Vladan Lalović – pjesme

MARAMONTE O, Maramonte! Usud je ljubiti stijenje tvoje, surovo i sivo, što ga grohotom spiraju morski vali i mnogi vjekovi prometejstva tvoga. O, Maramonte! Crvena,od krvi koju su upile pukotine utrobe tvoje, žedne i nagorjele od vrelog mediteranskog sunca. Crna,od krika što se prolama kroz stotine ljeta, s poprišta mnogih potopljenih suzom i uzdahom izgubljene mladosti. O, Maramonte! Sa zgarišta iznova se rađaš. Prkosna. Spremna platiti cijenu Slobode skuplju od samog postojanja. O, Maramonte! Da li te je prokletstvo nositi u sebi ili božanski dar, preteško breme ljubavi prema strašnoj Slobodi tvojoj.   PERAŠKA SAGA Jutro se mekano preliva Niz klance i obronke Isklesane vještom rukom Nevidljivog Majstora čije se savršeno djelo Ogleda u površ usnule pučine Pod blizinom oka U izmaglici koju Svjetlo sna zraka neprimijetno razdire I zvukom i dahom Pomalja bijela jedra Madona kraljica u plavom S bjeličastim obrubom Izatkane svile U pratnji nebeskog ratnika Kog krasi niska Čempresa vitkih Sto paraju plavetni svod Poput njegova koplja Pravdom izoštrena Azdahe drevne lukave zmije Sjedim pred oronulim palacom I slutim to mi zeli reći O sudbinima O kavaljerima i njihovim damama Skrivenog lica pod maskama života O kontima i kontesama O Kapetanu i boljarima O Admiralu i bitkama O jedrenjacima i dalekim morima O znanima i neznanima O sjaju i bijedi postojanja O prolaznosti i sjećanjima O Pirustima Gdje se priča završava na početku mita Lagano se pridigoh i krenuh Na stolu ostade prazna šoljica Slatko ispijene talijanske kafe I saga sto čeka Da nanovo bude ispričana Drugom neznanom gostu Za istim stolom   KOTOR biser skriven u školjci sin gorostasnog Lovćena i plave pučine isklesan poput oltara u veličanstvenoj katedrali čije litice čuvaju nedokučivu Alkiminu tajnu dok vitki zvonici paraju nebeski svod   NJIHOVI BOGOVI   tjeraju me da slavim njihove bogove jer su moji falso a njihovi pravi što dišu vole se lažu mrze i osvajaju igraju i varaju ako ne prihvatim njihove bogove neće mi priznati pravo na postojanje ni na prošlost ni na sadašnjost ni tamo gore ni tamo daleko gdje harfe dan i noć noć i dan slave bogove njihove neću postojati ni tamo gdje njihovih bogova nema jer su oni uslov moga postojanja i moga i mojih bogova koje ne priznaju odbijam da se pokorim njihovim bogovima ne zbog bogova jersu siti svoga postojanja i rado bi nestali bestraga da ih više ne slave oni što ih drsko izmisliše   ISPOVIJED Svetac i ja zanimljiv par. Neobična prilika za ispovijed i posvetu bez pokajničkih riječi. Na ramenu mramornog kipa bijeli golub čeka hodočasnika. Na grobljima vladamir. Skupocjeni dar Mesije onima što su se odrekli sebe. Zemlja je naša grobnica pjesme. Po njoj kljucaju grabljivice i tamane lešinari. Strašna je kletva svetitelja što okovan stoji posred bezličnog kruga, sa prstom uperenim u nebo. Ova je zemlja sasvim ugodno mjesto za grešnike.   BOSONOGA O, ti, patnice bosonoga, paljena, mučena, klana, ubijana, Uskrsnuta! Zli Ti dusi oprostit ne mogu iskonsku čistotu i usud postojanja. Bosonoga, prostodušna, davljena, Uskrsnuta! Oprašta duša blažena i zaboravlja, iznova plaća  danak postojanja. Mučenice raspeta smrću gorkoga ukusa, onog pradavnog, golgotskog. Usnula, pogrebena, Uskrsnuta! Ni grobove ti ne ostaviše da tihuju u carstvu usnulih, ni grobišta! ni tamo ti ne daju počinka, u samoći utrobe tvoje. O, blažena, pogrebena, Uskrsnuta! Ne znaju dželati zakrvavljena oka, da ih tiho žališ i moliš za njih, u dubini nevinog bića svog. Bosonoga, bezrodnice, dobrorodice čistih, što pretvoriše vjekove u teški kamen, obrađen nevještom rukom, nemarnom za oblike okovane bitkom. Prognanice, bosonoga, mržnjom su te natopili, krvomutnjom bez lijeka, razderali njedra tvoja zlatidjeca poskitala, bez radosti i utjehe. Bosonoga, napaćena, porušena do temelja Udovice pogrebena, besmrtnice, Uskrsnuta!