oni ne će biti dobrotom dobiti, da, bolji su pod strahom. I za dobroga kralja Zvonimira biše vesela sva zemlja, jere biše puna i urešena svakoga dobra, i gradovi puni srebra i zlata. I ne bojaše se ubogi da ga izji bogati, i nejaki da mu vazme jaki, ni sluga da mu učini nepravo gospodin, jere kralj svih branjaše, zašto ni sam prezpravdeno ne posid[ov]aše, tako ni inim ne dadiše. I tako veliko bogactvo biše, tako u Zagorje, kako u Primorje, za pravdenoga kralja Zvonimira. I biše puna zemlja svakoga blaga i biše veće vridna ureha na ženah i mladih ljudih, i na konjih, ner i nada sve imanje. I zemlja Zvonimirova biše obilna svakom raskošom, ni se nikogar bojaše, ni jim nitkore mogaše nauditi, razmi gnjiv gospodina boga, koji dojde svrhu ostatka njih, kako pismo govori: Oči zobaše kiselo groždje, a sinovom zubi utrnuše. Po ovi način i u to vrime zgodi se, da cesar rimski s voljom svetoga oca pape posla posle i listove svoje ovako g dostojnomu kralju Zvonimiru prošeće i moleće, kako draga brata i meju kralji krstjanskim kralja počtovanoga: „Oto te molimo i prosimo, da skupiš k sebi svu gospodu zemlje tebi podložne i svih odljiridnosti. I kada bude skupšćina, da pročtiš meju svimi ovi drugi list, koga s tvojim listom šalje se od strane naše gospodstvu vašemu moleće, kada pročte, da odgovore i da dadu nam na znanje volju svoju i odlučenje, ko učine vitezi i baruni s voljom gospodstva tvoga". I tako dobri i sveti kralj Zvonimir prijamše listove od pape i cesara, zapovidi po sve kraljevstvo svoje, da bude skupšćina, i sa sjhodom u petih crikvah u Kosovi da svaki bude do dan dvadesetipet. I prišadše vrime, da, priđe mnoštvo veliko. I legoše vojske i narediše straže. I kada dojde dan, učini slavni i dobri kralj Zvonimir otvoriti listove pape i cesara velikoga grada Rima, s voljom svetoga oca pape, koji kazahu: „Brata našega Zvonimira molimo s vlasnici i pukom zemlje i kraljevstva njegova, da bi hotil odlučiti i s nami biti zajedno s pomoću ine gospode krstjanske, koji ovake listove imaju od nas, i oni da odluče volju njih, i da nam dadu na znanje, jesu li k volji našoj pristali, ča jest z dopušćenjem božijim i sina njegova, koji jest porojen od dive Marije i muku [trpel] i krv prolio na drivo križa i na njem umoren, koja smrt bi otkupljenje svita i oslobojenje svetih otac iz limbene tamnosti. I tako z dopušćenjem njegovim i s pomoću u njega virujućih jesmo odlučili osloboditi mista, koja je za ljubav našu okrvavio i gdi je pridao duh ocu kroz muku i i trud i greb, u kom bi položeno prislavno tilo njegovo." I toj čuvše bogom prokleti i nevirni Hrvati, ki ne mnogo prija daše pomoć hudobnomu sinu dobroga njih gospodina kralja Radoslava iz kraljevstva njegova izagnati i s oružnom rukom s nemilostivim sinom njegovim iz zemlje prognati. Tada čuvši toj nevirnici, ne daše ni listove dočtiti i skočiše ne samo da bi pristali na dostojnu molbu svetoga oca pape i cesara rimskoga, da sveta mista iz ruk poganskih izmu i oslobode, da, oni bogom kleti počeše kričati i vikati na svetoga kralja, tužeći se i vapijući jednim glasom, kako na Isukrsta Židove, da on išće izvesti njih iz domov njih i žen i diče njih, i s papom ter s cesarom otimati mista, gdi je bog propet i gdi je greb njegov.  „A što je nam za to?" I nevirni Hrvati vazeše zlu misal i nepravden svit, i meju sobom zlo viče učiniše, i sebi i ostatku svomu rasap i vičnje pogrjenje. I tako počeše upiti kakono Židove vapiše na Isukrsta, kada reče poglavica: „??lje da jedan umre, nere tolik puk da pogine". I tako sramotni i nevirni Hrvati počese govoriti, vapijuće kako psi ali vuci: „Bolje da on sam pogine, ner da nas iz didine naše izvede cica boga i inim mista toliko daleko obujimati, zemlje i gradove". I ne inako, nere kako psi na vuke lajući kada idu, tako oni na dobroga kralja Zvonimira, komu ne daše ni progovoriti, nere z bukom i oružjem počeše sići njega i tilo njegovo raniti i krv prolivati svoga dobroga kralja i gospodina, koji ležeći u krvi izranjen velicimi bolizni, prokle tadaj nevirne Hrvate i ostatak njih bogom i svetimi njegovimi, i sobom, i nedostojnom smrtju njegovom, i da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili. I tako izranjen ležeće a Hrvate proklinjuće izdahnu, i pojde duh njegov, po milosti onogaj ki sve može, s anjeli veseliti [se] u vike vikom.   XXVIII. I toj slišavši kralj ugarski imenom Bela prvi, što se zbiše zgodilo u Hrvatih, priđe na pospih s vojskom golemom i vaze kraljevstvo hrvačko i požjili smrt slavnoga kralja Zvonimira. I vazam Hrvate, i zagorsko i primorsko i bosansko kraljevstvo. I imiše kralja Belu za gospodina, jere svoga bihu ubili prez krivine. I po rečenom kralju ugarskomu Hrvati biše podloženi od volje u nevolju; i od slobodnih u rabotu obrati. I bi, kako pismo govori, da zli teg zlu plaću čeka. I biše za svoj teg plaćeni oni prokleti i nevirni Hrvati krozi griha, zašto pogubiše svoga dobroga gospodina kralja Zvonimira, kako Žudiji gospodina Isukrsta. I tako prokleti Žudiji inim služe, ne imajući ni oni od svoga jazika gospodina. Dobri kralj Zvonimir živi u kraljevstvo dokle bi ubijen, lit trideset i pet, a ubijen bi na lit lsukrstovih tisuća i osamdeset, a toj tisuća i osamdeset manje jedno.